Središnje koncelebrirano misno slavlje svetkovine Bogojavljenja, u subotu 6. siječnja 2024. godine, u krčkoj je katedrali predvodio krčki biskup mons. Ivica Petanjak. vanđelje je navijestio vlč. Zlatko Sudac, a vlč. Josip Karabaić navijestio je tijek liturgijskih proslava svetkovina i blagdana u novoj 2024. godini.
Biskup Petanjak okupljenima je uputio i propovijed:
Već smo rekli na Božić da Luka evanđelist govori da se Bog javlja pastirima, Matej mudracima. Objava je ista, Bog je isti, Isus Krist koji se rodio je isti, ali su protagonisti različiti. S Božje strane nema razlike između jednih i drugih. On ljubi sve jednako. Samo što Luka stavlja naglasak na one koji su odbačeni unutar svoje zajednice: pastiri. A Matej na mudrace koji su marginalizirani od Židovskog naroda, kao pogani i stranci.
Budući da su i jedni i drugi odbačeni od ostalih, njih na posebni način Bog ljubi.
Kad je riječ danas o Mudracima, oni su primjer pravog Kristovog učenika i pravog vjernika, jer kreću na dugi put traženja Boga, sa željom da ga pronađu i susretnu, za razliku od Heroda, svećenika i pismoznanaca koji se nalaze u Jeruzalemu, veoma blizu Betlehema, ali ne pokazuju nikakvo zanimanje za Spasitelja.
Potrebno ga je željeti vidjeti i susresti. Matej evanđelist želi poručiti da nije bitno odakle polaziš, nego je važno jesi li na putu, jesi li se odvažio krenuti i vjeruješ li znakovima koji su te motivirali da se odvažiš na put?
Mudraci izdaleka vide zvijezdu i kreću na put. Zvijezda je samo znak, ona ih je samo zagolicala, pobudila i isprovocirala da se odvaže i krenu na put ne znajući što ih čeka i što sve mogu putem susresti. To je pravi put vjere. U vjeri se nikad ne hodi sigurno. Vjera ne daje stopostotne spoznaje, ali ti ne da mira dok se ne odvažiš i ne kreneš. Potpuno isto kao kod Abrahama, praoca naše vjere. Krenuo je u nepoznato na Božji poziv. Taj put će biti isprepleten sumnjama, nesigurnostima, pitanjima… jer ti ne znaš što te čeka na kraju tog puta. Put vjere nema cilja, nego je sam put cilj.
Isto kao i život. Dok god živiš, živiš u neizvjesnosti današnjeg dana. Smisao života je da živiš. Ne znaš kad ćeš umrijeti. Ali i kad umreš vjeruješ i nadaš se da nije kraj svega, nego jedna etapa prijeđenog puta. Nadamo se da ćemo u drugoj etapi susreti Boga na jedan drugačiji način nego ovdje na zemlji, ali tim susretom naš put neće biti završen. Naš put spoznaje Boga nastavit će se i kroz vječnost i nikada ne ćemo doći do kraja gdje ćemo moći reći: »Sad je gotovo! Sad sam sve vidio, doživio i shvatio!« Biti stalno u istoj spoznaji teško da bi zadovoljilo naše želje.
Treba živjeti svoju vjeru uvijek u otvorenosti novim spoznajama i novim iznenađenjima. Ako bi naš odnos prema vjeri, prema euharistiji, Svetom pismu, bio u nekoj statičnosti i sigurnosti da smo već sve naučili, sve nam je poznato, znamo Bibliju napamet, onda bi to bila sigurnost koja je čvrsto zabarikadirana i zapečaćena za svaku novost i svaku mogućnost nove spoznaje.
Ta se ogromna greška dogodila Isusovim suvremenicima koji su dolazili iz redova svećenika, pismoznanaca i farizeja. Bili su uvjereni da sve znaju, da oni mogu druge učiti, ali njih ne treba poučavati jer su već savršeni. U svojoj savršenosti u potpunosti su odbacili novost evanđelja koje je došlo s Isusom Kristom.
Oni koji su previše sigurni u sebe i koji se smatraju da su na takvom stupnju spoznaje da su pozvani samo drugima davati svoje znanje, a ne i primati, u biti su veoma opasni ljudi, često veliki sebičnjaci i umišljene osobe, jer ne dopuštaju mogućnost da i njihovo znanje i mišljenje mogu biti u krivom ili u najmanju ruku manjkavo i da može biti obogaćeno novom spoznajom.
Mudraci s Istoka svakome od nas ostaju svijetli uzor i primjer poniznosti i velike otvorenosti novim spoznajama, jer se nisu ustručavali krenuti na put nesigurnosti i neizvjesnosti, a na kraju svog puta nisu se zadržali ni kod Heroda ni kod svećenika i poslužitelja jeruzalemskog hrama, jer su shvatili da od njih nemaju što naučiti, ni što primiti i da se radi njih ne bi uopće isplatilo krenuti na takav put neizvjesnosti, ali kad su se malo dalje makli od njih i ponovno ugledali zvijezdu koja ih je odvela do obližnjeg Betlehema, spoznali su da je veličina čovjeka u njegovoj jednostavnosti, malenosti i otvorenosti svakoj novoj novosti.
Kad su k tome spoznali da to dijete nije samo čovjek nego i Bog ostali su šokirani tom ogromnom spoznajom da Bog koji k nama dolazi ne dolazi kao konačno rješenje, ne dolazi kao gotov čovjek, niti kao savršeni znanstvenik koji čarobnim štapićem ima odgovore na sva pitanja, niti kao Bog koji se silom nameće, nego dolazi u liku djeteta kao ponuda, kao mogućnost prihvaćanja i odbijanja. Bog nam dolazi u susret i nudi nam se, a na nama je hoćemo li ga prihvatiti ili odbaciti.
Bog kao dijete je ogroman izazov. Svatko tko ima djecu ili radi s njima svjestan je da živjeti s djecom znači svaki dan nešto novo spoznati nešto novo naučiti. Kako rastu djeca tako rastu i oni koji su s njima. Ništa nije gotovo, ništa konačno, ništa savršeno, nego je svaki novi dan novi početak, novo iznenađenje, novi put i novo putovanje u nepoznato.
Evanđelisti Luka i Matej nas podsjećaju da se do nogu Isusovih može doći srcem (pastiri) i glavom (Mudraci). Tj. vjera mora biti vođena i nadahnuta željom i razumom. Srce i pamet su dvije noge kojima se kreće na put vjere.
Ali kad se dođe do vjere, i srce i glava moraju ostati povezani. Jer ako bi se služili samo glavom možemo doći do toga da ne možemo razumjeti sve i glava nikada neće razumjeti sve i u glavu nikada ne može sve stati, osobito ne može stati Bog koji je Neizmjeran.
Ne može neizmjerno stati u nešto ograničeno kao što je ljudska glava i pamet, ali neizmjerno može stati u srce. Srce je puno veće od glave i pameti.
No, ako se služimo samo srcem, a isključimo glavu, dovodimo se u napast sentimentalnosti, a to je opet druga krajnost. Vjera koja nije zrela, koja se temelji samo na osjećajima, a osjećaji su nestalni poput vremena.
Kako znam jesmo li na pragu vjere? Prvi znak je „velika radost“. I pastiri i Mudraci kad su ugledali Isusa ispunili su se „velikom radošću“. Kad je čovjek radostan, kad je ispunjen radošću, to je znak da se susret dogodio. To je znak da život nije samo želja i nije samo znanje, nego susret koji je ispunjen smislom.
Zato kad stanete pred jaslice i promatrate taj prizor, ambijent, likove,… onda zapažate da su se tu dogodila dva susreta i dva traženja.
Na Božić, kad se Bog rodio kao čovjek, Bog je krenuo u potragu za čovjekom. Sišao je s neba na zemlju da potraži čovjeka i da ga susretne.
Na Bogojavljenje je čovjek (u liku Mudraca s Istoka) krenuo u potragu za Bogom. Krenuo je i čovjek na put s jednog kraja svijeta na drugi da pronađe Boga i da ga susretne.
A susreti su se dogodili jer je svaki od likova dobio neki znak: Mariji se kao znak javio anđeo, Josip je usnuo san, pastirima je kao znak bilo dano dijete u jaslama, Mudracima zvijezda, Herodu su znak bili sami Mudraci.
Bog uvijek daje neki znak. Treba ga prepoznati i pročitati. Nije ga uvijek lako prepoznati. Znak su najčešće osobe koje susrećemo u životu. Njihove riječi i njihove oči su zvijezde koje govore, koje svijetle. Čovjek je zvijezda. Kako je prepoznati?
- Podigni malo oči prema gore. Izađi iz svoga začaranog svijeta, iz svoga mjesta, iz svoje sredine, iz svoga otoka, iz sebe samoga, jer cijeli svijet je Božja zvijezda i Božja objava.
- Slijediti zvijezdu kako bi se našlo Krista znači tražiti, istraživati, putovati, učiti glavom i srcem. Onaj tko traži već je i našao, ali kad ga se nađe još ga se više traži.
- Biti kršćanin znači biti s drugim, u zajednici i zajedništvu. Treba tražiti zajedno, poput Mudraca, jer samac najvjerojatnije neće daleko doći.
- Ne smijemo se preplašiti ako pogriješimo. Potrebno je silno strpljenje sa samim sobom kako bi se imalo snage početi ponovno i ono što znamo da ponovno preispitamo jesmo li negdje nešto previdjeli ili nam je promaklo.
- Željeti. Možda je to najveći dar koji nam Mudraci mogu dati i ostaviti: željeti, velika želja.
Radosna vijest današnje svetkovine je: Božja ljubav nema granica i ne pozna granice. I za dobre i za zle, tko je zaslužuje i tko je ne zaslužuje, za one blizu i one daleko, jer to je upravo značenje Radosne vijesti. Radosna je ako je radosna svima, ne samo nekima. Amen.
