Dok Crkva obilježava Drugu nedjelju kroz godinu, vlč. Luka Grgur, OFM, iznosi svoja razmišljanja o dnevnim liturgijskim čitanjima pod temom: “Evo Jaganjca Božjega!”
Od Fr. Luke Grgura, OFM*
Ta je izjava toliko jasna i nedvosmislena da dva Krstiteljeva učenika bez oklijevanja napuštaju Ivana i slijede Isusa.
“Što tražiš?” Isusovo je iznenađujuće pitanje dvojici koji ga slijede. Čini se kao suvišno pitanje: očito je da Ga slijede. Ali Isusovo pitanje nije trivijalno: ono ide ravno do temeljnog problema ljudskog života.
Je li vam jasno što tražite? Jeste li jednostavno dirnuti emocijama trenutka ili prolaznom potrebom? Živite li bez svjesnog angažiranja svoje slobode i inteligencije? Znate li stvarno što tražite? A zašto to radiš?
To je kao da je Isus potaknuo dvojicu učenika na postupno pročišćavanje njihovih namjera: povjerovali ste Ivanu, poslušali ste njegove upute, niste ostali zarobljenici emocionalnih veza koje su vas povezivale s njim, ali, nakon što ste napustili Krstitelja, sada učinite stvarno znaš što će dolazak poslije Mene značiti za tebe?
Njih dvojica odgovaraju Isusu, postavljajući pitanje: “Učitelju, gdje živiš?”
Prije svega, oni prepoznaju Isusa kao “Gospodara”: Onoga koji im može mudro govoriti, riječima odozgo, Onoga koji može usmjeriti njihove živote prema istini i njezinu ispunjenju.
“Gdje živiš?” nije zahtjev za adresom stanovanja. Grčki glagol (menein) što možemo prevesti kao “ostati”, “stanovati”, “prebivati”, vrlo je važan glagol u Evanđelju po Ivanu. To je dinamičan glagol. Označava kretanje, temeljno kretanje života; ima veze s najdubljim i najintimnijim identitetom osobe. Kad bismo to željeli izraziti slikom, mogli bismo to prevesti ovako: “Gdje puštaš svoje korijene?”, “odakle crpiš u životu da zauvijek budeš svoj?”. Drugim riječima: “Tko si ti?”.
“Dođi i vidi”: Isusov je odgovor. Poziv: Ostani sa Mnom, dijeli Moj život i naučit ćeš Me upoznati, proniknuti u tajnu Mog najdubljeg identiteta. Samo u svakodnevnom i intimnom odnosu sa Mnom možete Me stvarno upoznati.
“Tako su otišli i vidjeli gdje je On odsjeo, i ostali su s Njim taj dan; bilo je oko četiri sata popodne«.
Dva Ivanova učenika prihvatila su Isusov poziv, ostala s Njim i upoznala Ga. Zanimljivo je znati da za opis Isusovog “prebivanja” i “ostanka” učenika s Njim cijeli dan, izvorni grčki tekst koristi isti glagol: ostati: – menein!
To znači da je Isus dopustio dvojici učenika da “vide” Njegov najdublji identitet, Njegov intimni odnos s Ocem, koji pokreće i daje razlog i snagu svakom Njegovom djelovanju.
Četiri sata, iskustvo koje je doživio bilo je toliko intenzivno i odlučno da je i evanđelist želio odrediti točno vrijeme tog susreta koji mu je tako definitivno i trajno promijenio život.
Gle Jaganjca Božjeg!
Taj isti radosni i intenzivni izraz vjere ponavlja se na svakoj misi, kada ih svećenik, dajući vjernicima kalež Krvi Kristove i posvećenu hostiju, poziva da se klanjaju Isusu istinski prisutnom u Euharistiji i da izvrše čin vjere, prije primanja svete pričesti.
Ovaj izraz, Evo Jaganjca Božjeg, u tom točnom trenutku mise ponavlja isti dijalog koji se jednog dana odvijao na obalama Jordana, to je poziv koji se svaki put obnavlja između Isusa i svakog pojedinog vjernika.
Primanje Tijela i Krvi Gospodina Isusa, s vjerom i poniznošću, naš je put kojim idemo, gledamo i živimo s Isusom. Štoviše, to je dopuštanje Isusu da se nastani u nama, da nam omogući da prebivamo u Njemu i On u nama, u svom odnosu s Ocem.
Hranimo se njime, možemo živjeti s njim. Nastanjeni Njegovom prisutnošću, možemo postojano prebivati u otajstvu Trojstva. Učinjeni smo sudionicima Njegovog božanskog života; postupno se preobražavamo u istinski poput Njega.
Sveta pričest poklapa se s naša četiri sata poslijepodne: to je odlučujući sat u našem životu, označava točno vrijeme susreta koji zemaljsko vrijeme pretvara u vječnost.
* Kustodija Svete zemlje
