U predgovoru talijanske knjige “Giochi di Pace. L’anima delle Olimpiadi e delle Paralimpiadi” (“Igre mira. Duša Olimpijskih i Paraolimpijskih igara”) koju je objavio Lev, a promovirala Athletica Vaticana (vatikanski atletski tim ), Papa izražava podršku prijedlogu o prekidu nasilja u duhu nadolazećih Olimpijskih igara u Parizu.
Papa Franjo
U posebno mračnom povijesnom trenutku koji živimo, Olimpijske i Paraolimpijske igre u Parizu prilika su za mir. Razmišljajući o vrijednosti olimpijskog primirja – koje su predložili Ujedinjeni narodi – nadam se da sport može konkretno graditi mostove, rušiti barijere i poticati miroljubive odnose. Ujedinjeni narodi predložili su trajanje olimpijskog primirja: od tjedan dana prije početka Igara do tjedan dana nakon zatvaranja Paraolimpijada. Pravi olimpijski i paraolimpijski duh je protuotrov za tragediju rata i prilika da se iskupite prekidom nasilja.
Da, danas se nadam da će apel za primirje koji proizlazi iz univerzalno razumljivog jezika Olimpijade biti prihvaćen, bez obzira na zemljopisnu širinu. Nadam se da olimpijski i paraolimpijski sportovi – sa svojim strastvenim ljudskim pričama o iskupljenju i bratstvu, žrtvi i odanosti, timskom duhu i uključivanju – mogu biti izvorni diplomatski kanal za prevladavanje naizgled nepremostivih prepreka.
Olimpijska povelja ističe načelo središnjeg mjesta osobe u njezinom dostojanstvu i obvezuje se na doprinos izgradnji boljeg svijeta bez ratova, obrazovanje mladih kroz sport, koji se prakticira bez diskriminacije, u duhu prijateljstva i solidarnosti. Bit sporta je spajanje, a ne razdvajanje, a pet isprepletenih krugova, simbol i zastava Olimpijskih igara, predstavljaju duh bratstva koji bi trebao obilježavati olimpijski događaj i sportsko natjecanje općenito.
Posebno cijenim to što je Međunarodni olimpijski odbor 2021. odlučio dodati “Communiter”, što znači “Zajedno”, kao četvrtu riječ poznatog olimpijskog gesla: “Citius, altius, fortius” (“Brži, viši, jači”), skovan francuski dominikanski propovjednik Henri Didon.
Communiter! Sport je za sve i pripada svima: to je pravo. Sport je uvijek nov Pjesma stvorenja koje doživljavam kao “zagrljene” mojim Enciklikama Laudato si’ i Fratelli tutti. Pravi sport – satkan od napojnica, i amaterizam – velika je „štafeta“ u „maratonu života“ u kojoj štafeta prelazi iz ruke u ruku, pazeći da nitko ne ostane zaostao. Prilagođavanje vlastitog tempa tempu zadnjeg.
Osobno imam iskustvo, kao dijete, igrati se na ulici s „krpenom loptom“ – pelota de trapo – i vjerujem da sport nikada ne smije izgubiti onu jednostavnost koja sputava pretjeranu jurnjavu za novcem i uspjehom „pod svaku cijenu“. S rizikom preplavljivanja sportaša u ime profita, zbog čega će izgubiti radost koja ih je od djetinjstva privlačila sportu.
Dakle, Olimpijske i Paraolimpijske igre, u stilu “Communiter”: u ovoj perspektivi, ključna riječ za sport, danas više nego ikad, je “blizina”. Ovo je prvi prijedlog koji, kao “trener srca”, uvijek predlažem Athletici Vaticani, kako bih istaknuo bit svoje prisutnosti dijeljenja: bilo da se radi o trčanju, vožnji bicikla ili igri s drugim sportašima. Spajanje različitih talenata također za izgradnju boljeg, pravednijeg društva. Kada se zajedno bavite sportom, nije bitno odakle osoba dolazi, koji je jezik, kultura ili vjera. Ovo je također pouka za naš život i podsjeća nas na bratstvo među ljudima, izvan njihovih fizičkih, ekonomskih ili društvenih sposobnosti.
Olimpijske i Paraolimpijske igre također su prilika da se prihvate priče muškaraca i žena koji žive različita ljudska, kulturološka i vjerska iskustva. Osobito potičem napore da se osigura da svi sportaši budu priznati s istim dostojanstvom, bez obzira na broj osvojenih medalja i natjecateljski poredak.
Mislim na sportaše s invaliditetom. Uvijek sam zadivljen gledajući njihove nastupe i slušajući njihove riječi. Cilj paraolimpijskog pokreta nije samo proslaviti veliki događaj već pokazati što ljudi – unatoč tome što su teško ranjeni u životu – mogu postići kada im se pruži prilika. Ako se to odnosi na sport, još više mora vrijediti za život. Vidjeti sposobnosti paraolimpijskog sportaša visoke razine neizbježno izaziva strahopoštovanje. Sa sportom možemo – i moramo – njegovati svijest kako bismo promijenili percepciju invaliditeta u svakodnevnom životu, u obiteljima, školama i na radnim mjestima.
Mislim na sportaše izbjeglice koji pričaju priče o iskupljenju, nadi, uključivanju: sirijski olimpijski plivač koji je gurao gumenjak na otvorenom moru sve do otoka Lezbosa – gdje sam osobno bio dva puta, 2016. i 2021., kako bih vidio izbjeglički kamp – spašavanje 18 osoba; afganistanski plivač rođen bez ruku koji je postao paraolimpijski prvak. Oni nisu “samo” sportaši i sportašice. Oni su muškarci i žene mira, protagonisti uporne nade i sposobnosti ponovnog uzdizanja.
Olimpijske i paraolimpijske igre prilika su za mir: ponavljam ideju koju sam iznio na početku svog razmišljanja, koja je njegova nit vodilja. Papa osobno i Sveta Stolica potiču i podupiru olimpijski i paraolimpijski pokret. To je bio slučaj od kada je moj prethodnik, sveti Pio X., primio Pierrea de Coubertina i pokrenuo međunarodna sportska događanja u Vatikanu između 1905. i 1913., uz sudjelovanje mladih s invaliditetom, amputiraca i slijepih osoba.
Isti je pristup Dikasterija za kulturu i obrazovanje, kojemu sam u Apostolskoj konstituciji povjerio brigu o sportu. Praedicate Evangelium, i Athletica Vaticana provode u međunarodnim kontekstima, predlažući bratsku, uključivu i podržavajuću viziju sporta. Iskustvo “blizine”, vibrant amater doprinos održavanju i njegovanju plamena olimpijskog i paraolimpijskog duha, sa sportašima iz cijelog svijeta u nadolazećim izdanjima.
Ovo je radni prijevod.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
