Nakon pokušaja atentata na bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, nadbiskup Borys Gudziak – nadbiskup metropolit Filadelfijske nadbiskupije i predsjedavajući Odbora USCCB-a za domaću pravdu i ljudski razvoj – govori za Radio Vatikan o tome kako kršćani mogu odgovoriti na rastuće prijetnje političkog i ideološkog nasilja.
Autor: Christopher Wells
Prije tjedan dana Sjedinjene Američke Države, ali i cijeli svijet, šokirao je pokušaj atentata na predsjedničkog kandidata Donalda Trumpa. Napad na bivšeg predsjednika izazvao je opću osudu, zajedno s pozivima da se suzdrže od nasilne retorike koja je prečesto dio moderne politike.
Upozorenja o politički i ideološki motiviranom nasilju nisu novost, a ranije ovog ljeta – samo mjesec dana prije napada na Trumpa – američki su biskupi izdali još jednu izjavu pozivajući katolike na promicanje dijaloga i mira u sve polariziranijem svijetu.
“Sve više i više,” kažu američki biskupi, “postaje sasvim jasno da nasilno ponašanje – i fizičko i verbalno – sada mnogi vide kao prihvatljivo sredstvo za provođenje političkih ili ideoloških prijepora.”
Međutim, dodaju, “Amerikanci mogu bolje.” Umjesto pribjegavanja nasilju za rješavanje političkih pitanja, biskupi predlažu dijalog i izglasavanje mirnih prosvjeda, peticija, tužbi i građanskog neposluha pred nepravdom.
Kršćani moraju potvrditi ljudsko dostojanstvo svake osobe
Nadbiskup Borys Gudziak, koji predsjeda odborom USCCB koji je izradio izjavu biskupa, rekao je za Radio Vatikan da se kršćani moraju vratiti svojim korijenima kako bi se pozabavili krizom. “Situacija je vrlo loša,” rekao je, “i možda je nećemo moći trenutno promijeniti, ali to ne znači da ne bismo trebali ponovno zauzeti i osvježiti svoje kršćansko držanje.”
Rekao je da kršćani moraju biti jasni “što se tiče potvrđivanja dostojanstva svake osobe, svake osobe stvorene na sliku i priliku Božju”.
Pritom si ne smijemo dopustiti, prije svega, da svojim riječima ili djelima sugeriramo “da je netko u bilo kojem obliku raspoloživ”, nastavio je nadbiskup. “Čak i ako se ne slažemo s ljudima, moramo imati poštovanja i slušati iskustva drugih.”
Stoga je nadbiskup Gudziak rekao: “Moramo imati milosrđe. Moramo imati jasnoću. Moramo imenovati neke od tih problema i moramo biti kreativni. I sve to slijedeći našega Gospodina.
Poslušajte razgovor s nadbiskupom Borysom Gudziakom
Pročitajte cijeli intervju s nadbiskupom Borysom Gudziakom.
Intervju s nadbiskupom Gudziakom
Radio Vatikan: Nadbiskupe Borys Gudziak, hvala vam što ste nam se jutros pridružili. Prošli tjedan Sjedinjene Američke Države šokirao je pokušaj atentata na jednog od predsjedničkih kandidata. Možete li nam reći kako ste reagirali kada ste čuli vijest o tom nasilnom napadu?
Nadbiskup Borys Gudziak: Bol i tuga.
Bilo je, naravno, zapanjujuće. Čuo sam to usred naše sinode u Ukrajini, samo nekoliko dana nakon napada na dječju bolnicu u Kijevu, ruskog napada koji je ubio toliko djece i liječnika, a svjestan onoga što se događa u svijetu u retorika u Sjedinjenim Državama. Postoji bol, postoji velika tuga.
Ali na neki način, to nije potpuno šokantno, s obzirom na nasilje i žestinu u našoj kulturi, u glazbi i filmovima. To je, naravno, poražavajuća stvar i znak je stvari na koje mi kao Biskupska konferencija godinama ukazujemo, a na koje smo nedavno upozorili i širu javnost, i katolike, američke katolike.
P. I zapravo ste prije samo nekoliko tjedana u lipnju potpisali poruku USCCB-a o tome kako kršćani mogu odgovoriti na rastuće prijetnje političkog i ideološkog nasilja. To se čini vrlo predviđajućim nakon napada prošlog tjedna…
Mislim, znate, ako se odmaknemo i pogledamo određene trendove, i globalno i nacionalno, možemo vidjeti da pred našim očima, u našim ušima, stalno odzvanjaju snimke nasilja. Djeca vide bezbrojne smrti kada gledaju videe. I postoji smisao u kojem smo postali desenzibilizirani. Hiperstimulirani smo. Ne reagiramo na isti način na krvave, nasilne, opscene i vulgarne stvari jer smo bombardirani različitim aspektima toga. A budući da je virtualno ili u videu ili u zvuku, to je puh-poohed. Ali utječe na nas.
Sada, činjenica da je 20-godišnji mladić bio u mogućnosti izvesti ovaj napad je znak da je ovaj potencijal za političko nasilje prisutan, i prisutan je u nekim svakodnevnim američkim okolnostima. To je nešto što je ekstremno, ali ne dolazi nužno iz krajnosti. To je neka srednja Amerika, a to je stvarno zastrašujuće.
P. I zapravo, nije to samo televizija. Ne radi se samo o videozapisima ili kulturi. To također vidimo u političkim vođama iu retorici koju čujemo, posebno u vrlo užarenoj sezoni predsjedničkih izbora.
To je. I zato mi kao kršćani trebamo napraviti korak unatrag, ne samo u analizi kulture, već korak natrag do naših temelja. Situacija je vrlo loša i možda je nećemo moći trenutno promijeniti, ali to ne znači da ne bismo trebali ponovno zauzeti i osvježiti svoje kršćansko držanje.
Moramo biti vrlo jasni oko potvrđivanja dostojanstva svake osobe, svake osobe stvorene na sliku i priliku Božju, [and] ne dopustiti, prije svega, da govorimo i insinuiramo o tome da je netko jednokratan u bilo kojem obliku, čak i ako se s ljudima ne slažemo, [we need] poštovati i slušati iskustva drugih.
Dakle, trebamo imati milostinju. Moramo imati jasnoću. Moramo imenovati neke od tih problema i moramo biti kreativni.
Sve to slijedeći našega Gospodina. Naš je Gospodin bio suočen s osudama, omalovažavanjem, bogohuljenjem, potpunim negiranjem Njegove dobrote i optužbama lažne naravi, a na kraju s velikim nasiljem, pa možete reći i smaknućem, atentatom. I On nam je pokazao – ne samo da nas je naučio, nego nam je pokazao – da volimo, volimo kroz sve to.
To ne znači da mi, znate, uskraćujemo novac policiji ili da ne branimo nevine ljude. Ali to znači da živimo, govorimo, pišemo i djelujemo s pozicije milosrđa na način jasnoće i kreativnosti.
Možemo izaći iz ovog okvira. Postoji opasnost od osjećaja da smo na neki način osuđeni, da smo izolirani u ovoj matrici nasilnog jezika, nasilnog razmišljanja i nasilnog djelovanja. Ali to nije istina. Moramo napraviti duhovni hiper skok, hipervezu iz ovoga. A ovo bi mogao biti glas koji viče u pustinji, i možda nećemo biti nužno čuli, ali nastavit ćemo vikati.
P. I zapravo, vi ste to nagovijestili, i rekli ste u pismu koje ste objavili za USCCB, da težnja za mirom ne znači ignoriranje nepravde, i društvo treba zaustaviti nepravedna djela i treba raditi za pravdu kao temelj mira. Imate li neke ideje, riječi mudrosti, kako možemo nastaviti tu potragu za mirom, za pravdom, bez pribjegavanja nasilnim riječima i nasilnim djelima?
Postajemo nasilni, prije svega, kada se bojimo. Kada se osjećamo ugroženo i u opasnosti. Nešto izlazi izvana. Stoga je vrlo važno biti jak iznutra. Da znamo tko smo. Da smo ljubljena djeca Božja. Da stojimo s Isusom u rijeci Jordanu i čujemo Očeve riječi: “Ti si moj ljubljeni sin, ti si moja ljubljena kći, koja mi je po volji,” i osjetimo potvrdu Duha Svetoga ove identifikacije. Ako znamo tko smo, onda vanjski napadi ne prodiru u naša srca, u naše duše, i ne bojimo se, i ne reagiramo agresijom.
Dakle, trebamo moliti. Postoje određene stvari koje ne možemo učiniti prirodnim putem. Prirodno je biti agresivan u agresivnom okruženju. Prirodno je reagirati nasilnim jezikom na nasilan jezik. Samo s Gospodinovom milošću možemo nadvladati ove strasti, ove kušnje, te sklonosti onoga što može biti krajnje đavolsko. Kad smo jaki u Gospodinu, nije važno koliko smo fizički jaki, imamo li puno novaca, imamo li kontrolu nad medijima, imamo mir u srcu i zračimo tim mirom. Ljudi to mogu osjetiti.
Mislim da smo to osjetili od Majke Tereze. Osjećali smo to ovdje u Indianapolisu od Majke Olge jučer dok je svjedočila na tribini. To su ljudi molitve i ljudi mira. I ako možemo biti ljudi molitve, ljudi sjedinjeni s Gospodinom, ljudi koji su iznutra radosni jer znamo da nas Bog voli, možemo voljeti i druge, čak i one koji nas mrze.
P. Hvala. Nadbiskup. Biskupi govore o kršćanskom odgovoru na sve veće prijetnje političkim nasiljem. Govorili ste malo o tome kako pojedini kršćani mogu odgovoriti na to. Postoje li koraci koje Crkva može poduzeti? Postoje li stvari koje Crkva kao institucija može učiniti, a biskupi žele učiniti kako bi pridonijeli težnji za mirom i dijalogom?
Pa, moramo biti vjerni svom pozivu. Svjedočanstvo Crkve slabi svaki put kad iznevjerimo svoj poziv. Znate, kriza oko seksualnog zlostavljanja učinila je našeg svjedoka puno, puno manje uvjerljivim. Ne možemo biti nasilni ni na koji način. Moramo biti puni poštovanja. Ako pozivamo na dijalog, moramo biti ljudi dijaloga. Ako pozivamo na otvoreno srce, onda ne možemo biti ideolozi. To je samo, recimo, uklanjanje ograničenja za našeg svjedoka.
Poticanje našeg svjedočanstva uvijek je u Isusovom stilu. To je stil iscjeljivanja dodira s ljubavlju. Blagoslova, blagoslova, što znači govoriti dobre stvari, ne na lažan ili laskav način, već iznošenje božanskog dostojanstva koje Bog daje svakom ljudskom biću.
A zatim i djela milosrđa. Svaki put kada učinimo dobro djelo, svaki put kada nekome pomognemo, svaki put kada dođemo do siromašnih, patnika, marginaliziranih, ubrizgavamo u svijet notu milosti, znak ljubavi, struju nade .
I to je kroz to svjedočenje, gdje, znate, ne netko na vrhu piramide, ne samo papa ili samo biskupi, nego cijelo Kristovo tijelo, cijeli Božji narod djeluje kao agenti mira, istine, pravde.
A ta pozitivna prisutnost i pozitivno svjedočenje onda proturječi, suprotstavlja se, a ponekad čak može, na način s ljubavlju, nadjačati nasilje. Nije to lak poziv. Nije to, znate, Nescafé prah, topla voda i trenutno zadovoljstvo. To je križni put. To je Isusov put, i to je jedini put za nas.
P. Puno vam hvala, nadbiskupe. Znam da je pred tobom naporan dan. Imate li posebnu poruku za Amerikance, za katolike, za druge kršćane, [for] muškarci i žene dobre volje, dok idemo prema izborima u studenom?
Mislim da se poziv na molitvu i sabranost tiče naše društvene i globalne odgovornosti.
Ne znam da li je svijet gore nego što je bio u prošlim stoljećima i dobima. Ne znam da li je bolje. Ali sada imamo više informacija i naše su vijesti uglavnom negativne. I pun je nasilja i sukoba, izvještaja o nepravdi i smrti.
Trebamo biti, kao Papa [Saint] Ivan Pavao II pozvao nas je da budemo nositelji života. Moramo biti duboko ukorijenjeni u Kristu. Osobito bi nas papa Benedikt svojom kristologijom doveo u naše vrijeme do sve dubljeg razumijevanja Božje prisutnosti među nama. I mi trebamo biti blizu siromasima i radosnima jer nas papa Franjo ne samo poučava, već nam je uzor.
Nadahnjuje me Papina energija. On nije mlad čovjek. Ima mnogo slabosti. Ima najteži posao na svijetu. A ipak se smiješi. Osobno sam mu rekao, a i sebi govorim, pozvani smo biti kršćani radosti u istinskoj radosti, ne stimuliranoj, ne radosti pijanosti, ali radost Duha Svetoga je tako privlačna, osobito u razdobljima tuge i sumornost. I kada se ljudi osjećaju izgubljeno, izolirano, zbunjeno, kada vide kršćane koji su radosni, koji su mirni, pitaju se odakle to dolazi? To je kršćansko svjedočanstvo na koje nas Gospodin poziva, osobito danas.
Nadbiskup Borys Gudziak je metropolitanski nadbiskup Ukrajinske katoličke nadbiskupije Philadelphije i predsjednik Odbora USCCB-a za domaće pravosuđe i ljudski razvoj.
Prijepis intervjua s nadbiskupom Gudziakom uređen je radi jasnoće.
Hvala vam što čitate naš ar naslovnica. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
