‘I kad je potrebno, upotrijebi riječi’ poprimilo je novo značenje tijekom pet svetih dana.
Riječi su i dalje uvjerljive, ali slika je uhvatila naše dane – a slika Euharistijskog kongresa posebno je dirljiva ilustracija nade.
Naše biskupijsko hodočašće koje je prošli tjedan krenulo od Farga, Sjeverna Dakota, do Nacionalnog euharistijskog kongresa u Indianapolisu, počelo je teško kada nam se drugog dana pokvario autobus, čak i prije polaska iz sjemeništa Mundelein — naše točke zaustavljanja na pola puta. Bili smo rezignirani gledati otvorenje sa svojih pametnih telefona u našem zamjenskom autobusu, koji je stigao nekoliko dugih sati nakon našeg planiranog odlaska iz Bogoslovije.
Iako nije bio naš prvotni plan, gledanje otvaranja sa sjedišta u autobusu pokazalo se uzbudljivijim od očekivanog. Pogledi kamere doveli su nas vrlo blizu euharistijskoj hostiji iz svih zamislivih kutova, uključujući i stotine stopa iznad, što nam je omogućilo da gledamo Isusa kao s neba. Bilo je uzbudljivo znati da smo se, dok smo gledali dobrodošlicu, sve više približavali našem odredištu kako bismo osobno došli do Isusa i ostatka naše katoličke obitelji.
Kad smo konačno stigli u Indianapolis, prva večernja “Revival Session” bila je skoro gotova, ali moja prijateljica Joanne i ja smo odlučile prošetati do stadiona Lucas Oil, gdje će se održati mise i druge sesije. Na povratku u hotel zaustavili smo se u crkvici s dva zvonika, sv. Ivana Evanđelista, smještenoj u srcu grada. Znak postavljen na štafelaj na pločniku sprijeda pozivao je: “OTVOREN ZA MOLITVU: OVO JE ISUS”, s prikazom monstrance i euharistije, nakon čega je slijedilo “DOĐI I VIDI.”
Tako smo i učinili, i ono što smo vidjeli unutra bio je osvijetljeni oltar, klupe ispunjene umornim putnicima koji su sjedili u mraku, gladni i žedni našeg Gospodina. S potkrovlja je skupina redovnika izvodila umirujuće pjesme o Isusovoj prisutnosti. Probijajući se naprijed, ubrzo smo primijetili ljude kako donose cvijeće, jedno po jedno, stavljajući ga u vaze u podnožju oltara. Ubrzo, Joanne i meni su sestre u stražnjem dijelu crkve dale cvijeće i na redu smo ponudile Isusu nešto lijepo.
Izlazeći iz crkve primijetili smo mladu ženu kako sjedi na zemlji, a dvije redovnice su joj prišle s buketima. Držala je natpis: “PTSP: Tražim ljudsku dobrotu.” Snimio sam sliku baš kad su se sestre sagnule da razgovaraju s njom. Ne znam što su govorili, ali osjećao sam nadu samo gledajući kako se povrijeđeno srce osvježava u spontanom, nježnom susretu.
Sljedećeg smo se dana pridružili mnoštvu na stadionu na misi. Nismo mogli unaprijed zamisliti zadivljujući osjećaj biti u prostoru od 50 000 ili više ljudi, ne zbog koncerta ili sportskog natjecanja, već zbog slavljenja Gospodina Boga. Ipak, pitao sam se: “Kako će svećenici uopće doći do nas s euharistijom?” Međutim, kako je počela pričest, redovi svećenika u bijelim haljinama počeli su se kretati uredno, gotovo nadrealno, na način. Gledajući ih kako se probijaju kroz mnoštvo, često se penju uz mnoge stube kako bi nam donijeli Isusa, donijelo je val radosti koji ostaje.
Tijekom posljednjeg “Revival Sessiona,” bili smo blizu parketa, nedaleko od pozornice s Mattom Maherom i njegovim bendom. U posebno simpatičnoj sceni otac je ispred nas podigao svoju djevojčicu od oko 3 godine kako bi mogla vidjeti. Stajali su ondje, pogleda uprtih u pozornicu, s njezinom rukom položenom na tatina velika, čvrsta leđa. Ovaj trenutak otopio je rubove mog srca koje je kalcificirao svijet koji je zalutao i osjetio sam nadu.
Na posljednjoj misi u nedjelju, dok smo Joanne i ja gledali dolje s našeg sjedišta s visine, iako usredotočeni na oltar u daljini, primijetili smo još jednu djevojčicu, oko 6, u prolazu kilometar niže na podu. Radosno se vrtjela sa svojom lutkom, vrteći se u krug. Očaran njezinom jednostavnom, djetinjom radošću, zamišljao sam Boga kako zuri u svoju kćerkicu, okružen sa 60 000 drugih, samo zadovoljan time što je voljen.
Tijekom te iste mise, gledajući naizgled beskrajne redove svećenika, zatim biskupa, kako se kreću prema oltaru u početnoj procesiji koja kao da je bila oblikovana od platna vječne slave, osjetio sam i primio dar iskustva božanskog blaženstva. Kad je glazba počela, osjetio sam kako bi bilo biti s nebeskim anđelima.
Mogao bih nastaviti opisivati sve trenutke koji su me dirnuli: krunice koje su visjele s vratova nesmještenih ljudi, koji su imali hranu i pobožnosti sada ušuškane blizu njih ispod mostova gdje su sjedili; zapaljeni katolici služeći onima koje su našli u svojoj sredini, uvjeravajući ih u nešto bolje; i odgovori stanovnika Indianapolisa, čiji smo svijet pregazili na tjedan dana, vraćajući nam sreću i nadu.
Mogao bih primijetiti i šuplji pogled u očima uličnog svirača oštećenog drogom ili nesvjesne djevojke koja nosi papirnatu kuharsku kapu s natpisom u markeru: “Dijete s plakata za Plan B.” Ubrzo smo shvatili da je upravo jela u restoranu poznatom po tome što vrijeđa svoje mušterije zbog smijeha, ali kako to uopće može biti smiješno? A tu je bio i autobus za zabavu na otvorenom, koji su vozili posjetitelji koji su pomicali platformu “u stilu bicikla” s pedalama na nogama, smijući se i vrišteći oko bara.
Sve je to bilo dio iskustva, ali bile one proganjajuće ili svete, slike koje donosim iz našeg tjedna u Indiani bit će ono što će ostati – najdublje.
Kongres je meni i mnogim drugima donio odlučnu, obnovljenu misiju kroz slike koje sada predstavljamo umornom svijetu; jedan koji boli za onom vrstom trenutaka koji transformiraju srce kojima smo svjedočili – i čekajući izvor naše čežnje: Isus.
