Ako provodite dovoljno vremena u katoličkim krugovima, na kraju ćete naići na izraz “gnostik”. Obično se koristi u pogrdnom smislu, analogno elitistički, posebno elitist koji vjeruje da je upućen u posebna ili unutarnja znanja koja nisu dostupna drugima. Ponekad fraza označava uvjerenje da određeno znanje čini osobu boljim vjernikom, svojevrsno “spasenje unutarnjim znanjem”. U ovom kontekstu, gnostički se poistovjećuje s tajnim znanjem, implikacija je da je gnostički tvrditi da posjeduje ili djeluje na tajnom znanju.
Iako postoji određena vrijednost ovih popularnih definicija, one nam u konačnici ne uspijevaju pružiti sveobuhvatno razumijevanje onoga što je gnosticizam zapravo bio i riskiraju da ga pretvore u nejasan pejorativ s malo utemeljenja u povijesti ili teologiji. Gnosticizam je, naposljetku, bio povijesno krivovjerje koje je cvjetalo između 1sv i 3rd stoljeća naše ere—i tu je bilo mnogo više od “tajnog znanja!” U ovom ćemo članku ispitati pet karakteristika povijesnog gnosticizma kako bismo bolje razumjeli što ovaj pojam zapravo znači.
1. Bog stvara kroz emanacije
Gnosticizam je bio kompliciran i višestruki sustav mišljenja koji je uključivao ideje iz različitih tradicija, zbog čega ga je bilo teško objasniti. Ali, u srcu svih gnostičkih sustava je ideja stvaranja kao niza emanacija od Boga. Ovo je okosnica oko koje se okreću različiti gnostički sustavi. U gnosticizmu, Bog stvara pomoću emanacija; ove emanacije su poput valova koji proizlaze iz Božjeg bića i donose druge stvari u postojanje. Budući da su te emanacije same Božje biti, gnostička misao uvijek ima panteistički okus. Bog ne stvara ni iz čega; On emanira, slično kao što kršćani zamišljaju Duha Svetoga koji “proizlazi” iz Oca i Sina. Samo stvaranje je vrsta procesije od božanstva; neki od grubljih gnostika čak su to objasnili kao “izlučivanje” od Boga, na što se žalio sveti Irenej u Adversus Haereses. Dakle, prvo načelo gnosticizma je stvaranje kao emanacija.
2. Pod-emanacija Eona
Druga točka je a hijerarhijski poredak ovih emanacija, pri čemu svaka emanacija proizvodi svoju uzastopnu “pod-emanaciju”. Na primjer, Božja iskonska emanacija rađa druge duhovne stvarnosti; ponekad su te stvarnosti inteligencije, slične anđelima, dok su ponekad čisto racionalne apstrakcije koje pripadaju noumenalnom svijetu (npr. “um”, “misao”, “tišina”, “dubina” itd.). Ove emanacije imaju različita imena—Teleos, Bythos, Charis, Ennoea i tako dalje. Ponekad su čak grupirani u muško-ženske parove tzv sizigije. Možemo se izgubiti u doista bizarnoj zečjoj rupi raspravljajući o imenima funkcija raznih emanacija, ali to bi nas odvelo predaleko. Dovoljno je primijetiti da su zajedno emanacije poznate jednostavno kao Eoni. Ovi Eoni rađaju jedni druge u složenom rasporedu emanacija, stvarajući zamršene hijerarhije. Ova “obitelj” Boga i Njegovih uzastopnih emanacija i pod-emanacija naziva se Pleromasvijet natčulnog.
3. Pokvarenost materijalnog svijeta
Treće načelo gnosticizma je stvaranje fizičkog svijeta kao odstupanje od čistoće Plerome. Gnostički mitovi variraju ovisno o tome koji izvor čitamo, ali svi se slažu da je u nekom trenutku jedan od Eona emanirao nešto što nije odražavalo čistoću pronađenu u Pleromi. Neki kažu da je to bila mana, drugi strast ili grijeh nekog od Eona. Što god bilo, ovo odstupanje bilo je stvaranje fizikalnosti, materijalnog svemira. Postoje neslaganja o tome što su Eon ili Eoni bili odgovorni za ovo; u kršćanskom gnosticizmu, to bi bilo djelo Sotone ili (kao u markionizmu) Boga Starog zavjeta, koji je niža, buntovna emanacija Jednog. Gnostici su ovo biće obično nazivali Demiurgili ponekad Veliki Arhont. Bilo kako bilo, stvar je u tome da materijalni svijet predstavlja korupciju duhovne čistoće koju je zamislio Jedan.
4. Ljudski uspon do Plerome
Budući da je materijalnost emanirana, daljnje pod-emanacije stvorile su fizička bića, i tako u materijalni svijet dolaze ljudska bića. Kao bića u nizu božanskih emanacija, ljudi doista imaju božanski život u sebi; oni su “dio Boga” u doslovnom smislu. Ipak, oni se nalaze materijalizirani u pokvarenoj prirodi tjelesnog postojanja, zarobljeni u tjelesnom postojanju. Ljudsko spasenje se, dakle, shvaća kao uspon natrag kroz Eone dok ne stignemo do Plerome. Spasenje je povratak pleromičnom postojanju koje je zamišljeno kao čisto duhovno. Povratak u Pleromu kroz Eonski uspon u biti je povratak našem domu. To je neka vrsta platonske koncepcije svijeta, pogled na duhovno prosvjetljenje kao odbacivanje tjelesnosti dok se postupno uspinjemo natrag u čisto duhovno postojanje u skladu s Jednim u Pleromi. Kako se onda možemo uzdići natrag kroz Eone? Kroz kombinaciju rituala, znanja i asketizma koji se nalaze unutar hijerarhijskih stupnjeva gnostičke zajednice.
5. Postupno otkrivanje kroz mit
Konačno, dolazimo do petog načela gnosticizma, postupno otkrivanje istine kroz mitski jezik. Uspon kroz Eone natrag do Plerome je kretanje od tjelesnog ka duhovnom, što uključuje pročišćavanje intelekta. Početnik nije u stanju promišljati uzvišene istine na način na koji to može iskusan inicijant; njihov je um previše zamračen njihovom sirovom materijalnošću. Stoga su gnostički učitelji koristili mitski jezik kako bi objasnili svoj sustav početnicima i neiskusnima. Vidjeli smo kako se Eoni mogu personificirati, antropomorfizirati i dobiti imena; emanacije eona tada bi bile objašnjene u tjelesnim terminima (npr. svijet je formiran suzama eona Sofije ili sjemenom Demijurga).
Kasnije, kako inicijant napreduje kroz hijerarhiju gnostičke zajednice, objašnjavaju mu se filozofska i mistična značenja tih mitova. Ovaj mitski jezik je razlog zašto je sveti Augustin, kada je imao priliku intervjuirati manihejskog gnostičkog učitelja Fausta, bio razočaran čovjekom, čija su objašnjenja gnostičke doktrine bila „prepuna proliksnih bajki, o nebu, zvijezdama i suncu, i mjesec, i sada više nisam mislio da može na zadovoljavajući način odlučiti što sam jako želio [to know]” (Sv. Augustin, Ispovijedi, knjiga V). Tertulijan se također žalio na ove bajke, da će inicijant “čim pronađe toliko imena eona, toliko brakova, toliko potomaka, toliko izlaza, toliko problema, sreće i nesreće raspršenog i osakaćenog božanstva, čovjek odmah oklijeva reći da su to ‘bajke i beskrajna rodoslovlja’ koje je nadahnuti apostol anticipacijom osudio, dok je to sjeme krivovjerja već tada pucalo?” (Tertulijan, Protiv Valentinijanaca, Momak. 3).
Zaključak
Zanimljivo je da erudit povjesničar St. John Henry Newman, kada sažima gnosticizam, izostavlja bilo kakvo spominjanje “tajne doktrine”. Govoreći o suštini gnostičkog vjerovanja, on kaže: “Gnosticizam je… doktrina dvaju principa, principa emanacije, intrinzične zloćudnosti materije, neopravdanosti senzualnog uživanja ili krivnje svakog osjećaja zadovoljstva” (Esej o razvoju kršćanskog nauka, pogl. 1, Sec. 1, §1). Newman s pravom identificira emanaciju i korupciju svijeta kao temeljne gnostičke ideje, ali ne stavlja tvrdnje o tajnom znanju među primarna načela gnostika. Odakle nam onda ta ideja?
Čini se da je praksa započinjanja s mitskim jezikom za jednostavno i postupnog nanošenja složenijih značenja na bajke kako početnik napreduje ono što je dovelo do koncepta gnosticizma koji se sastoji od “tajnog znanja”. Kao što vidite, ovo je bio samo mali dio gnostičkog sustava, a nije bio ni isključiv za gnosticizam. Poganski misterijski kultovi, poput kultova Izide, Eleuzine i Mitre, također su koristili ovu metodu. Isto je činila i filozofska škola pitagorejaca. Kršćanstvo je također koristilo postupno otkrivanje istine u svojim vlastitim inicijacijskim obredima. Ideja o znanju rezerviranom za inicirane bila je jednostavno uobičajena tema drevne duhovnosti. Čak i sam Isus Krist potvrđuje da postoji posebno znanje dostupno samo onima koji imaju “oči da vide”:
Tada pristupiše učenici i rekoše mu: “Zašto im govoriš u prispodobama?” A on im odgovori: “Vama je dano znati tajne kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano. Jer onome tko ima dat će se više i imat će obilje; a onome koji nema oduzet će se i ono što ima. Zato im govorim u prispodobama, jer gledajući ne vide, i slušajući ne čuju, niti razumiju…Ali blago vašim očima jer vide i vašim ušima jer čuju.
Razumljivo je da ljudi zlorabe izraze “gnosticizam” i “gnostički”; naposljetku, gnostičko je krivovjerje složeno i nije ga lako sažeti u jedan zgodan izraz. Nadajmo se, međutim, da možemo biti malo pronicljiviji i precizniji u načinu na koji govorimo kada koristimo ovu riječ.
Autor fotografije 𝕶𝖚𝖒𝖆𝖘 𝕿𝖆𝖛𝖊𝖗𝖓𝖊 na Unsplash