Zec 9,9-10; Rim 8,9.11-13; Mt 11,25-30
Sjećam se kako sam prije mnogo godina na rukama i koljenima marljivo ribao pod naše sjemenišne kapele. Tada sam to doživljavao kao običnu mukotrpnu muku. Pitao sam se zašto moramo sjajiti te podove mnogo dana u tjednu. Je li to zato što smo tada bili početnici?
Takve su mi misli prolazile kroz glavu kada mi je jedan od naših svećenika šapnuo na uho: „Čistiš Božju kuću s ljubavlju i On će očistiti tvoje srce.“ Povjerovala sam mu i počela intenzivnije ribati pod sa svom ljubavlju koju sam mogla skupiti iz svog sebičnog srca jer mi je definitivno trebalo čisto srce od Boga.
Svi mi imamo terete, situacije i zadatke koji se mogu činiti kao naporan rad u ovom životu. Možemo se čak osjećati preplavljeni njima i pitati se imaju li neko značenje ili vrijednost. Možemo im zamjeriti i odbiti suočiti se s njima velikodušnim duhom. Jedva čekamo da ih se riješimo.
U takvim trenucima moramo imati na umu Isusov dvostruki poziv upućen nama.
On nas najprije poziva da dođemo k njemu,,Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Ovo nije poziv na produženi odmor. On ne uklanja sve terete i stresove našeg života. On nas ne oslobađa borbi i nevolja. On nas jednostavno poziva da svoje terete donesemo Njemu, a ne da ih držimo za sebe. Naš odgovor na ovaj poziv priprema nas za ulazak u Njegov vlastiti počinak.
Zatim nas poziva da primimo Njegov vlastiti jaram“Uzmite jaram moj na sebe i učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca, i naći ćete sebi odmor.” Isusov jaram je sudjelovati u Njegovom vlastitom stavu prema Očevoj volji. Odmor nalazimo tek kada svoj fokus preusmjerimo sa svojih tereta na volju Božju i na sam Kristov stav. Za nas nema odmora bez otpuštanja naših tereta da prigrlimo Isusov jaram i sudjelujemo u Njegovom stavu.
Kristov odmor, odmor koji nas On poziva da podijelimo s Njim kroz njegov jaram, nije odmor koji proizlazi iz života bez tereta ili stresa. Njegov odmor dolazi od življenja iz Njegove duboke intimne spoznaje Oca, “Nitko ne zna tko je Otac osim Sina, i tko god Sin hoće objaviti.” (Mt 11,25-30) Isus služi Ocu u ljubavi i u tome nalazi svoju radost. Dakle, njegov počinak nije odmor od teških i teških trenutaka ili trudova, nego odmor u Bogu koji ga ljubi u svakom trenutku. Ovo bi trebao biti i naš odmor.
Naš pali svijet bez prestanka nudi mnoga lažna i prazna rješenja za terete i teškoće života. Uzalud pokušavamo odvratiti pažnju od njih čak i dok ustraju. Možemo se okrenuti odnosima, aktivnostima i stvarima za olakšanje. Pokušavamo dokučiti sve najsitnije detalje Božje volje za nas u našim poteškoćama. Možemo se čak okrenuti grešnim užicima za utjehu i samo iskusiti smrt koju oni sigurno donose, “Jer ako živite po tijelu, umrijet ćete.” (Rimljanima 8:13) Možemo se prepustiti društvenim mrežama i bezumnoj zabavi koja ostavi nas praznije i zbunjenije.
Naprotiv, te teške trenutke trebamo vidjeti kao Isusove pozive da dođemo k njemu. On nas poziva k sebi kroz dublje pokajanje od naših grijeha. On nas privlači k sebi dok provodimo vrijeme u tihoj molitvi koja traži primanje od Njega, a ne nametanje vlastitih pogleda i planova. On nas poziva k sebi kroz molitveno razmatranje Njegovih riječi u Svetom pismu. Poziva nas k sebi kroz euharistijsko klanjanje. On ne želi da zanemarimo svoje terete ili da postanemo fiksirani na njih, već da ih sve donesemo k njemu.
On nas također poziva da sudjelujemo u Njegovom vlastitom stavu kroz Njegov jaram u tim trenucima. On želi da učimo iz Njegovog poniznog stava koji služi Njegovom Ocu. On želi da u takvim trenucima sudjelujemo u njegovoj poslušnosti Ocu punoj ljubavi. On nas u takvim trenucima uči moliti s nepokolebljivim povjerenjem u Oca baš kao što je molio u svojoj agoniji u Getsemaniju: „Oče, ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene; ipak, ne moja nego tvoja volja neka bude“ (Lk 22,42). On nam pokazuje kako u takvim trenucima pronaći duboku i trajnu radost u Ocu. To je radost koja Njegov jaram čini jedinim lakim jarmom, a Njegovo breme lakim.
Mi katolici imamo tu nevjerojatnu vjeru u stvarnu Isusovu prisutnost u Euharistiji. Ovdje je On danas prisutan i poziva nas k sebi: “Dođite k meni svi koji se trudite i ja ću vas odmoriti.” U svojoj ljudskosti On vidi i razumije svaki naš teret. Ovdje nam On predstavlja sve što trebamo dijeliti u Njegovom vlastitom stavu poslušnosti pune ljubavi Ocu i služenja cijelom čovječanstvu. Stoga nema razloga da budemo iscrpljeni i preplavljeni teretom života.
Međutim, ako se i dalje nalazimo preopterećeni i izjedani teretom ovog života i svom mukotrpnom mukom koja je uključena, tada nam nedostaje ona radost koja dolazi od sudjelovanja u samom počinku Isusa Krista.
Dobra vijest je da još nije prekasno. Možemo početi danas i ući u taj radosni počinak. Samo trebamo prigrliti umirujući jaram Isusa Krista dolazeći mu uvijek sa svim pojedinostima naših tereta i sudjelujući u svim njegovim stavovima u svakom trenutku.
Slava Isusu! Svaka čast Mariji!
Fotografija DeJongh Photography na Shutterstock
