Od vremena kada je Izrael započeo svoj boravak u Egiptu do svog oslobođenja pod Mojsijem, iako Božji izabrani narod nije bio u zemlji koja je bila njihova baština preko Abrahama, čini se da su iskusili nešto od blagoslova namijenjenog čovjeku na početku, kada je Bog pozvao Adama da se plodi i množi. Zahvaljujući Josipovim božanskim darovima i razboritoj prosudbi, Izrael je uživao posebnu naklonost u Egiptu, a oni su se “namnožili i postali toliko brojni da ih je zemlja napunila” (Izl 1,7). Uistinu, za vrijeme Josipove službe, Egipćani su bili ti koji su prodali svoju zemlju i postali faraonovi robovi kako bi izbjegli razaranja gladi (Post 47,19-21).
Tada se u Egiptu pojavio novi kralj. Taj čovjek nije znao ništa o Josipu i tlačio je Izraelce, tjerajući ih da grade nove garnizone koristeći ciglu i žbuku, babilonsko oruđe (Post 11,3). Ali Bog je čuo vapaj svog naroda. A kada je Bog poslao Mojsija kao oruđe za izbavljenje Izraela iz ropstva u Egiptu, Mojsije nije tražio od faraona samo da pusti narod. Radije je tražio da se Izraelu dopusti bogoslužje. Razmjena između proroka i kralja postavila je pozornicu za dramu srca koja će se odigravati između Gospodina i Njegovog naroda sve do naših dana:
Mojsije i Aron odoše faraonu i rekoše mu: “Ovako govori Jahve, Bog Izraelov: Pusti moj narod da ide da mi priredi gozbu u pustinji.”
Faraon odgovori: “Tko je Jahve da ga poslušam i pustim Izraela? Ja ne poznajem Gospodina i neću pustiti Izraela.”
Oni su odgovorili: “Bog Hebreja došao nam je u susret. Pođimo pustinjom tri dana hoda da prinesemo žrtvu Gospodinu, Bogu našemu, da nas ne udari kugom ili mačem.”
Kralj egipatski im odgovori: “Zašto, Mojsije i Arone, tjerate narod da zanemari svoj posao? Na posao!”
(Izl 5,1–4)
Izrael je napredovao u Egiptu. Izrasli su iz plemena u golemu skupštinu koja će postati nacija. Ipak, Bog ih nije htio izbaviti zbog neke veličine s njihove strane. Niti je Božji projekt bio jednostavno osloboditi ljude za njihove vlastite težnje. Oni su umjesto toga bili ljudi koje je Bog pozvao da budu njegovi, ljudi koji su, od vremena Abrahama, postavljali oltare i prinosili žrtve Bogu, ljudi kroz koje će cijeli svijet biti pozvan natrag u svoju izvornu slavu kao prostor u kojem se odaje štovanje Bogu Stvoritelju. Ispravna sloboda Izraela nije bila sloboda od ropstva, već sloboda bogoslužja.
Faraon nije poznavao Gospodina. A u Mojsijevom zahtjevu da se Izraelu dopusti bogoslužje, faraon je vidio samo priznanje lijenosti. U njegovim očima, želja za štovanjem ovog bezimenog Boga mogla je biti samo pokušaj bijega od rada koji je činio štovanje faraona. I tako je udvostručio rad ljudi, naredivši da ispune istu kvotu cigala, ali bez slame za rad. Izraelski nadzornici bili su pretučeni i žalili su se faraonu. Kad je odbio popustiti, ljudi su se žalili Mojsiju, ljuti što ih je on, svojom porukom od Boga, učinio mrskim faraonu. I Mojsije je također zavapio Bogu, moleći se za olakšanje naroda.
Tako je temeljni izbor bio postavljen pred Izrael, onaj koji će biti stavljen u središte pažnje prilikom uspostavljanja saveza na Sinaju: hoće li služiti faraonu ili će služiti Bogu? Bi li ustrajali u oblikovanju opeka – šesterostranih građevnih blokova Babilona koji bi otvrdnuli na suncu kao i faraonovo srce u svjetlu Božje volje – ili bi sami s vremenom postali živi hram Gospodnji?
Drama ovog izbora može se činiti dalekom onima od nas koji živimo u zapadnom svijetu posljednjih dana, progonjenom Kristom. Osobito u Americi, gdje je ljubav prema slobodi još uvijek žarka i gdje je, usprkos birokraciji, naše volje uglavnom ostavljene nesputane, slabo osjećamo intenzitet faraonove vlasti nad nama. Zamišljamo da nismo nikome dužni, potpuno otvoreni luksuznim mogućnostima modernog postojanja. Malo sumnjamo da smo i sami postali faraoni, vršeći mudru tiraniju nad vlastitim srcima dok postajemo sve manje slobodni da štovamo Boga.
Napomena urednika: Ovaj je članak prilagođen iz poglavlja Daniela Fitzpatricka Obnova dana Gospodnjegdostupno od Sophia Institute Press.
Autor fotografije CALIN STAN na Unsplash
