Kardinal Berhaneyesus Demerew Souraphiel, nadbiskup metropolit Addis Abebe, zajedno s drugim biskupima iz Etiopije, nalazi se u Rimu u pohodu “Ad limina” te je za Vatikanske medije u srijedu 3. srpnja progovorio o životu Crkve u Etiopiji, izvještava Vatican News, prenosi IKA.
Prije više od 500 godina, kršćani iz Etiopije putovali su u Aleksandriju, u Egipat, kako bi se molili na grobu svetog Marka; zatim su otišli u Jeruzalem kako bi se molili na Golgoti, a potom su otišli brodom u Rim, kako bi posjetili grobove svetog Petra i Pavla i mučenika, isto ono mjesto koje su tijekom ovih dana pohodili i biskupi iz Etiopije. Nakon molitve u četiri papinske bazilike u Rimu, biskupi su posjetili dikasterije Svete Stolice, a u petak 28. lipnja primio ih je papa Franjo.
Uzoriti kardinale, kako je prošao susret s Papom?
Primio nas je s velikom jednostavnošću, ali i poniznošću. Bili smo mi sami s Papom i objasnili smo našu situaciju u Etiopiji. Zahvalili smo mu i na potpori tijekom ratova i sukoba u zemlji, o čemu je govorio u apelima nakon Angelusa. Zahvalili smo mu i zamolili ga da nastavi moliti za nas.
Što ste rekli o stvarnosti Etiopije?
Predstavili smo situaciju u Etiopiji sa stajališta mladih, jer od 120 milijuna, 70% stanovništva čine mladi ljudi koji žele poboljšati svoj život i živote svojih bližnjih. Na televiziji i društvenim mrežama vide kako se živi u drugim dijelovima svijeta, a mnogi odlaze u arapske zemlje i tamo, nažalost, pate jer nisu spremni raditi kao kućne sluge. Drugi žele u Južnu Afriku, gdje je malo bolje, ali i tamo ima problema. Ostali odlaze na sjever i preko Sudana i Libije pokušavaju doći do Europe. U 19. stoljeću mnogi su Europljani migrirali i postojala su mjesta u Europi koja su ih mogla primiti i podržati, ali svega toga sada nema. Papa Franjo to zna. Prvo mjesto koje je posjetio, nakon izbora, bila je Lampedusa, gdje je položio cvijeće za sve poginule u moru i gdje je onima koji upravljaju Europom poručio da su migracije važne. Moramo učiniti nešto da pomognemo ljudima, bilo u Africi ili Siriji ili drugim zemljama. Kad se nešto tiče siromaha, rekao nam je, onda im moramo biti blizu. Blizu smo djece, koja jako pate kada ne idu u školu jer su škole uništene, blizu smo majki koje ne mogu u bolnice jer su uništene i blizu smo starijih koji su raseljeni iz svojih sela i drugdje žive kao stranci. Sve smo mu to objasnili i on je rekao da i dalje budemo blizu naroda, među narodom, kako bi mirisali na ovce. Biskup mora biti takav. Ne smije bježati nego mora biti među ljudima. Čak i ako se velike stvari ne mogu postići, bratstvo i očinska prisutnost su važni. Rekao je tako.
Kakav je život Katoličke crkve u Etiopiji, koja je manjinska zajednica u zemlji?
Mi smo manjina, oko 2% od 120 milijuna ljudi. Većina stanovnika su kršćani: više od 45% su pravoslavci, zatim slijede protestanti, oko 18-20%. Imamo odgovornost biti svjetlo i sol u ovoj velikoj zemlji. Izazovi su siromaštvo i sukobi, a mi smo, zahvaljujući potpori sveopće Crkve, na drugom mjestu po društvenim uslugama koje nudimo, poput škola, domova zdravlja ili centara kojima upravljaju časne sestre Majke Terezije ili centara za razvoj ili humanitarne pomoći, poput Caritasa. U svemu tome pozvani smo biti svjetlo i sol, kako nam je Isus rekao. Nije lako, ali trudimo se.
Također ste govorili o sukobima koji pogađaju Etiopiju, poput onoga što se dogodilo u Tigrayu. Kakve su posljedice za stanovništvo?
Sukob u Tigrayu bio je između regionalne vlade i savezne vlade. Politička stvar, ali stradaju ljudi. Hvala Bogu, nakon dvije godine sklopili su mir u Pretoriji. Drugi je u Oromiji. Oslobodilačka vojska Oroma bori se sa saveznom vladom četiri godine, a čak i tamo ljudi koji pate su ljudi. U Tanzaniji su počeli razgovarati, ali se još uvijek nisu mogli pomiriti. Treća fronta sada, koja traje više od godinu dana, nalazi se u regiji Amhara. Čak i tamo postoje pokreti u sukobu sa saveznom vladom. Nadamo se da će doći do rješenja. Mi kao Katolička Crkva ne podržavamo ni jedno ni drugo, ali smo uz narod koji pati.
Dapače, mi smo za socijalnu pomoć i tražimo pomirenje za poratno razdoblje, kada se ne samo mora postići mir, nego se mora i izliječiti od trauma one koji su izravno stradali u ratu, poput žena, žrtava zlostavljanja, i djece koja su vidjela kako njihove obitelji umiru. To je važno i ne radi se samo na razini male Crkve, nego uz potporu sveopće Crkve. To se može učiniti zajedno s mnogim misionarima koji rade s nama i koji dolaze iz cijelog svijeta. (kta/ika)
