Moralna priča F. Scotta Fitzgeralda iz 1925. vođena je kontrastom između temeljne dobrote Gatsbyja i hladnog samoživosti Buchananovih.
Nekoliko milja izvan Washingtona, DC, u užurbanom predgrađu Marylanda zvanom Rockville, nalazi se malo groblje pokraj katoličke crkve. U njemu je nadgrobni spomenik s dva imena: Francis Scott Key Fitzgerald i Zelda Sayre. Ovo je posljednje počivalište romanopisca F. Scotta Fitzgeralda i njegove supruge.
Prije mnogo godina, čini se, digla se poprilika oko toga da budu na katoličkom groblju budući da Fitzgerald, iako je odgojen kao katolik, nije prakticirao svoju vjeru i vodio je poznat po neurednom životu. Pitanje je naposljetku riješio kardinal William Baum, tadašnji nadbiskup Washingtona, koji je dao svoje odobrenje i rekao za slavnog autora da su likovi u njegovim pričama “upleteni u ovu veliku dramu, tražeći Boga i tražeći milost”.
To je sigurno bila lijepa počast, ali teško je vidjeti kako se to odnosi na Fitzgeraldov najpoznatiji roman, Veliki Gatsby. Izvorno objavljena 1925., knjiga zaslužuje ozbiljno razmišljanje sada kada se približava godina njezine 100. obljetnice.
Upisivanje The Paris Review, kritičar Wesley Morris primjećuje “brutalnu užasnost gotovo svake osobe” u priči s jedinom iznimkom naslovnog lika. Zamršeno zamišljena radnja usredotočena je na neuspješnu potragu Jaya Gatsbyja za Daisy Buchanan, izrazito egocentričnom ljepotom iz visokog društva u koju se Gatsby beznadno zaljubio prije nego što je otišao preko mora kao potporučnik u Prvom svjetskom ratu.
Vraćajući se nakon rata, Gatsby je nalazi udatu za bogatog lupeža po imenu Tom Buchanan. Gatsby se sam obogatio (očigledno krijumčarenjem – to je ipak bilo doba prohibicije) i kreće u potragu za Daisy, koju pronalazi do imanja Buchanan na Long Islandu. I tamo se tragična priča odigrava usred vila bogatih.
Osim pripovjedača Nicka Carrawaya, Buchananova kolege s Yalea, jedina pristojna osoba u priči je Gatsby, kojeg Fitzgerald (čovjek s Princetona) opisuje kao nevinog lutaoca u moru podmitljivosti.
To zahtijeva moral koji Fitzgerald propovijeda. Jer, čudno je reći, Veliki Gatsby je priča o moralu, vođena kontrastom između temeljne dobrote Gatsbyja i hladnog samoljublja Buchananovih — osobine koju dijele parazitski hranitelji s dna koji, s pozivnicama ili bez njih, okupljaju Gatsbyjeve raskošne zabave (koje i sam domaćin izbjegava ) dok je pio njegovo švercersko piće i ogovarao ga.
Veliki Gatsby je vjerojatno najpoznatiji po svojoj slici Burnih dvadesetih. Ali ima tu još nešto. Jer temeljna pouka ove moralne priče tiče se napetosti između nevinosti američkog Zapada, mjesta Gatsbyjevog skromnog podrijetla, i cinizma istočne obale, utjelovljenog u bezosjećajnim Buchanansima – posebno lijepoj Daisy – zajedno s Gatsbyjevim privjesicama.
F. Scott Fitzgerald preminuo je 1940. u 44. godini. Zelda je umrla 1948. u 47. godini nakon što je stradala u požaru u ustanovi za duševne bolesnike u kojoj je živjela dugi niz godina. Njihov pokop na groblju crkve Svete Marije odražava činjenicu da je Fitzgeralds ranijih dana obrađivao okolna polja – tada daleko od grada – i Scott je izrazio želju da bude pokopan u blizini svojih predaka.
Na kraju priče, Carraway razmišlja da iako je Gatsby vjerovao u budućnost, to je bila njegova pogreška, jer je njegova budućnost bila “već iza njega” prije nego što je umro. Veliki Gatsby prema tome završava sada poznatim stihovima koji se sada pojavljuju na nadgrobnoj ploči Scotta i Zelde: “I tako smo krenuli dalje, čamci protiv struje, neprestano nošeni u prošlost.” Bože daj pokoj njihovim napaćenim dušama.
