Trenutačno u našem svijetu danas postoje deseci tisuća denominacijskih i nedenominacijskih kršćanskih crkava. Svaki od njih ispovijeda da ima unutarnji put za postizanje vječnog spasenja za svoje stado. Ove crkve ne samo da se ne slažu oko broja sakramenata koje je Krist ustanovio, već i oko mnogih važnih pitanja vjere i morala.
Zbog njihovih različitih pogleda na ova pitanja, moralni glas kršćanstva društvo uglavnom ignorira kao nikada prije. Nijedna osoba, pri zdravoj pameti, ne bi mogla doista pomisliti da je Krist želio tako podijeljenu i nepovezanu crkvu, na razini koja danas postoji.
S obzirom na široki raspon uvjerenja koje ove crkve imaju o pitanjima vjere i morala, relativno je lako za osobu “kupovati” kršćansku crkvu koja je najprikladnija za potrebe i želje te osobe. Ne traženje istine za ono što vjerujemo da Bog želi od nas, već ono što odgovara željama pojedinca. Nažalost, upravo iz tog načina razmišljanja naša je kultura proizvela veliko mnoštvo kršćanskih crkava i kontinuirano rađa nove svaki dan!
U ovom ključnom trenutku u vremenu, od vitalne je važnosti za naš svijet da čuje, s jasnoćom istine, ispravno podučavanje o takvim stvarima. I da se razumijemo, samo je jedna istina, a njegovo ime je Isus Krist. Pa ipak, kako glas Kristove Crkve doista čuti skeptično i apatično stanovništvo tako potrebno spasenja, kad kolektivni glas kršćanstva uvijek iznova proturječi sam sebi! Nažalost, ovo je proizvod relativizma i subjektivne istine.
Čini mi se da bismo, uz analiziranje i artikuliranje značajnih razlika među kršćanskim crkvama o važnim pitanjima vjere i morala, trebali pokušati identificirati “jednu” Crkvu koju je Krist uistinu uspostavio. Uostalom, razumljivo je da bi Krist toj Crkvi sigurno pružio obilje milosti iznad svih ostalih. A dobitnici tog obilja milosti je njegovo stado!
Kad bi kršćani mogli jasnije identificirati tu Crkvu među mnoštvom kršćanskih crkava, bi li se njezin broj i snaga njezina glasa mogli povećati? A to bi zauzvrat moglo preokrenuti trend sve većeg broja kršćanskih crkava, što ismijava jedinstvo Crkve. Podsjetimo, one noći kada je bio izdan, Isus se molio svom nebeskom Ocu “Da budu jedno kao što smo mi jedno”. Ovo jedinstvo proizlazi iz zajedničkog vjerovanja prve Crkve, naime vjere u jednu vjeru, jednu Crkvu, jednog Gospodina!
Dakle, ako je Krist namjeravao uspostaviti samo jednu Crkvu, razumno je zapitati se otkriva li Sveto pismo njezin pravi identitet? U tom smislu, postoji li neka posebna oznaka te Crkve koja je izdvaja od svih ostalih kršćanskih crkava?
Dakle, koji je biblijski slučaj da je Rimokatolička crkva “jedna” Crkva koju je Krist ustanovio? Zanimljivo je da Isus spominje crkvu samo dva puta u evanđeljima i obje reference su sadržane u Matejevom evanđelju. Prva od ovih referenci je važnija od dvije. I upravo u tom upućivanju na Crkvu vidimo ključni znak razlikovanja, koji od svih kršćanskih crkava ima samo Rimokatolička crkva!
Odlomak počinje Isusovim dovođenjem učenika u Cezareju Filipovu. Tamo se, kaže nam predaja, penju na veliku stijenu koja se uzdiže sto stopa u visinu i tri stotine stopa u dužinu. To je jedna velika stijena. I to je, po svoj prilici, razlog zašto je Isus doveo svoje učenike u Cezareju Filipovu. Slijedi rasprava između Isusa i njegovih učenika:
Isus pita svoje učenike: Što ljudi govore, tko je Sin Čovječji? oni odgovaraju: “Neki kažu Ivan Krstitelj, drugi Ilija, treći Jeremija ili jedan od proroka.” Zatim Isus pita: “A što vi kažete tko sam ja?” Šimun Petar je taj koji odgovara: “Ti si Mesija, Sin Boga živoga.” Isus odgovori: “Blago tebi, Šimune, sine Jonin! Jer tijelo i krv nisu vam to otkrili, nego moj nebeski Otac. A ja ti kažem, ti si Petar, i na ovoj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata podzemlja neće je nadvladati. Dajem ti ključeve kraljevstva nebeskoga. Što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.”
Kakvu izvanrednu moć i autoritet Isus daje Šimunu Petru! Doslovno, ključevi kraljevstva nebeskog! Rimokatolička crkva je oduvijek smatrala da ta ovlast nije pripadala samo Petru, već je također prenesena na njegove nasljednike. Ipak, mnogi kršćani nekatolici niječu ovu delegiranu ovlast. Točnije, njihovo poricanje općenito spada u jednu od dvije alternativne interpretacije ovog odlomka.
Prvo od ovih alternativnih tumačenja je da izvanredna ovlast koju je dao Isus nije dana Petru, već Petrovoj ispovijesti vjere, a time i šire njegovoj crkvi; dok drugo alternativno tumačenje priznaje da je, zapravo, Petar taj koji je dobio ovu ovlast, ali ne, proširenjem, njegovim nasljednicima.
Dakle, koji su dokazi da je Isus delegirao ovu izvanrednu ovlast Petru i njegovim nasljednicima? Počnimo s raspakiranjem prve gore navedene alternativne interpretacije. Najraniji tekstovi Matejeva evanđelja koji danas postoje napisani su na grčkom koine, jeziku helenističkog razdoblja, koji se poklapa s razdobljem prvog stoljeća nove ere, kada je Matej napisao svoje evanđelje.
Potpora prvom alternativnom tumačenju ovog odlomka ovisi o dvije riječi unutar fraze: “Ti si Petar i na ovoj stijeni sagradit ću Crkvu svoju”. Stvarne riječi koje se pojavljuju u koine grčkim tekstovima za “Petra” i “stijenu” su “Petrus” i “petra”. U grčkom jeziku za određenu imenicu često postoje muški i ženski rod. Takav je ovdje slučaj za riječ rock. Petrus je muški rod za stijenu, a odnosi se na mali kamen, a petra je ženski rod za stijenu, a odnosi se na veliku stijenu ili kamen.
Reformatori srednjeg vijeka uhvatili su se za ovu razliku, što se tiče veličine izvedene stijene, kako bi poduprli svoj argument da Crkva nije izgrađena na Petru, već na Petrovoj ispovijesti vjere. Zvuči intrigantno, ali postoji jedan stvarno veliki problem s ovom interpretacijom. Isus nije govorio grčki. Govorio je aramejski! A u aramejskom jeziku postoji samo jedna riječ za rock i to je “kepha”.
Ono što je Isus zapravo rekao bilo je: “Ti si kepha, i na ovoj kephi sagradit ću svoju Crkvu”, što na engleskom znači “Ti si stijena, i na ovoj stijeni sagradit ću svoju Crkvu”! Petrus je korišten u grčkom tekstu umjesto Petra zbog muškog roda koji se odnosi na čovjeka poznatog kao Šimun. Ništa više.
Poput nekoliko važnih osoba Starog zavjeta, Isus mijenja Šimunovo ime u Petar. Prisjetimo se da je Bog promijenio Abramovo ime u Abraham, a Jakovljevo ime u Izrael. Ove su promjene imena imale za cilj prenijeti njihovu važnu ulogu u povijesti spasenja. Tako je bilo i sa Simonom. Tko će postati poznat kao Petar, stijena na kojoj će biti sagrađena Kristova Crkva!
Važno je napomenuti da je Isus od samog početka znao koji će ga od njegovih učenika priznati kao Mesiju, Sina Boga živoga, kada je postavio to pitanje u Cezareji Filipovoj. U prvom poglavlju Ivanova evanđelja Isus prvi put susreće Šimuna kada ga Andrija, Šimunov brat, dovodi k Isusu. Isus se obraća Šimunu govoreći: “Ti si Šimun, sin Jonin; zvat ćeš se Kepha.” Zamislite sada da vas nazivaju stijenom bez objašnjenja njegovog značenja, i to praktički za cijelo vrijeme Isusova javnog djelovanja!
Isus je uskratio to objašnjenje sve dok Šimun Petar nije ispovijedao vjeru. Slike tog trenutka ne mogu se precijeniti! Ovdje na vrhu ove masivne stijene; Isus izjavljuje da svoju Crkvu namjerava sagraditi na kamenom temelju koji je Šimun Petar! Svi prisutni učenici, uključujući Šimuna Petra, razumjeli bi njegovo značenje i odgovarajuću simboliku iz koje je došlo! Također bi shvatili da je Isus od samog početka znao da će to biti Šimun Petar!
Dodatna točka prijepora protiv prvog alternativnog tumačenja je upravo pitanje s kojim sam započeo ovaj članak. Naime, ako argumenta radi, Krist je doista dao ovu ovlast Petrovoj ispovijesti vjere, a time i šire njegovoj Crkvi; kako mogu postojati tako radikalne razlike u učenju o tako važnim pitanjima vjere i morala u cijelom spektru kršćanstva.
Dopustite mi da upotrijebim primjer kako bih objasnio svoje mišljenje. Ako jedna crkva smatra da je abortus moralno pogrešan i da se nikada ne može oprostiti; dok druga crkva smatra da je to krivo, ali je često manje od dva zla i stoga se odobrava; razum nam govori da jedna od crkava mora biti u pravu u svom stavu, a druga u krivu. Kada ispitamo široki spektar vjere i moralnih pitanja s kojima se današnji svijet suočava, i razmotrimo raznolikost stajališta koja ove crkve imaju o tim pitanjima, postaje jasno kakav loš plod te kršćanske crkve donose ne govoreći jednim glasom. To ne može biti ono što je Krist zamislio kada je uspostavio svoju Crkvu!
S obzirom da se Isus samo dvaput poziva na svoju Crkvu u evanđeljima, veza između te Crkve i Petra postaje značajnija! Stoga, s teološke, kao i praktične točke gledišta, stajalište da izvanredna ovlast koju je dao Isus nije dana Petru, već Petrovoj ispovijesti vjere, ne izdržava pomnije ispitivanje.
Sada kada je prvo alternativno tumačenje učinkovito opovrgnuto, obratimo pažnju na drugo. Onaj koji se slaže sa stavom Rimokatoličke crkve da je osoba Šimuna Petra, zapravo, stijena i temelj Crkve, ali se ne slaže s Rimokatoličkom crkvom da se ta izvanredna ovlast delegira, produžetkom, na njegove nasljednike. .
Rimokatolička crkva drži da je Isus, ovim riječima “Ti si stijena i na ovoj stijeni sagradit ću Crkvu svoju”, uspostavio ured sa Šimunom Petrom kao prvim korisnikom, za razliku od davanja ove izvanredne ovlasti samo jednom čovjeku za duljina njegova ovozemaljskog života. U prilog ovom stajalištu, razmotrimo tri potkrepljujuća dokaza koji potkrepljuju ovo stajalište i tako, zauzvrat, pobijamo drugo alternativno tumačenje.
Prvi dokaz je razotkrivajuće djelovanje koje je poduzela prva Crkva nakon smrti Jude Iskariota. Ovaj postupak opisan je u prvom poglavlju Djela apostolskih. Tamo stoji da je Šimun Petar ustao ispred braće i, govoreći o Judi Iskariotskom, između ostalog rekao: “Neka drugi preuzme njegovu službu”. Petar i braća tada nastavljaju popunjavati položaj koji je prethodno obnašao Juda.
Ako je Juda obnašao dužnost, kao što ovaj odlomak iz Svetog pisma doista kaže, koliko je prikladnije reći da je Šimun Petar imao važniju službu? I da je nakon njegove smrti tu dužnost također morao popuniti drugi!
Drugi dio potkrepljujućeg dokaza odnosi se na Isusovu namjeru poslanja za njegovu Crkvu. Otkriva se u Lukinom evanđeoskom izvještaju o Preobraženju. Evanđeoski odlomak pokazuje da se ovaj događaj zbiva osam dana nakon Petrove ispovijesti vjere u Cezareji Filipovoj. Dakle, unutar razdoblja od devet dana, Isus uspostavlja svoju Crkvu, koja će se graditi na Petru, i daje uvid i smisao njezine misije.
Izvještaj iz Lukinog evanđelja kaže,
“I gle, dva čovjeka su razgovarala s njim (Isusom) Mojsije i Ilija, koji se pojavio u slavi i govorio o svom izlasku koji će izvršiti u Jeruzalemu.”
Jeste li uhvatili to? Ta riječ egzodus. Sada se prisjetite gdje ste prije čuli riječ egzodus, i koje je konkretno njeno značenje u ovom evanđeoskom odlomku?
Izvorna upotreba riječi odnosi se na egzodus Izraelaca iz Egipta, gdje su ih Egipćani držali u ropstvu. To je Mojsije, prema Božjoj uputi, čija je misija bila odvesti Izraelce u Obećanu zemlju, zemlju koju danas poznajemo kao Izrael. Riječ egzodus zapravo znači veliki odlazak. Kada su Izraelci napustili Egipat imali su više od dva milijuna ljudi.
To možemo izvesti pomoću c nazvu da je Bog tražio od Mojsija da preuzme vojno sposobne muškarce, ubrzo nakon njihova dolaska na planinu Sinaj. Ovaj popis, kako se spominje u Knjizi brojeva, otkrio je da je bilo 603 550 Izraelaca iz svih plemena osim levita, koje je kao svećeničko pleme Bog isključio. Ovaj broj nadalje isključuje žene, djecu i stariju mušku populaciju. Kada se ove isključene skupine ljudi procijene i uključe, lako se može vidjeti kako je više od dva milijuna Izraelaca napustilo Egipat.
Zašto sada mislite da su Isus, Mojsije i Ilija upotrijebili riječ egzodus na vrhu planine Tabor? O kakvom velikom odlasku misle? Uostalom, Isus je taj koji će biti ubijen u Jeruzalemu, a nakon uskrsnuća provesti četrdeset dana sa svojim učenicima, prije uzašašća na nebo. Dakle, na što ciljaju nazivajući to egzodusom?
Svojom posvećujućom smrću i uskrsnućem Isus je pobijedio grijeh i smrt. Ali nije ih iskorijenio. Isus je uspostavio svoju Crkvu kako bi kroz vjekove pružio posvećujuću milost svojim učenicima. Posvećujuća milost se dijeli kroz sakramente Crkve koje je sam Isus ustanovio.
Baš kao što je našim tijelima potrebna medicinska skrb tijekom našeg života kako bi prevladali tjelesne bolesti, tako i naše duše zahtijevaju odgovarajuću duhovnu skrb da nas ojača i vrati u duhovno zdravlje od duhovnih bolesti koje nazivamo grijehom! A to se postiže dijeljenjem sakramenata Crkve svojim učenicima svih vremena. Dakle, ako je Petar bio neophodan na početku ovog putovanja, logično je da će njegovi nasljednici morati nastaviti s radom vođenja Kristovih učenika na ovom putovanju, u novu Obećanu zemlju koju zovemo nebo!
Treći i posljednji potkrepljujući dokaz gleda na tradiciju i praksu rane Crkve kako bi saznao postoje li dokazi koji podupiru tvrdnju da je autoritet povjeren Petru delegiran, zauzvrat, na njegove nasljednike.
Za to postoje, zapravo, brojni primjeri u spisima ranog crkvenog razdoblja. Jedan takav primjer može se naći u Pismu pape svetog Klementa Korinćanima napisanom početkom 90-ih godina. Ovo pismo postoji i danas. Iz tona pisma jasno je da Klement odgovara na zahtjev starješina Crkve u Korintu. Tamo je izbio spor i starješine su tražile Klementa da presudi stvar. Spor je uključivao želju mnogih vjernika Korintske crkve da uklone svog mjesnog biskupa. Njegovo pismo toj crkvi učinkovito je riješilo spor. Takav je bio autoritet koji je imao.
Ali ono što je zanimljivo u vezi s ovom stvari je da su starješine Crkve u Korintu putovale 700 milja u Rim kako bi zatražile Klementovo posredovanje u tom pitanju. I to dok je apostol Ivan, za kojeg se vjeruje da je u to vrijeme još bio živ i živio na otoku Patmosu, bio samo 100 milja udaljen od Korinta.
Zašto starješine nisu iznijele stvar Ivanu, a ne Klementu? Uostalom, Ivan je bio voljeni Isusov učenik i bio je udaljen samo 100 milja. Odgovor je jednostavan da je Petrov nasljednik u to vrijeme bio Klement. On, i samo on, imao je ovlasti riješiti spor koji je uzrokovao velike podjele unutar ove povijesne crkve!
Može li biti ikakve sumnje u pogledu pravog identiteta jedne Crkve koju je Krist ustanovio? Trebali bismo nesramežljivo naviještati ovu suštinsku istinu svima koji žele slušati.
Koliko je životno važno za naš današnji svijet prepoznati tu “jednu” Crkvu i pažljivo ispitati njezine doktrine. Jer njezine su doktrine čiste i uistinu svete! Naš pokojni veliki papa Benedikt XVI., koji je bio 265th stanovnik Petrove stolice, rekao je to tako jezgrovito i prikladno dobro. Rekao je: “Sve kršćanske crkve imaju elemente istine, ali punina istine prebiva u Rimokatoličkoj crkvi”!
Zašto se zadovoljiti dijelom istine kada je punina istine nadohvat ruke? Spasenje mnogih može ovisiti o tome! I u svijetu kojem je tako potrebno spasenje, moramo prepoznati svoju veliku odgovornost da naviještamo tu istinu kao nikada prije!
Autor fotografije Chris Czermak na Unsplash
