Nadbiskup sirijskoga grada Homsa uputio je dramatičan apel nakon što je, počevši od 1. siječnja, prekinut plan pomoći Svjetskoga programa za hranu: “Sirijske obitelji jedu jednom dnevno, zaboravile su što je grijanje, što je topla voda, što je društvo. I živi se u tami, bez svjetla“, piše Vatican News.
Prije šest mjeseci je prepolovljen, a od 1. siječnja potpuno ukinut. Plan pomoći Svjetskoga programa za hranu, agencije Ujedinjenih naroda zadužene za pomoć u hrani u svijetu, Siriji je prekinut. Više od pet milijuna ljudi ovisilo je o isporuci hrane i osnovnih potrepština, u zemlji koja se približava 13. godini rata (ožujak 2024.) i dodatno oslabljenoj, u veljači 2023., snažnim potresom u područjima na granici s Turskom. U temelju je te odluke, objašnjava Svjetski program za hranu, nedostatak sredstava, na što je utjecala epidemija Covida, zatim rat u Ukrajini, a sada i onaj u Gazi, što je raspoloživa sredstva svelo na nulu. Sada pak procjena onih u vrlo ozbiljnim uvjetima prehrambene nesigurnosti nadilazi 12 milijuna ljudi.
Strašna i nepravedna odluka
Sirijski je narod osuđen na smrt, i ne može ništa reći – sa žalošću je primijetio monsinjor Jacques Mourad, koji je godinu dana nadbiskup Homsa, trećega najvećeg grada u Siriji. To je strašna i nepravedna odluka – dodao je pitajući se zašto je uopće došlo do toga. Za nas je to kao da svijet govori sirijskom narodu ‘osuđeni ste na smrt, bez podizanja glasa, bez ikakvih riječi’. I za što? Što je skrivio sirijski narod? – upitao je nadbiskup.
Crkva ne može pokriti sve potrebe
Njegove su riječi pune tuge, dok misli na patnju koju je narod svih ovih godina pretrpio i koju će još trpjeti, prouzročenu ratom kojemu se ne nazire kraj i koji i dalje ruši sve nade. Ta je odluka donesena kako bi se sirijski narod bacilo u potpuni očaj, kako bi se ugasilo svako svjetlo koje je moglo ostati upaljeno zahvaljujući našoj vjeri i nadi. Ali u ovoj situaciji stvarno smo gotovi – kazao je nadbiskup.
Nevladine udruge i Katolička Crkva posljednjih su godina u Siriji doista činile čuda, podupirući stanovništvo na sve načine. Danas, suočeni s prekidom dostave humanitarne pomoći, koja je već pomagala gotovo dvije trećine stanovništva, pitamo se ima li još nade da se može spriječiti umiranje ljudi od gladi. Crkva, kao ni nevladine organizacije, ne mogu pokriti sve potrebe sirijskog naroda – sa žalošću je ustvrdio mons. Mourad – njihov je kapacitet financiranja ograničen.
Osim toga, dopremanje novca u Siriju nemoguće je zbog sankcija koje su nametnule Sjedinjene Američke Države i Ujedinjeni narodi, stoga što da radimo? Kako može živjeti sirijski narod? Brojne sirijske obitelji već jedu jednom dnevno, samo jednom dnevno – istaknuo je nadbiskup te dodao – Zaboravili smo što znači grijanje, zato što ne možemo kupiti gorivo ili drva; zaboravili smo što je topla voda, zaboravili smo što je društvo. I živimo u potpunom mraku, gradovi u Siriji su bez svjetla – kazao je te primijetio – svakako, bogate četvrti koje čine samo 5% stanovništva ne predstavljaju stanje sirijskoga naroda.
Sirijci su tako osuđeni na smrt
Prema riječima monsinjora Mourada jedino je rješenje, osim Katoličke Crkve, u Europskoj uniji; nada se da će Europska unija zauzeti jasno stajalište, potaknuto iskrenom i ljudskom osjetljivošću. Nadbiskupov je apel bolan. Zašto se želi pustiti da taj narod umre? – strašno je pitanje koje se postavlja svijetu: Nije moguće da cijeli svijet napušta sirijski narod, što smo loše učinili da smo osuđeni na smrt? – pita nadbiskup Jacques Mourad. (kta/rv)
