Bi li naši mainstream mediji dali sestri Wilhelmini Lancaster čak i manje pokrivenosti da nisu bili potaknuti brujanjem društvenih medija?
Što ako je Nebo odlučilo izdavati i puštati novine, možda tzv The Paradise Daily, informirati nas na Zemlji o aktualnim događajima koji su zapravo važni?
Pretpostavljam da bi sveti Franjo Saleški, kao zaštitnik novinara, dobio dužnost glavnog urednika.
Koliko često bi naslovi naših mainstream novina odgovarali onima koji krase naslovnicu Raj Dnevno? Koliko često bi određeni događaji bili obuhvaćeni The Paradise Daily biti spomenut, čak iu kratkom tekstu, u našim glavnim novinama?
Raj Dnevne predanost istinitom izvješćivanju o događajima bila bi neusporediva, s obzirom na to da bi dijeljenje temeljne Istine bilo prioritet, a vlasnikova briga za profitne marže također bi bila nikakva. Stranica 6 također ne bi bila potrošena na nešto tako beznačajno kao što su tračevi o slavnim osobama.
Samonametnute granice takvih novina, vođene oštrim predviđanjem i dubokim osjećajem odgovornosti, spriječile bi nas da brinemo o tome kako bi pažnja koja se pridaje određenim događajima mogla privući imitatore kriminalaca, željne sramote, da učine isto. Zapravo, takva novinska pokrivenost mogao čak dovesti do vrlo novog fenomena među svojim čitateljima: oponašanja svetaca.
The Paradise Daily sigurno će imati svoj dio kritičara. Mnogi bi se takvi kritičari žalili da je izvještavanje novina previše usredotočeno na vjerske teme, ili da je njihov stav previše očito pro-životan, pa se stoga novine nikada ne mogu kvalificirati kao “neutralne” ili “poštene”. Takvi bi prigovori, u gotovo svim slučajevima, bili slabo prikriveni prigovori da se gledišta Neba ne uspijevaju adekvatno uskladiti s određenim svjetonazorima tih klevetnika. Više bi voljeli da se Nebo složi s njihovim vlastitim mišljenjem.
The Paradise Daily bi isto tako odbacio neka od onih samonametnutih ograničenja koja se redovito prakticiraju u našim glavnim medijima. Potvrđivanje postojanja Boga, postojanja raja i pakla, ili da se čudesni događaji doista događaju, ne bi se smatralo tabuom kao što je to za druge novine.
St. Frances de Sales ne bi uzeo u obzir The Paradise Daily previše “sofisticiran” da pokrije čudesne događaje, niti bi se ustručavao same upotrebe riječi “čudo”. Sveci nisu previše ponosni da to priznaju činjenice kakvi jesu, ma koliko zadivljujući bili.
Čuda koja su bila odobreno od strane Crkve doista su činjenice. Crkva se bavi istraživanjem navodnih čuda od a vrlo Dugo vrijeme. Navodna čuda podvrgavaju se intenzivnom ispitivanju Crkve prije nego što dobiju službeno priznanje. A takvo ispitivanje u velikoj mjeri uključuje iscrpljivanje poznatih znanstvenih objašnjenja i ispitivanje je li osoba koja je prijavila navodno čudo bila prevarant ili duševno poremećena. Shvatiti da su se čuda koja je Crkva odobrila uistinu dogodila, prihvatiti ih kao činjenice nije isto što i prepustiti se praznovjernim vjerovanjima.
I dok smo kod praznovjerja, ne treba zaboraviti koliko je danas uobičajeno da glavne novine tiskaju dnevne horoskope.
Ako izvješćivanje određeno činjenice smatra se tabuom, ili možda čak i lošim ukusom, što je onda s gornjom granicom točnosti među našim glavnim izvorima vijesti?
Doista je bio događaj u vijestima, prije otprilike godinu dana, koji je točno to testirao.
Prošlogodišnja ekshumacija sestre Wilhelmine Lancaster, a s njom i otkriće izvanredno netaknutog stanja njezina tijela, poslužilo je kao lakmus test. Katolički mediji to nisu oklijevali prenijeti. Naši ovozemaljski mediji o tome su, uglavnom, bili daleko manje revnosni. Glavni tiskani mediji također su bili daleko skloniji staviti riječ “čudo” u navodnike ako i kada su to učinili.
Pokušajte u tražilicu upisati ime “Wilhelmina Lancaster”, zajedno s “Washington Post”. Članci o sestri Wilhelmini Lancaster, čije je tijelo ostalo izvanredno dobro očuvano nakon četiri godine u grobu, unatoč tome što nikada nije balzamirano, doista će se pojaviti. Samo što niti jedan od tih članaka slučajno nije objavio Postod datuma pisanja ovog teksta.
“Ne diram tu priču,” CNN sam voditelj Jim Sciutto našalio se, dok je bio u eteru, odmah nakon što je jedan od njegovih kolega završio s izvještavanjem o priči. Njegov je kolega izvijestio o događaju na način koji se više usredotočio na iznenadnu i naizgled “čudnu” novu turističku atrakciju u Goweru, Missouri, a ne na moguća čuda kojima su ti hodočasnici željeli svjedočiti.
Fox News’ izvještavanje bila je svojevrsna iznimka među našim glavnim izvorima vijesti, jer je otišla toliko daleko da je objasnila da Crkva nepotkupljivost smatra znakom nečije svetosti, kao i objašnjenje potrebnih koraka za kanonizaciju osobe. (29. svibnja ove godine bit će peta godišnjica smrti sestre Wilhelmine.)
Bi li naši mainstream mediji dali sestri Wilhelmini Lancaster čak i manje pokrivenosti da nisu bili potaknuti brujanjem društvenih medija? Zašto bi se nasilju i drugim nesrećama pridavala tolika pažnja, a mogućim čudima na vlastitoj zemlji relativno malo? Koji su prioriteti naših mainstream medija?
Koliko često posvećenost ideologiji — očito nisam našao nikakvu priču o sestri Wilhelmini MSNBC — spriječiti izvještavanje o činjenicama koje bi se mogle smatrati „nezgodnima” za određene političke programe? Koliko često strah da ne uvrijedite nekoga od čitatelja, odnosno gledatelja, koči iznošenje činjenica? Što je s nevjericom među novinarima? I koliko se često činjenice zanemaruju kao rezultat pretencioznog mišljenja da je određeni izvor vijesti previše “sofisticiran” za pokrivanje takvih događaja?
Crkva očito nije ni odobravala ni negirala nepotkupljivost sestre Wilhelmine Lancaster kao čudo. Trebalo je 13 godina da Crkva ipak službeno prizna Gospu Fatimsku kao legitimno marijansko ukazanje.
No, bi li naši svjetovni mediji nastavili stavljati navodnike oko riječi “čudo” kad bi i kada, konačno, Crkva priznala nepotkupljivost sestre Wilhelmine Lancaster kao čudo? Bi li se naši ovozemaljski mediji uopće potrudili obratiti pozornost ako bi se i kada to dogodilo?
Sama Evanđelja, izvještaji Radosne vijesti, puna su izvještaja o čudima koja je učinio naš Gospodin. Evanđelisti su izvijestili o tim čudima kao o činjenicama, bez srama i s bezobzirnim zanemarivanjem koliko bi se “nesofisticiranim” doimali pred bilo kojim svojim skeptičnim suvremenicima. Ponos zbog toga što sebe smatrate previše “obrazovanim” da bi vjerovali u čudesno može zaslijepiti osobu za istine koje su najvažnije za njegovu dušu.
Čuda se nisu prestala događati ni u vrijeme evanđelista.
Gospa se doista ukazala pred vidiocima u Guadalupeu, Lourdesu i Fatimi, kao i na drugim mjestima koja je formalno priznala Crkva. Slika Gospe od Guadalupe, koja nam je danas ostala, utisnuta je na materijal koji se navodno raspao prije nekoliko stoljeća. Dokumentirani slučajevi stigmi i osoba koje su desetljećima živjele isključivo od euharistije za hranu, također su činjenice koje su izvan bilo kakvog znanstvenog objašnjenja. Upravo su čudesa pripisana zagovorima svetaca potaknula njihove vlastite ciljeve.
Ako neraspadljivost tijela sestre Wilhelmine zasluži odobrenje Crkve, ona će se pridružiti popisu od nešto više od 100 svetaca i blaženika diljem svijeta čiju je neraspadljivost Crkva službeno priznala, što je činjenica da The Paradise Daily ne bi oklijevao prijaviti.
Ali, naravno, otvorenost prema prihvaćanju odobrenih čuda kao činjenica također nosi sa sobom rizik da će osoba koja sazna za njih nastaviti stvarno prakticirati svoju katoličku vjeru. Prestanak smatrati sebe previše “profinjenim” da bih vjerovao u čudesno, i krenuti odatle učiti o odobrenim čudima, bio je jedan od koraka koji je u konačnici doveo do moje potvrde u Crkvi. Pitam se u kojoj je mjeri slučaj da je, u biti, upravo to razlog zašto bi naši svjetovni mediji o čudima nedovoljno izvještavali ili ih uopće ignorirali.
Moj prijatelj protestant saznao je za čudan slučaj sestre Wilhelmine kada je prošle godine izbila vijest o njezinoj ekshumaciji. Kasnije tog tjedna obratila se pastoru svoje prezbiterijanske crkve i pitala ga što on zna o nepotkupljivosti. Župnik je priznao da o tome ne zna gotovo ništa. Kasnije tog tjedna otišla je u bar i pitala najbližeg praktičnog katolika što je mogao znati o tome, a to sam slučajno bila ja.
Bila je to prilika da joj između trivijalnih pitanja voditeljice ispričam ono malo što znam o neraspadljivosti među svecima, ali i drugim čudesnim pojavama. Taj me kratki razgovor natjerao da se zapitam o našim dužnostima posebno kao katolika, a kao kršćana općenito.
Evanđelja su vrlo jasno rekla da je naša zadaća dijeliti i širiti Radosnu vijest kroz naše svjedočenje. Evanđelja prilično šute po pitanju naše ovisnosti o medijima kao štaci da svijet držimo u tijeku. Na kraju dana, naše svjedočanstvo je nešto najbliže što svijet ima novinama poslanim s neba.
