O njihovu životu najviše se zna iz novozavjetnih spisa. Posebno su zanimljiva tri mjesta gdje su se sreli.
Prvo mjesto njihova susreta bio je Jeruzalem, sveti grad, gdje je umro i uskrsnuo Gospodin, odakle je uzašao na nebo; kamo je poslao Duha Svetoga. Povijest obraćenja Sv. Pavla dobro je poznata, jer ju je u Djelima apostolskim zorno opisao Sv. Luka. Pavao je kao progonitelj pošao u Damask da ondje pohvata kršćane. Pred Damaskom mu se ukazao Gospodin i uputio ga na Ananiju, koji ga je pokrstio. Nakon toga proveo je tri godine u Arabiji. „Kasnije sam uzišao u Jeruzalem da upoznam Kefu (Petra), i s njim sam ostao 15 dana“ (Gal 1,18).
Pavao je svoje apostolsko poslanje primio od samoga Gospodina. Za njega je pisano: „Taj je čovjek moje izabrano sredstvo da donese moje ime pred pogane i kraljeve, i sinove Izraelove“ (Dj 9,15). Zato se on s neprikrivenim ponosom na početku poslanica naziva: „Pavao, apostol Isusa Krista“. Pa ipak, kao apostol i misionar, evangelizator, ne radi na svoju ruku. On je, doduše, za svoje vrijeme imao veliku izobrazbu. Studirao je kod učenog Gamaliela u Jeruzalemu. Bio je, dakle, kvalificirani teolog. Što je onda mogao naučiti od galilejskog ribara Petra? Po što je k njemu išao? Zar samo na pohod iz učtivosti? – Ne, sigurno ne! On nije imao ništa od one nadutosti nekih (današnjih) teologa koji na biskupe gledaju kao na neznalice i zaostale. Pavao je znao da je Petar stijena i zato je tražio zajedništvo s njime. I ne samo s njime već i s ostalim stupovima kršćanske zajednice. Želio je imati sigurnost da radi pravo. On je poštivao načelo: „Ništa bez Petra!“ I ono što će ga kasnije Sv. Ignacije Antiohijski oblikovati ovako: „Ništa bez biskupa! Velik si, Pavle, u svojim misijskim putovanjima, u svojoj apostolskoj revnosti, u neutrudivu zalaganju, u mukama i smrti, koje si za Gospodina podnio, no velik si i u poštivanju hijerarhijskih vrednota! Svaka ti čast, Pavle!“
Petnaest godina kasnije Pavao se na Apostolskom saboru u Jeruzalemu opet susreo s Petrom. U međuvremenu je prokrstario Malom Azijom i tolike pogane priveo k svjetlu Evanđelja, pokrstio ih i medu njima osnovao kršćanske zajednice, mjesne Crkve. Krstio ih je ne nalažući im teret Mojsijeva zakona. Za svoj rad želio je potvrdu i priznanje „apostola i starješina sa svom Crkvom“ (Dj 15,22). Kad je na tome Apostolskom saboru „nastalo žestoko raspravljanje, digao se Petar“ (Dj 15,7) i spor se oko pokrštavanja pogana riješio autoritativno. „Čemu sada iskušavate Boga stavljajući učenicima na vrat jaram koji ni naši očevi ni mi ne mogosmo nositi? Uostalom, mi vjerujemo da smo spašeni, jednako kao i oni – biva pogani – milošću Gospodina Isusa“ (Dj 15,10-11). To je Pavao i želio znati. Saznavši, nije više imao problema. Da Crkva tada u Petru i apostolima nije imala sigurno vodstvo, postala bi židovska sekta, produženje sinagoge.
Drugo mjesto Pavlova susreta s Petrom bila je Antiohija. Taj susret opisuje sam Pavao u Poslanici Galaćanima ovako: „A kad je Kefa došao u Antiohiju, ja sam mu se u lice suprotstavio, jer je zavrijedio osudu. On je, naime, prije nego su došli neki iz Jakovljeve okoline, jeo s poganima, ali kad ovi dođoše, on se zbog straha od obrezanih poče povlačiti i kloniti. Njemu su se u pretvaranju priključili i ostali Židovi, tako da je njihovim pretvaranjem bio zaveden i Barnaba. Ali kad sam vidio da ne idu pravo prema istini Evanđelja, Kefi pred svima rekoh. ‘Ako ti koji si Židov živiš poganski, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da žive židovski?’“ (Gal 2,11-14).
Ne pobija li taj susret onaj u Jeruzalemu? – Ne pobija, jer je tu riječ ne o nauku već o ponašanju. Papa u svom privatnom životu i ponašanju nije nepogrješiv, a još manje bez grijeha. On se priznaje grješnikom te ispovijeda svoje grijehe kao i ostali. On je nepogrješiv – ili još bolje – nezabludiv kad kao učitelj vjere naučava vjerske i ćudoredne istine. Zbog toga se tekst u poslanici Galaćanima krivo uzima da bi se oborio Petrov primat i nepogrješivost.
Petar i Pavao opet su našli zajednički jezik i držanje. To su mogli naći jer im je bilo stalo više do općeg nego do osobnog dobra, jer su za Crkvu bili spremni sve žrtvovati. Hrabro su se izdigli iznad one u Crkvi ne baš tako rijetke niske uskogrudnosti i sebičnosti koja fanatički traži samo svoje pravo, svoje interese, svoje probitke. A da bi se opravdala, poziva se na svoje povijesne zasluge. U Crkvi svi treba da služimo ne pozivajući se ni na kakve svoje zasluge.
Treće je mjesto Petrova i Pavlova susreta bio Rim. Ondje su za Neronova progonstva poginula oba apostola. Svoje su propovijedanje zapečatili krvlju: Petar je razapet naglavce u Vatikanu, a Pavlu je na Ostijskoj cesti bila odrubljena glava. Sve tamo do 130. ima se zajamčenu tradiciju o štovanju grobova apostolskih prvaka. Nad njihovim su se grobovima podigle veličanstvene bazilike, te su im posvećene mnoge crkve diljem svijeta.
Kada je riječ o poslanicama apostolskih prvaka, bibličar dr. Darko Tepert navodi kako kršćanska tradicija Pavlu pripisuje 13 poslanica. Pritom valja imati na umu da se o autorstvu Poslanice Hebrejima raspravljalo već od najranijih vremena. Danas većina znanstvenika drži da Pavao nije njezin autor, premda mnogi misle da je autor mogao biti neki Pavlov učenik ili sljedbenik njegove misli. Jezgru Pavlovih poslanica čini njih sedam, čija autentičnost, to jest Pavlovo autorstvo, nije nikad, ili gotovo nikad, dovođena u pitanje. Riječ je o Prvoj poslanici Solunjanima, Prvoj i Drugoj poslanici Korinćanima, poslanicama Galaćanima, Filipljanima, Rimljanima i poslanici Filemonu. Nije sigurno da je Pavao osobno napisao Drugu poslanicu Solunjanima, te poslanice Kološanima i Efežanima, jer većina znanstvenika misli da ih je napisao netko od Pavlovih učenika, budući da odaju nešto drugačiju kristologiju i teologiju. Još je veći problem s takozvanim pastoralnim poslanicama, u koje se ubrajaju poslanica Titu, te Prva i Druga poslanica Timoteju. Protestantski znanstvenici odriču svaku mogućnost Pavlova autorstva tih poslanica, dok su mišljenja katoličkih bibličara u tom pitanju podijeljena.
Petar je pak autor samo Prve i Druge Petrove poslanice.
J.P., KT
