Župa Pohoda Blažene Djevice Marije u Banjoj Luci, 31. svibnja 2024., proslavila je svoju nebesku zaštitnicu kao jedina župa u Bosni i Hercegovina koja toga dana slavi svoj patron.
Središnje Euharistijsko slavlje predvodio je fra Nikola Rosančić, župnik najstarije župe broćanskog dekanata sv. Blaža u Gradnićima kod Čitluka. Upravo je župa Gradnići u listopadu 2023. godine bila domaćin susreta vjernika partnerskih dekanata broćanskog i banjolučkog. Ova dva dekanata prvi su pokrenuli konkretne korake međusobne povezanosti u skladu sa smjernicama Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine.
Uz domaćeg župnika vlč. Žarka Vladislava Ošapa na Misi je koncelebriralo 10 svećenika iz Biskupskog ordinarijata i iz okolnih župa: vlč. Jerko Klinc, svećenik u miru, preč. Pero Ivan Grgić, kancelar biskupije i rektor katedrale, fra Domagoj Šimić, petrićevački gvardijan i župnik, fra Dominik Batinić, župnik u Trnu, fra Tomislav Svetinović, samostanski vikar na Petrićevcu i upravitelj župe u Sanskom Mostu, vlč. Marijan Stojanović (Mišo), župnik u Budžaku i upravitelj župe u Šimićima, vlč. Ivo Martinović, župnik u Odžak – Ćaiću, vlč. Davor Klečina, župnik u Drvaru, mons. dr. Karlo Višaticki, upravitelj Svećeničkog doma, o. Zvonko Topić, župnik Marije Zvijezde. Mons. dr. Miljenko Aničić, direktor Caritasa, Mons. mr. Ivica Božinović presnački župnik i biskupijski ekonom te o. Tomislav Topić, gradiški župnik.
Iako je bio radni dan, ipak se okupilo lijep broj vjernika, njih 100-ak, kako domaćih župljana tako i iz okolnih župa. Na Misu su došli i predstavnici iz društvenog i političkog života među kojima gđa Nada Tešanović, predsjedateljica Vijeća naroda Republike Srpske i kuma župne crkve, i generalni konzul RH u Banjoj Luci gosp. Zoran Piličić.
Pod misom je pjevao zbor sastavljenom od članova zborova iz nekoliko banjolučkih župa zajedno s časnim sestrama Klanjateljicama Krvi Kristove i Milosrdnicama, te uz orguljsku pratnju Doroteje Bekić, studentice na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banja Luci.
Nakon mise uslijedila je okrjepa – domjenak za sve sudionike misnoga slavlja u dvorištu crkve, a za svećenike, časne sestre i uzvanike u župnoj kući.
Proslavi patrona prethodila je trodnevnica koju su predvodili vlč. Marijan Stojanović, fra Domagoj Šimić i vlč. Ivo Martinović. Uoči patrona, na svetkovinu Tijelova upriličeno je cjelodnevno klanjanje.
Župnik Ošap je rado svećenicima i uzvanicima uručio novoizišlu monografiju župe pod nazivom „Banjolučka stoljeća“, autora mons. Ante Orlovca u izdanju župnog ureda. To je prva velika monografija koja govori o prisutnosti i životu katolika na ovim prostorima kroz duga stoljeća u vremenu od 530 godina nakon prvog spomena imena Banja Luka.
Kratko iz povijesti i sadašnjosti župe
Župa Banja Luka „broji“ svoja stoljeća koliko i sam grad Banja Luka koji se pod tim imenom prvi put spominje 1494. godine, a već 1495. spominju se u gradu redovnici, vjerojatno franjevci.
Fra Alojzije Mišić u petrićevačkom ljetopisu navodi da župa u Banjoj Luci postoji od 1503. Međutim, ukoliko je točna pretpostavka da je na području današnje Banje Luke bio Vrbaški Grad, onda je župa znatno starija. U popisu župa Zagrebačke biskupije Goričkoga arhiđakona Ivana iz 1334. spominje se i “crkva sv. Martina pod gradom”, koju povjesničar Bilogrivić smješta kraj ušća potoka Suturlije u Vrbas u Gornjem Šeheru.
Najstarije sačuvane matice banjolučke župe potječu iz 1753. Iz njih su nam poznata imena 76 župnika te župe u posljednja dva i pol stoljeća.
Župa je više puta mijenjala sjedište. Na sadašnje mjesto, nekoć zvano Latinska Mahala, preneseno je 1859., kada je tu sagrađena župna kuća i skromna kapelica. Sadašnja župna crkva sagrađena je 1891. Nakon potresa 1969., koji ju je znatno oštetio, temeljito je obnovljena, kao što je obnovljena i prije 12 godina. Inače je to najstariji vjerski objekt grada Banja Luke sačuvan u gabaritima od svoje posvete 1892. godine.
Župna kuća sagrađena je 1930-ih godina. Nakon Drugoga svjetskog rata najveći je dio kuće nacionaliziran i nikada nije vraćen Crkvi, kao što je nacionalizirano i cijelo crkveno zemljište od 2100 m2 na kojem je sagrađena crkva i župna kuća. Jedinstveno je to, ali istinito, da ova župa ne posjeduje u vlasništvu ni zemljište na kojemu je crkva izgrađena, a kamo li nešto drugo.
Župa ima grobljanske kapelice: u Ducipolju, posvećenu sv. Josipu radniku, sa zvonom, sagrađenu 1980. a nakon rušenja je obnovljena 2005. godine; na groblju Sv. Marko; u Pavlovcu, posvećena Sv. Juraja, sagrađena 1973. i u cijelosti obnovljena 2018. godine, te trošna drvena kapelica na groblju u Rekavicama. Valja istaknuti da se na području župe nalazi i katedrala Sv. Bonaventure, koja nikada nije bila župna crkva. Na području banjolučke župe od 1872. djeluju sestre Milosrdnice sv. Vinka Paulskoga, a od 1887. sestre Klanjateljice Krvi Kristove, jedne i druge s kraćim prekidom tijekom posljednjega desetljeća. U listopadu 2005. tu su svoju kuću otvorile i sestre Misionarke ljubavi, poznatije kao sestre blažene Majke Terezije iz Calcutte.
Župom upravlja dijecezanski (biskupijski) svećenik od 1900. godine. Od ove je župe godine 1972. odijeljen jugo-istočni dio i osnovana posebna župa Presnače (do 1977. samostalna kapelanija a onda župa sv. Male Terezije – danas njezino biskupijsko svetište).
Broj vjernika prije posljednjega rata bio je oko 4000 tisuće a danas župnik ima kontakt sa 450 katolika u 350 obitelji. Broj govori da su uglavnom samačke obitelji. Godišnje u župi se krsti jedno do dvoje novorođenčadi a sprovoda je između 50 i 60. Na župnu katehezu, u dvije grupe, dolazi 20-ero djece i godišnje uvijek imamo nekoliko katekumena (ove godine 1). Svake godine imamo slavlja Prve pričesti (ove godine 2) i Krizme (ove godine 2). Što se tiče pohađanja svetih misa nedjeljama i blagdanima možemo reći da ih, na tri mise (jedna je u katedrali) dođe oko 200 vjernika. Kada bi kao ljudi zaustavili se samo na brojkama mogli bi reći kako je to sve otužno. Ali nitko nije samo broj tako niti mi ovdje, i zato živimo u nadi protiv svake nade jer ona izvire iz vjere ovoga puka koji rado moli i Boga i Gospu od Pohođenja slavi kao i najdičnijeg sina ove župe i Banjolučke biskupije Bl. Ivana Merza.
Propovijed fra Nikole Rosančića prenosimo u cijelosti:
Danas govorimo o pohodu Blažene Djevice Marije svetoj Elizabeti, a to možemo i nazvati susret Marije i Elizabete jer u toj riječi susret nalazi se riječ sreća, a sreća je nešto za čim čezne svako srce čovječje i za što smo stvoreni, a ova riječ susret nam govori kako sreću možemo imati samo s drugima ili sreću ne možemo imati sami. U biti ovaj susret između Marije i Elizabete nam pokazuje put k sreći, a to nam je u ovom vremenu u kojemu živimo jako potrebno jer svi znamo kako želimo sreću, ali mnogi ne znaju put k sreći pa lutaju izgubljeni. Stoga pogledajmo put k sreći onako kako nam pokazuje Marija u ovom blagdanu koji slavimo.
Taj put možemo podijeliti na nekoliko stajališta, ili možemo reći nekoliko desetaka, kao što molimo krunicu. Pa uzmimo tri desetaka Gospine krunice susreta te od desetka do desetka zajedno koračajmo korak po korak s Gospom, neka to bude kao molitva gdje u svakom koraku molimo Zdravo Marije.
I.
U prvom stajalištu ili desetku ove naše krunice možemo razmišljati kako je Marija dobila poticaj u svome srcu da želi pohoditi svoju rodicu Elizabetu kada je od anđela Gabrijela koji joj se ukazao saznala kako je njena rodica u starosti začela i kako je trudna.
Marija je već tada u svome srcu odlučila kako je potrebno da bude uz svoju rodicu. Ovdje vidimo kako Marijina ljubav prema bližnjemu ima prva inicijativu. Tu možemo vidjeti kako Marija po Duhu Svetomu nasljeduje djelo Božje koje on ima prema čovjeku. Bog je prvi ljubio čovjeka. Još dok je bio u grijehu i izgubljen, Bog je njega prvi ljubio.
Tako isto i Marija potaknuta Duhom Svetim kroz povijest spasenja na mnogo mjesta u svijetu je pokazivala tu prvu inicijativu da iziđe u susret svojoj djeci i pokaže im ljubav tako što će im donijeti Isusa i njih voditi Isusu. Tu inicijativu pokazivala je i kroz razna mjesta gdje se ukazivala, tamo gdje je svijet u potrebi, kao što je Elizabeta bila u potrebi, te je donosila i donosi Isusa i govori ljudima kako ih Bog voli i kako ih poziva na obraćenje, kako bi vladao mir između Boga i ljudi.
Na tu Božju inicijativu ljubavi prema ljudima i donošenja spasenja koju ostvaruje preko Marije mi ljudi smo pozvani odgovoriti tako što ćemo biti otvoreni prihvatiti to što nam Bog preko Marije daje, ili na ljubav odgovoriti ljubavlju te također tu ljubav dijeliti drugima, jer ljubav što se više daje to se više umnaža, to je logika Božja i logika evanđelja koje smo pozvani primiti od Gospodina i dijeliti drugima.
Nažalost u svijetu u kojemu živimo vidimo kako je to vrijeme individualizma u kojemu se puno ljudi zatvorilo u sebe i bavi se samo svojim problemima, ili vrti se u krug u njima jer ne vidi izlaza, te ne vidi kako je izlaz upravo u tome da se okrene Bogu, a onda i drugim ljudima.
Zato u današnjem vremenu vidimo kako ima puno opterećenja kod ljudi, puno sebičnosti, jer povećane su u svijetu mnoge nesreće, ratovi, ubijanja, a ljudska srce su postala neosjetljiva na patnju drugih, upravo zato jer su se ljudi zatvorili u sebe i bore se samo za svoj život, u isto vrijeme plaše se za svoj život, druge doživljavaju kao neprijatelje, ljudski život je ima nisku cijenu. Vidimo kako svijet ide ka samouništenju, a razlog tomu je upravo jer su ljudi prekinuli vezu s Bogom, a onda i s ljubavlju prema bližnjima.
Ipak i u takvom svijetu u kojemu živimo, pozvani smo poći od sebe i učiniti ono dobro što možemo. Nismo birali vrijeme u kojemu živimo i ne trebamo razmišljati o vremenu kao zlom i teškom, nego, kao što kaže u jednom intervju župnik ove župe: “Trebamo gledati kako je ovo vrijeme u kojemu živimo Božje vrijeme, a tko gleda Boga prisutnoga u bilo kojem vremenu, on treba u sebi nositi radost, nadu, optimizam, zajedništvo. Ovo vrijeme je izazov za sve nas jer se trebamo ostvariti tamo gdje jesmo, u gradu i mjestu u kojemu živimo!”
Blaženi Ivan Merz, koji se u ovoj crkvi krstio i ovdje stekao prve vjerničke spoznaje je rekao: “Dan što ga čovjek posveti drugome nije nipošto gubitak već dobitak. Dani u kojima ne učinimo ništa za druge, već samo za se, to su izgubljeni dani!”
Stoga, ovaj prvi desetak naše krunice nam kaže, kako trebamo činiti male korake ljubavi, tamo gdje jesmo u ljubavi prema drugima, koje trebamo primijetiti i imati inicijativu da im priđemo tako što ćemo im donositi Isusa, a sve ostalo će učinit Bog, jer njegovo je vrijeme, on sve vodi i svime upravlja, ali treba našu suradnju. Ili kao što kaže Ivan Merz: “Bog hoće da vodi ljude preko ljudi!”
II.
U drugom desetku, ove naše krunice Marijina susreta možemo razmišljati kako je Marija razgovarala s Josipom i od njega dobila dopuštenje te krenula na put iz Nazareta prema Ain Karimu gdje je živjela njene rodica Elizabeta.
U ovom desetku možemo razmišljati o prisutnosti nadnaravnoga u naravnome, ili prisutnosti Božjega djelovanja u našemu svakodnevnom životu. Znamo, koliko se čudesnih Božjih zahvata dogodilo u Marijinom i Josipovom životu, a vezani su za čudesno začeće Isusovo po Duhu Svetom. Mariji se ukazao anđeo Gabriel koji joj je navijestio da će začeti Isusa po Duhu Svetom. Josipu se Bog javio u snu i rekao neka uzme Mariju i Isusa i brine se za njih, jer ono što se desilo Mariji uistinu je Božje djelo. Tako da su i Josip i Marija naučili živjeti oslanjajući se na pomoć Božji i na izvanredne zahvate Božje njihovim životima.
U tom kontekstu možemo promatrati i odluku Marijinu da krene sama na put od Nazareta do Ain Karima, kao i podršku Josipovu za taj put ili njegovo povjerenje prema Mariji koja je donijela tu odluku. Na jednoj slici je prikazano kako Marija ide na magarcu na taj put, a okružena je anđelima koje će je na tom putu čuvati.
Možemo sebi postaviti pitanje, koliko mi u svojim obiteljima, računamo na Božju pomoć i vodstvo ili se samo oslanjamo na vlastite snage? Isti taj princip možemo prenijeti na naše rodbinske odnose, jer je Marija išla posjetit svoju rodicu, na svoje odnose u župnim zajednicama, jer je Zaharija otac Ivana Krstitelja bio službenik u hramu, na svoje društveno – političke zajednice, jer je Marija na tom putu prolazila kroz razna mjesta i susretala se s različitim pojavama u društvu ondašnjega vremena.
Pozvani smo sudjelovati u svim tim zajednicama i u obitelji i u društvu i u Crkvi. Blaženi Ivan Merz je kao laik imao doticaja s svim tim stvarnostima u kojima je živio i u sve njih je htio unijeti Boga. na jednom mjestu kaže: “Krist je došao na svijet da posveti svu prirodu, svakoga čovjeka i svaku narodnost!”
Živimo u prostorima različitosti, gdje smo okruženi različitim narodima i narodnostima, živimo u našoj Bosni i Hercegovini, koja je u isto vrijeme i prirodno lijepa i raznolika, koja u sebi ima jedno bogatstvo, ali koja je i patnička zemlja, toliko puta obilježena ratovima i posljedicama koje su iz tih ratova izišle, nepovjerenjima i prijetnjama koje je i dalje žele ranjavati i pitamo se kako u njoj danas živjeti i može li se vratiti ona normalnost koju većina ljudi želi.
Marija nam pokazuje put. Ona prvotno govori kako ne možemo stajati u mjestu i čekati da se samo od sebe nešto dogodi. Trebamo se pokrenuti, bez obzira kolike opasnosti nam prijete izvana. Bog ima plan i s nama i s ovom našom zemljom, mi u taj plan trebamo vjerovati i činiti svatko koliko može na svome području: na obiteljskom području, u rađanju i odgajanju djece, izazovima vraćanja u svoju domovinu i u svoje krajeve, oslanjajući se na Boga i njegovo vodstvo i njegovu providnost, ne uzdajući se samo u svoje snage i planove.
Na gospodarskom i političkom području, boreći se za prava katolika, Hrvata, na socijalnom području, boreći se za vjeru i pomoć onima koji su stari, i potrebni naše pomoći, kao što je to prisutno u ovoj vašoj župi.
Prvi korak prema tomu, jest vjerovati kako je to moguće, potom željeti, a onda činiti konkretne stvarnosti, oslanjajući se na Pomoć odozgor.
III.
I treći naš desetak, o kojemu možemo razmatrati jest susret Marije i Elizabete ispred kuće Elizabetine i Zharijine. Kada sam hodočastio prije nekoliko godina u Svetu zemlju, i kada smo posjetili ovo mjesto susreta Marije i Elizabete, ono je na mene ostavilo poseban dojam. Poslije sam razmišljao zašto je tomu tako, onda sam shvatio kao je to radi radosti susreta.
Sjetio sam se nekih događaja iz svoga djetinjstva i osjetio radost zbog toga. Tu su bila i sjećanja susreta obitelji, ljubavi koju sam doživio od roditelja, braće, rodbine, često povezani s Bosnom u kojoj sam se rodio i gdje smo se često ljeti susretali s rodbinom. Tu bih se vratio na onu početnu riječ susret koja nam kaže, kako je svaki naš doživljaj sreće povezan sa susretom s drugim ljudima i kako ne možemo biti sretni sami.
Ovaj susret Marije i Elizabete nam naglašava koliko su bitni naši zemaljski susreti i koliko Bog na njih stavlja naglasak i važnost, oni su temelj preko kojih se onda može ostvarivati nebesko i nebeski planovi. Jer u susretu dviju majki imamo primjer njihove suradnje u poniznosti i služenju sa Božjim planom koji se odnosi na spasenje svega svijeta koji će se ostvariti preko Isusa, a onda i preko onih koji sudjeluju u tom planu. Svi ti veći planovi se ostvaruju preko onoga ljudskoga, svakodnevnoga, što Bog povjerava obitelji, odgoju djece, našim međusobnim susretima.
Stoga, možemo vidjeli koliko je neizmjerno važno primiti i davati ljubav u našim međusobnim susretima na zemlji, prvotno u obitelji, gdje djeca primaju ljubav od roditelja koji trebaju ispuniti svoje uloge u obitelji i braku, potom u našim rodbinskim odnosima, a također u našim odnosima u župi, Crkvi i društvu.
Događa se i u našem društvu i na ovim prostorima, da se ta ljubav koju smo trebali dati i primiti bude uskraćena. I zbog mnogih neizgrađenih pojedinaca koji ne ostvaruju svoje uloge očeva i majki u obiteljima i zbog mnogih rana koje odatle nose djeca, i zbog mnogih posljedica koje odatle proizlaze, a očituju se u djeci koja su prepuštena sama sebi, upadaju u razne probleme i ovisnosti, mnogi su ostavljeni i beskućnici su, i mnoge su posljedice ratova…
Ali ovaj današnji blagdan nam govori kako Bog voli sve ljude i nas šalje kako bismo im bili blizu i prenijeli im ljubav koju Bog ima za njih i koja je kadra nadomjestiti sve ono što im nedostaje.
Zato je ta radost još veća, kada znamo kako je Bog sam odlučio doći i dovesti u radost sve ljude i kako nema izgubljenog i beznadnog čovjeka koji u Božjoj ljubavi ne bi mogao naći onu sreću za koju je stvoren, a Marija nas uči kako Bog to želi učiniti upravo preko nas.
Zaključak
Stoga, nemojmo gledati negativno i pesimistički bez obzira na što se sve susrećemo i u sebi i oko sebe, nego u svemu gledajmo priliku kako se preko svih tih situacija Bog želi proslaviti u našim životima i u životima drugih ljudi.
Pri tom mu je potrebna naša suradnja, jer preko nje, On nas želi posebice preko Marije, voditi putem obraćenje i spasenja i preko nas donositi radosnu vijest spasenja drugima.
Ljubav je konkretna. Marija je ostala s Elizabetom tri mjeseca, onoliko koliko je bilo dovoljno da Bog preko Marije i Elizabete da ono što je u tom zajedništvu želio.
I mi smo dali onoliko ljubavi drugima i od njih ljubav primili koliko smo konkretno vremena s njima proveli, vremena u kojem je bio prisutan Bog kojemu smo dopustili neka u nama i preko nas djeluje. Ili kao što kaže Ivan Merz: “Gdje nema tebe Bože, nema ni veselja!”
Stoga vodimo se njegovom misli i pretočimo je u život koja kaže: “Upotrijebimo sve naše energije da spasimo svoje duše i što više duša naših bližnjih!” Amen.
