Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu nalazimo kod srednjovjekovnih mistika, kao što su Julijana iz Norwicha, Francisca Rimska i Sv. Bonaventura. U 16. st. njegovali su ju kartuzijanci i kasnije isusovci. Sv. Ivan Eudes (17. st.) dao joj je teološki temelj. Poticaj za uvođenje blagdana Srca Isusova došao je iz francuskog grada Paray-le-Moniala prigodom Isusova ukazanja Sv. Mariji Margareti Alacoque 1675., ali je tek 1765. papa Klement XIII. dopustio slaviti ovu svetkovinu i to samo za one koji su izričito tražili. Bili su to poljski biskupi onoga vremena i rimska Nadbratovština Srca Isusova. Ubrzo su svetkovinu prihvatile redovnice Reda Pohođenja kojemu je pripadala Sv. Margareta, cijeli Rim, potom biskupi i kraljica francuskog naroda, poglavari i članovi Družbe Isusove i tako se za kratko vrijeme proširila gotovo u cijeloj Crkvi.
Nakon što se svetkovina proširila po mnogim biskupijama svijeta i vidjevši velike duhovne koristi od njezina slavljenja, papa Pio IX. je 1856. posebnim dekretom odredio da se službeno slavi u cijeloj Katoličkoj Crkvi osobito s obzirom na potrebu zadovoljštine za grijehe. Misa i oficij odobreni su 1765., a općevažeći postali 1856.
Svetkovina Presvetog Srca Isusova slavi se petkom nakon svetkovine Tijelova, te je stoga lipanj mjesec Presvetog Srca Isusova.
Uoči Svete godine 1900., papa Leon XIII. uputio je cijeloj Crkvi posebnu encikliku kojom poziva sve biskupe i vjernike da se te 1899. svi posvete na blagdan Srca Isusova njegovu Božanskom Srcu.
Presveto Srce Isusovo je zaštinik Vrhbosanske nadbiskupije i prvostolnice te patron župa: Bosanski Šamac, Brčko, Čajdraš, Doboj, Glavice, Novo Selo, Obri, Pećine, Prozor te Zvornik.
J.P, KT
