Svoju zlatnu misu – 50. godina svećeništva pod geslom „Gospodin je moja snaga, Gospodin je moja pjesma“ (Ps Izl 15,2), proslavio je mons. Pero Zeba, umirovljeni svećenik Riječke nadbiskupije u nedjelju, 23. lipnja 2024. u svojoj rodnoj župi Rođenja sv. Ivana Krstitelja u Bijelom Brodu pokraj Dervente u Bosanskoj Posavini, u kojoj kao povratnik živi od 2018. godine.
Okupio je ovaj veliki događaj blizu tisuću i pol vjernika, kako Posavljaka tako i vjernika iz župa Riječke nadbiskupije u kojima je djelovao 45 godina.
Na vanjskom oltaru sagrađenim za tu prigodu uz zlatomisnika i riječkog nadbiskupa i metropolitu Matu Uzinića suslavilo je dvadesetak svećenika među kojima su bili: domaći župnik Marko Slišković te zlatomisnikov rođeni brat mons. Stipo Zeba i nećak Kristijan Zeba, također svećenici Riječke nadbiskupije. Prigodnu homiliju održao je nadbiskup Uzinić. Ocrtavajući život i djelo slavljenika on je naglasio njegovu hrabrost, marljivost, otvorenost Gospodinu. Izdvojio je nekoliko citata mons. Zebe iz intervju koji je zabilježio Hrvatski katolički radio u emisiji „Od Krista pozvani“ gdje on ističe kako je sve počelo u njegovom rodnom mjestu Bijelom Brdu, koje je nekada bilo puno života, gdje se rodila želja koja ga je dovela do svećeničkog poziva, a u koji se, sada opustošenom vratio sa željom da moli i nada se njegovoj obnovi.
Navodeći njegovo mladomisničko, a i životno geslo „Gospodin je moja snaga, Gospodin je moja pjesma“ ustvrdio je da mu je ono davalo snagu i slobodu ophođenja i prihvaćanja ljudi koji su mu bili povjereni.
„To su sve tek obrisi jednog svećeničkog života koje možemo prepoznati u slici lađe iz današnjeg evanđelja. To nas uči da se ne smijemo zaustaviti na izazovima, problemima, nego pogled uvijek usmjeravati prema Gospodinu koji je snaga. Treba nam više vjere. Slavljenik Zeba bio je hrabar svećenik. Nije se u onim teškim vremenima bojao, nego je u molitvi bio i ostao spreman za plovidbu naprijed na lađi Crkve kako nas Gospodin šalje, a on nas šalje na način da nas Kristova ljubav zahvati i ponese. Mnogi nakon njega u našoj nadbiskupiji i svakoga od nas svećenika Gospodin šalje na način Kristove ljubavi koja nas obuzima i oslobađa. Ljubav je ta koja razgoni strah i nepovjerenje. Ona oslobađa naš pogled da vidimo šire i bolje, da ne vidimo samo probleme, izazove i poteškoće, nego Gospodina koji je uz nas. Ona nas oslobađa da ne budemo prignuti na sebe i svoj interes, nego osnaženi Duhom Svetim budemo prignuti na druge i nastavimo Kristovo djelo spasenja bodreći današnjeg čovjeka kroz izazove i oluje kako nam je danas rekao psalam – u željenu luku, luku spasenja“, zaključio je nadbiskup Uzinić.
Slavlje su pjevanjem uveličali članovi zajednice Omnia Deo iz Rijeka.
Nakon mise slijedio je prigodan kulturno-umjetnički program u kojem je zbirku Izabranih pjesama Izidora Poljaka, župnika koji je u toj župi nekoliko godina bio na službi i napisao većinu svojih pjesama, predstavio Milan Bešlić. Bila je to i zahvala župniku Poljaku za sve što je za tu župu učinio i sjećanje o njegovoj 100. obljetnici smrti.
Mnoštvo vjernika oduševili su potom izvornim pjesmama i kolom članovi KUD-a Bijelo Brdo i HKUD Tamburica Koraće.
Druženje tog veličanstvenog događaja, za tu u ratu opustošenu župu, u kojoj živi tek nekolicina katolika, nastavili su uz zajednički ručak pod velikim šatorom uz pjesmu i kolo. Vidljivo radostan svoju je zahvalu svim sudionicima slavlja, među kojima su bili i predstavnici društveno-političkih vlasti iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske uputio je na kraju zlatomisnik Zeba.
Mons. Pero Zeba rođen je 1948. u Bijelom Brdu kod Dervente u Bosanskoj Posavini u obitelji s desetero djece, od oca Stjepana i majke Ane rođ. Olujić. Osjetivši Božji poziv sjemeničke dane započinje 1961. u Rijeci, a poslije i studij teologije. Za svećenika je u riječkoj katedrali zaređen uoči blagdana sv. Vida 14. lipnja 1974. Mladu misu slavio je iste godine 4. kolovoza u Bijelom Brdu pod geslom „Gospodin je moja snaga, Gospodin je moja pjesma“. Slijedile su službe u Riječkoj nadbiskupiji: župni vikara na Vežici, župnik u Župi Šapjane, Mune i Vodice, pa Bresci iza koje je uslijedila Klana iz koje je upravljao ranije spomenutim župama. Nakon 23 godine u tim župama mons. Zeba otišao je u Cernik gdje je djelovao 19 godina.
Mons. Zeba dobitnik je više priznanja crkvenih i svjetovnih, lokalnih i državnih. Među njima je priznanje Općine Čavle za zasluge u toj sredini: riječki nadbiskup Ivan Devčić dodijelio mu je kao zaslužnom svećeniku čast kanonika i monsignora, a pokojni predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je za veliki humanitarni rad u Domovinskom ratu i nakon rata. Tu je i Lenta kraljice Jelene, koju je primio iz ruku dr. Andrije Hebranga za izvanredno humanitarno djelo. Po umirovljenu 2018. odlučio je svoje umirovljeničke dane provoditi u ratom opustošenoj Bosanskoj Posavini u svom rodnom Bijelom Brdu. Tu je na raspolaganju i rado pomaže svećenicima Derventskog dekanata u pastoralnom radu.
Kako ističe: „Želja mi je da u napaćenoj Bosanskoj Posavini budem tihi molitelj te svakoga dana sa štapom i krunicom u ruci šetam po ovim pustarama, djevičanskim proplancima koje su nekad resila žitna polja, klasje, bogate pšenične plantaže, a sada su kao spodobe nanizane kuća do kuće, ruševine. Tamo gdje je bilo puno života sada je pustoš i smrt. Pitam se jesam li ja ona vrana koja vapi i grakće nad razvalinama jeruzalemskim, ili sam golub nade koji sanja nova vremena?“ (kta/b.l.)
