Dok Crkva obilježava svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove, fra Luka Grgur, OFM, iznosi svoja razmišljanja o dnevnim liturgijskim čitanjima pod temom: „Ovo je tijelo moje… ovo je krv moja“.
Od Fr. Ivan Luka Grgur, OFM*
Uzeo je kruh i izmolio blagoslov, razlomio ga i dao im govoreći: “Uzmite, ovo je tijelo moje”. Zatim je uzeo čašu i zahvalio, dao im je i svi su pili iz nje. I reče im: “Ovo je moja krv Saveza koja se prolijeva za vas i za mnoge”.
Neposredno po završetku uskrsnog vremena i uz veliku svetkovinu Duhova, Crkva slavi još dvije slavne svetkovine: Presveto Trojstvo i Tijelovo, Presveto Tijelo i Krv Gospodina našega Isusa Krista.
Mogli bismo reći da su to dva blagdana koji djeluju kao sinteza cjelokupnog kršćanskog otajstva naviještenog, razmatranog i slavljenog tijekom liturgijske godine.
Tek nakon što slijedimo Isusa od Betlehema do Jeruzalema, od događaja utjelovljenja do Uskrsa muke, smrti, uskrsnuća i uzašašća na nebo, pod unutarnjim djelovanjem Duha Svetoga, možemo “reći” o Bogu ono što nam je objavio. On sam, koji je Trojstvo osoba u jedinstvu jedinstvene tvari, koji je savršeno zajedništvo ljubavi Oca i Sina i Duha Svetoga. Savršenstvo i punina svetosti i Božje milosti darovane su nam tada u uzvišenom i vrhunskom Daru Euharistije, pravog Tijela i Krvi Gospodina našega Isusa.
Svetkovina Tijelova podsjeća nas i čini da iskusimo da naš Bog, jedini pravi Bog, nije nikakav daleki Bog; to je upravo zato što je On Trojstvo ljubavi, koji se objavio u tijelu Isusovu, koji je svoj život učinio potpunim i besplatnim darom Ocu za naše spasenje. On je Bog koji nam je blizu, toliko blizu da Ga se može vidjeti i dotaknuti, toliko blizu da postaje naša hrana i piće, da se možemo fizički hraniti Njime, da nas On može učinkovito preobraziti.
Svetkovina Tijelova je izuzetna katolička svetkovina. Ona je poznavala svoju instituciju i bitne koordinate svog oblika u srednjem vijeku, ali izražava ono što je neosporna istina još od prve kršćanske zajednice.
Kada Crkva slavi euharistiju, ona je uistinu u Gospodinovoj prisutnosti! Crkva slavi euharistiju, ali euharistija je ta koja rađa Crkvu. Crkva nije bilo koje društvo, jedno od mnogih ljudskih udruženja koja proizlaze iz dijeljenja istog ideala, za obranu prava, za promicanje dobra ili za borbu protiv zlostavljanja. Crkva je otajstveno Tijelo Gospodina Isusa, koji je njezina Glava.
Svi muškarci i žene opčinjeni Isusom i njegovim evanđeljem, čak i kad bi se okupili na istom mjestu, ne bi činili Crkvu bez Euharistije. Crkva nije zbroj pojedinaca okupljenih u istom prostoru ili ujedinjenih istim idealima. Od početka, pred Gospodinom u euharistijskom slavlju, kod beskrvnog ponavljanja Žrtve na Kalvariji, nestaje svaka društvena i kulturna, ekonomska i politička razlika: apsolutni primat pripada Gospodinu i Njegovom djelovanju, koje doseže i preobražava. život onih koji se hrane Njegovim Tijelom i Njegovom Krvlju, čineći od njih jedno Tijelo i jedan Duh, Crkvu, Tijelo Isusovo.
Slavljenje Corpus Domini nas tako prije svega podsjeća tko smo, naš identitet, od čega se sastojimo, tko nas neprestano generira. Pravo kršćansko bratstvo i sestrinstvo proizlaze iz euharistije i rastu samo ako se hrane euharistijom.
Okupljanje s različitih mjesta na slavlje euharistije nije izraz spontanog pokreta pojedinačnih volja, nego je odgovor na poziv, okuplja ga Trojstvo iu Trojstvu. Dakle, to kretanje prema Gospodinu također postaje paradigma kršćanskog života: možemo živjeti kao braća i sestre, možemo dijeliti povijest, s njezinim teškoćama i proturječjima, nastojeći očuvati mir, samo ako se svi približimo Gospodinu, da živimo u Njegovu prisutnost, živjeti uz Njega i s Njim.
I sama euharistijska procesija, koja na poseban način obilježava ovu svetkovinu, u određenoj nas mjeri želi podsjetiti da je naše zemaljsko hodočašće moguće samo ako ga živimo s Gospodinom te da se smisao i smjer povijesti pokazuju u njihovoj istinitosti i ljepota samo ako je obasjana prisutnošću Gospodnjom.
Ali postoji bitan uvjet, koji treba hitno ispuniti, bez kojega cijela euharistijska dinamika riskira da ne oslobodi svoju snagu: klanjanje.
Ako je Euharistija Isus, sam Bog postao tijelom i ostao prisutan među nama, jedini Spasitelj, potpuna i konačna objava otajstva Božjega, vrhovna Žrtva križa koja nas osobno dotiče snagom svoje milosti, hrana koja nam daje spasenje i otvara nam put u vječni život, onda naš stav može biti samo onaj koji je dostojan Boga: Klanjanje!
Pred Bogom koji se daje, pravi odgovor je prihvaćanje. Štoviše, pravi način da prihvatimo Boga je da mu se klanjamo, da prepoznamo njegovu svetost, da ga slavimo, da mu dopustimo da nas preobrazi i zatim postanemo, poput njega, euharistijska prisutnost među našom braćom i sestrama.
Gesta koja je oduvijek izražavala klanjanje zapravo je klecanje. Blagdan Tijelova nas katolike, a preko nas i svakog kršćanina, stoljećima podsjeća na naš pravi identitet, pravi stil našega života, jedini stav dostojan Boga. Jer samo oni koji znaju i voljni su kleknuti pred Gospodinom mogu zauzvrat znati kleknuti pred svojom braćom i sestrama u potrebi i velikodušno im služiti (a ne iskorištavati ih) baš kao što je Isus činio tijekom Posljednju večeru s tim velikim činom poniznosti: pranjem nogu prisutnima na koljenima.
Jesam li voljan?
* Kustodija Svete zemlje
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
