SVECI & UMJETNOST: Krist je izabrao apostole, a apostolstvo je dio Crkve otkako ju je Krist osnovao.
S Sveti Matijasusrećemo važnu dimenziju Crkve, jednu od njezine četiri “note” (“jedna, sveta, katolička i apostolska”): apostolicitet.
Iz Isusove tri godine javnog djelovanja jasno je da postoji kvalitativna razlika između “apostola” i “učenika”. Isus ima mnogo učenika. Ima 12 apostola. Njihova su imena više puta navedena u Evanđeljima.
Oni su povlašteni svjedoci i neposredni Isusovi suradnici u njegovu djelu. Unatoč njihovim grijesima i neuspjesima, oni postaju unutarnja jezgra na kojoj Isus gradi svoju trajnu misiju. Oni primaju moć vezivanja i razrješenja grijeha prve uskrsne noći (Ivan 20,22-23). Oni su prisutni na Posljednjoj večeri, prvi su se pričestili i dobili nalog da “ovo čine meni na spomen” (Luka 22,19), tj., prema našim terminima, “zaređeni”.
Nakon samoubojstva Jude Iskariotskog, upražnjeno je mjesto u apostolskom kolegiju. Činjenica da ga ispunjavaju preostali apostoli, zamjenjujući Judu Matijom, govori nam bitne stvari. To nam govori da apostolska uloga nije bila “jednokratna” stvar u Crkvi, ograničena na prvu generaciju, nego se trebala nastaviti. Crkva je Crkva jer, između ostalog, i jest apostolski.
Djela apostolska 1:12-24 detaljno govore o Matijinom odabiru. Pažljivo čitanje tog odlomka naglašava značaj apostolizma. Proces je predstavljen kao da se odvija neposredno nakon Isusova uzašašća i prije Pedesetnice, tj. tijekom tog pripremnog razdoblja kada je Isus naredio svojim učenicima da “čekaju i mole” (Djela 1:4-5) za dolazak Duha.
Inicijativu za popunjavanje apostolskog mjesta preuzima poglavar apostola Petar. On naglašava Providnost: stvari se ne događaju slučajno – što ne znači da se ne događaju slobodno. Juda je otišao svojim putem i učinio svoje, nešto što je već bilo predviđeno (iako ne i prisilno) u Svetom pismu. Petar zatim citira Psalme 69 i 109, pozivajući se na njegov autoritet da zamijeni Judu.
Petar postavlja kriterije za kandidata: on mora biti povezan s Isusovim javnim djelovanjem od njegova početka, tj. sve do Ivana Krstitelja. On treba svjedočiti o uskrsnuću.
Ostali učenici, kojima se Petar obraća, predlažu dva kandidata. Apostoli mole Božje vodstvo, svjesni da samo Bog vidi pobude ljudskih srdaca. Zatim su bacili ždrijeb “i ždrijeb je pao na Matiju, pa je pribrojan jedanaestorici apostola” (r. 26).
Crkva uči da su biskupi “nasljednici apostola”, da se apostolstvo Crkve kroz stoljeća nastavilo u episkopatu. Zato su barem neki od ranijih protestanata — luterani i anglikanci — zadržali episkopat: postoji razlog zašto su se anglikanci u Americi nazivali biskupski. (Naravno, njihovo poimanje samog svećeništva bilo je u temeljnoj suprotnosti s katoličkom istinom, tj. poricali su da svećenici prinose stvarnu žrtvu u euharistiji, pa su njihovi “biskupi” prestali biti pravi biskupi kada su zbog tog prekida umrli posljednji valjano zaređeni). apostolske vjere).
Apostoli nisu bili savršeni ljudi, a to nisu ni naši biskupi, povijesno ili danas. Ali Krist je izabrao apostole, unatoč njihovim greškama, a apostolstvo je dio Crkve otkad ju je Krist osnovao.
Osim što je ušao u povijest kao “prvi” dodatak apostolima, što znamo o Matiji? Njegovo ime je hebrejsko, što znači “dar Jahve”. On je vjerojatno bio među 72 učenika (Luka 10) koje je Isus poslao dva po dva kao prethodnice ispred sebe. To pojačava razliku između “apostola” i “učenika”, s obzirom na to da je Matiju ipak trebalo dodati apostolima.
Ostatak života svetog Matije je nejasan. Jedna tradicija kaže da je sveti Matija propovijedao u Etiopiji i da je ondje bio mučen, vjerojatno razapinjanjem na križ. Drugi smatra da je kamenovan i odrubljena mu je glava u Jeruzalemu, iako možda ovdje postoji neka zabuna s jeruzalemskim biskupom iz drugog stoljeća, također po imenu Matija. Jedna apokrifna knjiga nosi njegovo ime. Drugi izvor primjećuje da se njegov blagdan slavio u veljači, ali je prebačen u reformi rimskog kalendara iz 1969. kako bi se izbacio iz korizme.
Naš je svetac likovno prikazan s freske iz 5. stoljeća u bazilici svetog Pavla-izvan zidina u Rimu. Prikazuje ga sa sjekirom i svitkom u desnoj ruci, njegova dva uobičajena atributa (aludirajući na gore spomenutu tradiciju odrubljivanja glave u Jeruzalemu). U lijevoj ruci nosi crkvu, što se može odnositi na određenu crkvu koju je osnovao na svojim misionarskim putovanjima. Možemo to uzeti i kao Matijinu povezanost s Crkvom kroz notu apostoliciteta, preko koga je ta nota ovjekovječena.
Zašto sam odabrao ovo djelo? Dva razloga. Jedan je njegova starina: ovo djelo je stoljeće ili dva u vremenu kada je kršćanstvo konačno postalo legalno u Rimskom Carstvu. Daje nam okus ranokršćanske umjetnosti.
Štedljiv je, kao što se držao shvaćanja kršćanske umjetnosti usmjerene na sveto i vječno (nasuprot, recimo, renesansi gdje pozadina i priroda dobivaju važnost ili modernoj umjetnosti, gdje pozadina zamjenjuje sve sveto). Njegova nas rijetkost također ne bi trebala iznenaditi u svjetlu ograničene tradicije koju imamo o Matiji, čak i ako to nije motiviralo umjetnika. Usporedi npr. Rubensov Matija, koji je jednako štedljiv, fokusiran na instrumente Matijine strasti. Drugi razlog zašto sam je odabrao je crkva koju Matija drži. Matijino preuzimanje apostolske službe bilo je važno za katoličku ekleziologiju.
(Više o sv. Matiji vidi ovdje i ovdje. Za potpuniju raspravu o “apostolstvu” u Katekizam Katoličke Crkve, vidjeti ovdje.)
