‘Mnogo sam nemarniji nego što sam bio pod papinstvom’, rekao je Luther nakon svog otpadništva
Martin Luther je jednom propovijedao u propovijed:
Na to je mislio sv. Pavao kada je propovijedao o ljubavi. ‘Ako govorim jezicima anđela;’ i opet: ‘Kad bih imao svu vjeru da bih mogao brda pomicati, a ljubavi ne bih imao, tada bih još bio ništa,’ itd. (1. Korinćanima 13,1-2). Ako osoba ode sigurno s mišlju da ima vjeru, a ipak je nikada ne iskusi, mora propasti i osušiti se; njegova se vjera uopće neće naći nigdje kada dođe do točke da treba biti pronađena.
Dragi apostoli su to sigurno vidjeli, a i mi to doživljavamo. Svijet se uvijek ili lažno hvali vjerom, ili želi biti svet bez vjere. Ako propovijedamo o vjeri i milosti, nitko ne želi činiti djela. Ako promičemo djela, nitko ne želi vjeru. Rijetki su oni koji se drže pravog srednjeg kursa. Dapače, čak je i teško pravednim kršćanima.
Priznajem za sebe — a bez sumnje i drugi moraju priznati, da mi manjka marljivosti i ozbiljnosti, koje bih sada trebao mnogo više nego prije; Mnogo sam nemarniji nego što sam bio pod papinstvom.
Sada više nigdje nema one ozbiljnosti s Evanđeljem koju smo prije vidjeli kod redovnika i svećenika, kad su ljudi toliko toga utvrđivali i gradili, a nitko nije bio toliko siromašan da nešto ne bi dao. Međutim, sada nema nijednog grada koji bi podržavao propovjednika, i ništa osim samo pljačke i krađe među ljudima, i nitko to ne sputava.
Odakle takva sramotna nevolja? Oni viču: “Iz doktrine koju naučavaju, da se ljudi ne trebaju oslanjati na djela!” Međutim, sam đavao je taj koji za to lažno krivi čisti, spasonosni nauk; kriva je njegova i narodna zloba koja zlorabi ovu doktrinu — kao i naš stari Adam koji uvijek želi slijediti šumsku stazu do nigdje — i smatra da je to nepotrebno, čak i ako ne činimo mnoga dobra djela i tako postanemo nenamjerno lijeni i nemarni i ustajali, sve dok potpuno ne izgubimo snagu i miris vjere.
Želim razjasniti da Luther nikada nije rekao da su “reformacija” u cjelini, ili njegovi pojmovi evanđelja i samo opravdanja vjerom, bili neuspjesi. To nije sporno. Ali izrazio je podosta o tome kako su novi “luteranski” protestanti bijedno podbacivali u očitovanju nadmoći svog sustava nad katolicizmom.
Nerijetko je izravno povezivao protestantsko učenje u nekom uzročnom smislu – i do određenog stupnja – s negativnim rezultatima uočenim u njegovom vlastitom životu, i nepovoljno je uspoređivao protestantsko ponašanje s katoličkim. Uvijek tvrdim da ih ima puno različiti uzroci za bilo koji vidljivi trend u povijesti. Negirati ovo je prostačko razmišljanje. Uz to, nastavljam analizirati implikacije Lutherovih riječi.
Po mom mišljenju, puna povijesna istina koja je gore izražena čini njegove riječi svim više fascinantan pa čak i tajanstven. Luther želi – barem djelomično – okriviti vraga i one u njegovoj luteranskoj stranci koji kvare njegovo čisto evanđelje i loši su primjeri (licemjerni, nominalni ljudi koje sadrže sve vjerske skupine). Ali to ne objašnjava ovo u potpunosti, upravo zato što on uključuje sebe među onima koji ne žive u skladu s idealom.
Sada je 1532. ili 1533., ili 15-16 godina nakon početka protestantske revolucije. Zašto je li to da Luther – pun svih svojih navodno novih otkrića o milosti i kršćanstvu – želi u “marljivosti i ozbiljnosti” koju je koristi se imati kao katolik, i je “mnogo neoprezniji” nego što je bio prije odlučio odbaciti katolicizam? Ne znači li to da postoji nešto manjkavo u novom sustavu vjerovanja koji je odlučio slijediti? Ako ne, što računi za to?
Lako je okriviti vraga, ali mislim da je Luther propustio u potpunosti ispitati i razmotriti zašto su te stvari bile takve kakve su bile. Gledano iz drugog kuta, što je to katolici opsjednut to im je omogućilo da — daleko i naširoko — budu više marljiv i ozbiljan i pažljiv nego što su bili Luther i luterani? Od čega duhovnog prednost bilo luteranstvo ako ovaj bio njegov plod?
Luther ne kaže samo da tu i tamo postoje problemi s novom grupom luterana, kao što bi ih bilo u bilo koji grupa u bilo koje vrijeme. Ne; on kaže da se “nigdje” ne vidi ozbiljno pridržavanje evanđelja među njegovom strankom: luteranima. I da bude još veća uvreda, katolici (koji su navodno bili toliko duhovno neuki i manje napredni od luterana) duhovno su išli mnogo bolje od luterana – čak, doista, redovnika i svećenika, koje je Luther često kritizirao. Kako ovo može biti? Čovjek se, dakle, pita kako je to uopće “reforma”, s ovako mizernim rezultatima “na terenu”.
Luther hvali katolike do neba, protiv luterana. Oni su “gradili” i “uspostavljali” stvari. Čak su i oni najsiromašniji među njima davali sadaku potrebitijima. Tvrdi da čak ni jedan grad bi podržavao luteranskog pastora i da se ništa ne događa osim “pljačke i krađe”. Zašto? Stvari su se kasnije poboljšale među luteranima i protestantima općenito, ali se mora zapitati zašto su takve stvari bile početna manifestacija novog vjerskog pokreta.
Za mene je to nešto o čemu treba razmišljati i razmišljati. Ne treba “mrziti” protestante da bi to učinili. Jednostavno se pitamo zašto je to bilo, i vjerujemo Lutheru na riječ, što se tiče njegovog izvješća. Ovo nije teološka rasprava ili “antiluteranizam”. To je povijesna i sociološka analiza. Smatram to zanimljivim i vrijednim razmišljanja.
