Četvrtak, 16. 5. 2024.
Župa Gospić slavila je 16. svibnja svog suzaštitnika sv. Ivana Nepomuka i obilježila Dan mučeničke smrti Žarke Ivasić, milosrdnice, koja je strijeljana i pokopana na groblju Sv. Marije Magdalene u Gospiću 16. svibnja 1946.
Oko njezina groba okupile su se sestre milosrdnice pristigle iz Zagreba, Rijeke, Splita, iz Bosne i Hercegovine i drugih mjesta, s vrhovnom i provincijalnim upravama te vjernicima na molitvu koju je predvodio kancelar biskupije preč. Mišel Grgurić. Nakon toga pošli su u procesiji moleći krunicu do gospićke katedrale u kojoj je večernje misno slavlje predvodio kancelar u zajedništvu sa đakonom Karlom Špoljarićem, župnikom o. Antom Kneževićem, mons. Tomislavom Šporčićem, preč. Josipom Šimatovićem i vlč. Antom Luketićem.
U svojoj propovijedi prečasni Mišel rekao je sljedeće:
“Sestra Žarka služeći u ljubavi kao redovnica i bolničarka bila je zasigurno obuzeta Isusovim riječima „ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!“ te je na taj način bila otvorena prema svakom čovjeku, bez obzira na njegovu vjeru i nacionalnost, političko i društveno opredjeljenje, ideje i ideale. Osjetivši strahote rata, gledajući i pomažući brojnim ranjenicima i bolesnicima, bez pravljenja razlika, zasigurno je u svojem srcu za temelj imala Isusove riječi: “Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25, 45). Vidjevši mržnju koju je sijala nova ideologija koja ne pozna Boga postajala je sve svjesnija Isusovih riječi o progonstvu i mržnji svijeta, posebno onih riječi: „Doći će čas kada će svaki koji vas ubije misliti da Bogu služi“ (Iv 16,2). Taj „bog“ je bila nova ideologija za koju su njezini članovi mislili da će živjeti vječno i da će s njome proglasiti Boga mrtvim i zakopati ga da više nitko o njemu ne govori. Još i danas Bog mnogima smeta, najradije bi ga pokopali, iako kažu da ne postoji. No njihova nutrina im govori suprotno i u dubini svoje unutrašnjosti znaju da ako Bog ne postoji ili ako je Bog mrtav da ipak postoji i trenutak kada je postojao jer ne bi se inače niti spominjao kada ne bi postojao. Vjerojatno čovjek misli da bi mu bilo lakše živjeti kada ne bi imao taj sveti glas savjesti koji Bog iznova u nama budi i potiče nas na dobro, na sveti način života.
Braćo i sestre, komunistička lažna propaganda je bila silno moćna. Cilj je bio uvijek isti: prikazati ljude vjere kao zločince, kao nepoštene, kao neprijatelje naroda, a vjeru u Boga kao istinsko zlo. To su bile njihove metode za gušenje vjere u narodu. Tu lažnu propagandu osjetile su s. Žarka i susestre mučenice. U tom vremenu sve su presude donesene već prije suđenja, a suđenja su bila samo predstave. U tom smislu sestra Žarka nije imala nikakve mogućnosti da izbjegne smrtnu kaznu koja je izvršena na današnji dan u četiri sata ujutro prije 78 godina.
Sestra Žarka je suuznicima u ćeliji zagrebačkog zatvora govorila o optužbama kojima su ju komunisti opteretili: „Ja osobno nisam pravila razlike među ranjenicima, nitko od nas nije izustio riječ osvete ili mržnje, kao na primjer: Bože daj da im se nešto dogodi ružnoga“. Govoreći o s. Žarki Nada Miškulin svjedoči: „Sestra Žarka izgledala je baš blago, tako skromno, povučeno i nenametljivo. Sestre su molile i s njima mi druge zatvorenice…Sve što se događalo shvatile smo kao jednu tragediju naroda i dar Božji“ (Naša klecala i baklje). Sestre i druge zatvorenice nisu gubile nadu da će proći sva zla i uhićenja, a među njima s. Žarka bila je kao svjetlo i stup kojega lome ali ostaje čvrsta u svojoj slabosti.
Ovako nešto može čovjek vjere koji osluškujući Božji glas postaje još snažniji unatoč nevoljama koje ga pritišću. U slučaju s. Žarke uočavamo sličnost s današnjim Prvim čitanjem u kojemu Pavla ispituju pred Vijećem. I u slučaju Pavla i s. Žarke bilo je onih koji su govorili „ništa zlo ne nalazimo na tom čovjeku!“, ali još i više, vjerujem da je i s. Žarka u svojoj duši čula Božje riječi: „Hrabro samo!“ s pozivom da svjedoči za Njega do kraja.
Osluškujući i danas riječi s. Žarke „Nisam ništa kriva“ zahvalni smo dragom Bogu na daru života s. Žarke, ali još više za njezino svjedočanstvo kojim je odgovorila na Isusov poziv ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Podnijela je tjelesnu muku, ali je zaslužila nebeski vijenac jer kako kaže Psalmista „dragocjena je u očima Božjim smrt pobožnika njegovih“ (Ps 116,15). Naš grad s ponosom čuva zemne ostatke s. Žarke a mi joj se molimo da uvijek zagovara potrebe naroda našega grada i cijele naše Biskupije. Amen.”
Na svetoj misi pjevao je katedralni zbor pod ravnanjem Nikole Perišića.
