Povodom Svjetskog dana izbjeglica s vama dijelimo dvije dirljive priče žena koje su bile prisiljene napustiti svoju domovinu Burundi i sada žive u izbjegličkom kampu Dzaleka u Malaviju.
Objavljeno
Vumilyia, majka desetero djece, i Nizigiyimana, volonterka naših školskih programa prehrane, imaju različita životna iskustva kao izbjeglice, ali obje dijele istu nadu. Uvjerene su kako osigurani dnevni školski obroci djeci omogućuju svjetliju budućnost.
Nada u Osnovnoj školi Umodzikatubza
Vumiliya je prvi put stigla u Malavi 2014. godine nakon što je bila prisiljena pobjeći iz svoje domovine Burundi zbog plemenskog rata. Ova majka desetero djece sada živi u izbjegličkom kampu Dzaleka – jednom od najvećih u Africi.
Život u Dzaleku je težak. Kako bi spojila kraj s krajem, Vumiliya prodaje rajčice, a njezin suprug radi kao stolar i građevinar kad ima posla. Unatoč naporima roditelja da uzdržavaju svoju obitelj, priskrbiti dovoljno hrane za desetero djece stalna je borba. Sedmero Vumiliyine djece pohađa Osnovnu školu Umodzikatubza koja se nalazi u izbjegličkom kampu Dzaleka. Ondje svakog školskog dana dobivaju hranjive porcije kaše iz Marijinih obroka. Često je ta kaša jedini obrok njezine djece prije večeri.
Vumiliya kaže: „Moj muž radi za dnevnice u stolarskim poslovima i građevini, ali nema dovoljno posla u okolici. Ja prodajem rajčice kako bismo spojili kraj s krajem, ali nije lako. S onim što suprug i ja zaradimo jedva uspijevamo osigurati hranu za naših desetero djece. Marijini obroci su svjetionik nade za mene i moju obitelj. Bez toga bi moja djeca napustila školu zbog gladi.”
Vumiliya je puna nade unatoč izazovima s kojima se ona i njezina obitelj suočavaju. San joj je da djeca završe školovanje i pronađu posao, vjeruje da im dnevni obroci koje dobivaju omogućavaju bolju budućnost. „Ima nade ovdje u Malaviju, vlada mir”, kaže ona, „moja djeca idu u školu i imaju privilegiju dobiti dnevni obrok u školi”.
Naše su obroke u početku dobivala samo djeca koja su pohađala Osnovnu školu Umodzikatubza 2007. godine, ali od tada, na mjestu koje pruža prijeko potrebnu stabilnost, stalno pomažemo djeci koja su morala napustiti svoje domove, prijatelje i škole. Zahvaljujući vašoj podršci i obrocima koje im pružate, djeca koja su već izgubila previše pronalaze novu nadu u zemlji koju, za sada, pokušavaju učiniti svojim domom.
Širenje nade daleko od kuće
Nizigiyimana je izbjeglica iz Burundija koja je promijenila živote brojnoj djeci kroz volonterski posao. Ona je morala pobjeći od kuće i stigla je u Malawi 2004. godine. Od tada živi u Izbjegličkom kampu Dzaleka. U posljednjih 14 godina Nizigiyimana se posvetila pripremanju kaše za djecu Osnovne škole Umodzikatubza u izbjegličkom kampu, obavljajući ulogu koja joj je donijela snažan osjećaj svrhe i nade.
Volontiranje u Marijinim obrocima daje Nizigiyimani više od dnevne rutine – daje joj zajednicu. Radeći uz bok ženama iz Malawija, stvorila je jake veze međusobne podrške. Ona kaže: „Raditi kao volonterka Marijinih obroka mi pruža osjećaj pripadnosti. Pomaže mi da ostvarim važne veze sa ženama Malawija, a osjećam se kao kod kuće“.
Nestašica hrane je okrutna stvarnost u kampu. Namirnice koje dobijemo često su nedovoljne, što tjera djecu da idu spavati praznih želudaca. Nizigiyimana kaže: „Neka djeca spavaju praznog želuca i kada dođe vrijeme za školu nadaju se da će dobiti obrok. Školski program prehrane je istinska nada, a to se vidi i po tome što učenici već stoje u redu za obrok čak i prije nego se hrana počne posluživati.“
Nizigiyimanina predanost posljednjih 14 godina je dokaz koliko je posvećena svojoj zajednici i koliko je snažno njezino uvjerenje o značajnom utjecaju školskog programa prehrane Marijinih obroka. Njezin neprekidan napor osigurava djeci hranjivi obrok, dok istovremeno ima priliku voditi koliko toliko normalan život daleko od mjesta koje je nekoć zvala domom.
