Cijeli tekst ‘Spes Non Confundit’, papinske bule za jubilarnu godinu 2025.

Vatikan, 9. svibnja 2024. / 14.45 sati

Jubilej Katoličke crkve 2025. službeno je proglasio u četvrtak, 9. svibnja, papa Franjo, koji je predvodio svečano čitanje jubilejske papinske bule indikcije.

Papinska bula pod naslovom “Spes Non Confudit”, što znači “Nada ne razočarava”, izjavljuje da će Jubilarna godina službeno započeti otvaranjem Svetih vrata Bazilike svetog Petra na Badnjak 2024. godine.

U nastavku prenosimo cijeli tekst bule.

FRANJO

RIMSKI BISKUP

SLUGA SLUGA BOŽJIH

SVIMA KOJI PROČITAJU OVO PISMO NEKA VAŠA SRCA NADA ISPUNI

1. SPES NON CONFUNDIT. “Nada ne razočarava” (Rim 5,5). U duhu nade, apostol Pavao uputio je ove riječi ohrabrenja kršćanskoj zajednici Rima. Nada je i središnja poruka nadolazećeg Jubileja koju Papa, prema staroj tradiciji, proglašava svakih dvadeset i pet godina. Moje misli su usmjerene na sve one hodočasnike nade koji će putovati u Rim kako bi doživjeli Svetu godinu i na sve one koji će je, iako ne mogu posjetiti Grad apostola Petra i Pavla, slaviti u svojim mjesnim Crkvama. Neka Jubilej za sve bude trenutak istinskog, osobnog susreta s Gospodinom Isusom, “vratima” (usp. Iv 10,7.9) našega spasenja, kojega je Crkva zadužena naviještati uvijek, posvuda i svima kao “ naša nada” (1 Tim 1,1).

Svatko zna čemu se nadati. U srcu svake osobe nada prebiva kao želja i očekivanje dobrih stvari koje dolaze, unatoč tome što ne znamo što budućnost može donijeti. Unatoč tome, neizvjesnost u vezi s budućnošću ponekad može izazvati proturječne osjećaje, u rasponu od pouzdanog povjerenja do strepnje, od spokoja do tjeskobe, od čvrstog uvjerenja do oklijevanja i sumnje. Često susrećemo ljude koji su malodušni, pesimistični i cinični u pogledu budućnosti, kao da im ništa ne može donijeti sreću. Za sve nas neka jubilej bude prilika da se obnovimo u nadi. Božja nam riječ pomaže pronaći razloge za tu nadu. Uzimajući to kao vodič, vratimo se poruci koju je apostol Pavao želio prenijeti kršćanima Rima.

Riječ nade

2. „Budući da smo vjerom opravdani, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu, po kojemu smo dobili pristup ovoj milosti u kojoj stojimo; i hvalimo se nadom da ćemo biti dionici slave Božje… Nada ne razočarava jer je ljubav Božja izlivena u srca naša po Duhu Svetom koji nam je dan” (Rim 5,1-2.5). U ovom odlomku sveti Pavao daje nam mnogo toga za razmišljanje. Znamo da je Poslanica Rimljanima označila odlučujuću prekretnicu u njegovu evangelizacijskom djelu. Do tada je svoju djelatnost obavljao u istočnom dijelu Carstva, a sada se okreće Rimu i svemu što je Rim značio u očima svijeta. Pred njim je bio veliki izazov koji je prihvatio radi propovijedanja Evanđelja koje ne poznaje zapreke ni ograničenja. Rimsku Crkvu nije utemeljio Pavao, ali se on osjećao potaknut da požuri tamo kako bi svima donio Evanđelje Isusa Krista, raspetog i uskrslog od mrtvih, poruku nade koja ispunjava drevna obećanja, vodi do slave i , utemeljen na ljubavi, ne razočarava.

3. Nada se rađa iz ljubavi i temelji se na ljubavi koja izvire iz Isusova probodenog srca na križu: „Doista, ako smo, dok bijasmo neprijatelji, pomireni s Bogom smrću njegova Sina, točnije, pomireni smo , hoćemo li se spasiti njegovim životom” (Rim 5,19). Taj se život očituje u našem vlastitom životu vjere, koji počinje krštenjem, razvija se u otvorenosti Božjoj milosti i oživljuje nadom koja se neprestano obnavlja i potvrđuje djelovanjem Duha Svetoga.

Svojom trajnom prisutnošću u životu hodočasničke Crkve Duh Sveti obasjava sve vjernike svjetlom nade. On održava to svjetlo gorućim, poput svjetiljke koja neprestano gori, da održi i okrijepi naše živote. Kršćanska nada ne vara i ne razočarava jer je utemeljena na sigurnosti da nas ništa i nitko nikada ne može rastaviti od Božje ljubavi: “Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja, ili tjeskoba, ili progonstvo, ili glad, ili golotinja, ili pogibelj ili mač? Ne, u svemu tome više smo nego pobjednici po onome koji nas je ljubio. Jer uvjeren sam da nas ni smrt, ni život, ni anđeli, ni vladari, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, niti bilo što drugo u svemu stvorenom, neće moći rastaviti od ljubav Božja u Kristu Isusu Gospodinu našem” (Rim 8,35.37-39). Ovdje vidimo razlog zašto ova nada ustraje usred kušnji: utemeljena na vjeri i njegovana ljubavlju, ona nam omogućuje da grabimo naprijed u životu. Kao što sveti Augustin primjećuje: “Bez obzira na naše životno stanje, ne možemo živjeti bez ova tri raspoloženja duše, naime, vjerovati, nadati se i ljubiti.”

4. Sveti Pavao je realist. On zna da život ima svoje radosti i tuge, da je ljubav na kušnji usred kušnji i da nada može posustati pred patnjom. Čak i tako, on može napisati: “Hvalimo se svojim patnjama, znajući da patnja rađa postojanošću, a postojanost rađa karakter, a karakter rađa nadu” (Rim 5,3-4). Za apostola kušnje i nevolje obilježavaju živote onih koji propovijedaju Evanđelje usred nerazumijevanja i progonstva (usp. 2 Kor 6,3-10). Ipak, upravo u tim kontekstima, iza tame naziremo svjetlo: shvaćamo da je evangelizacija podržana snagom koja proizlazi iz Kristova križa i uskrsnuća. Na taj način učimo prakticirati vrlinu usko povezanu s nadom, naime strpljivost. U našem brzom svijetu navikli smo sve željeti sada. Više nemamo vremena jednostavno biti s drugima; čak se i obiteljima teško okupiti i uživati ​​u međusobnom društvu. Strpljenje je tjerano u bijeg zbog frenetične žurbe, a to se pokazalo štetnim, jer dovodi do nestrpljivosti, tjeskobe, pa čak i neopravdanog nasilja, što rezultira još većom nesretnošću i samocentriranošću.

Niti ima puno mjesta za strpljenje u ovo doba interneta, jer prostor i vrijeme popuštaju uvijek prisutnom “sada”. Kad bismo još uvijek mogli promatrati stvaranje s osjećajem strahopoštovanja, možda bismo bolje razumjeli važnost strpljenja. Mogli smo cijeniti promjene godišnjih doba i njihove žetve, promatrati život životinja i njihove cikluse rasta i uživati ​​u jasnoći vida svetog Franje. U svojoj Pjesmi o stvorenjima, napisanoj prije točno osamsto godina, Franjo je sve stvoreno vidio kao veliku obitelj i mogao je sunce nazvati svojim “bratom”, a mjesec svojom “sestrom”. Ponovno uvažavanje vrijednosti strpljenja moglo bi se pokazati samo korisnim za nas same i za druge. Sveti Pavao često govori o strpljivosti u kontekstu naše potrebe za ustrajnošću i pouzdanim povjerenjem u Božja obećanja. Ipak, prije svega svjedoči o Božjoj strpljivosti, kao “Bog svake strpljivosti i ohrabrenja” (Rim 15,5). Strpljenje, jedan od plodova Duha Svetoga, održava našu nadu i jača je kao krepost i način života. Naučimo se često moliti za milost strpljivosti, koja je i kći nade i ujedno njezin čvrsti temelj.

Putovanje nade

5. Ovo međudjelovanje nade i strpljivosti čini da jasno vidimo da je kršćanski život putovanje koje zahtijeva trenutke većeg intenziteta kako bi se ohrabrila i održala nada kao stalni pratilac koji vodi naše korake prema cilju našeg susreta s Gospodinom Isusom. Volim misliti da je proglašenju prvoga Jubileja, godine 1300., prethodilo milosno putovanje nadahnuto pučkom duhovnošću. Kako da se ne prisjetimo raznih načina na koje je milost oproštenja bila izlivena na sveti i vjerni Božji narod? Podsjetimo se, na primjer, velikog “oprosta” koji je sveti Celestin V. dao svima onima koji su posjetili baziliku Santa Maria di Collemaggio u Aquili 28. i 29. dana kolovoza 1294., šest godina prije nego što je papa Bonifacije VIII. Sveta godina. Crkva je već tada doživljavala milost Jubileja kao izljev božanskog milosrđa. Još prije, 1216. godine, papa Honorije III. uslišio je molbu svetog Franje za oprost za sve one koji su prva dva dana kolovoza posjetili Porcijunkulu. Isto se može reći i za hodočašće u Santiago de Compostela: 1222. papa Kalist II. dopustio je da se tamo slavi jubilej kad god blagdan apostola Jakova pada u nedjelju. Dobro je da se ovakva “raspršena” slavlja Jubileja nastave, kako bi snaga Božjeg oprosta poduprla i pratila zajednice i pojedince na njihovom hodočasničkom putu.

Hodočašće je naravno temeljni element svakog jubilarnog događaja. Polazak na putovanje tradicionalno se povezuje s našom ljudskom potragom za smislom života. Hodočašće pješice velika je pomoć za ponovno otkrivanje vrijednosti tišine, truda i jednostavnosti života. U nadolazećoj će godini hodočasnici nade zasigurno ići starim i suvremenijim putovima kako bi u punini doživjeli Jubilej. U samom Rimu, uz uobičajene posjete katakombama i sedam crkava, bit će predloženi i drugi itinerari vjere. Putujući iz jedne zemlje u drugu kao da granice više nisu važne, i prolazeći iz jednog grada u drugi u kontemplaciji o ljepoti kreacije i remek-djelima umjetnosti, učimo cijeniti bogatstvo različitih iskustava i kultura, i nadahnuti smo podići to ljepota, u molitvi, Bogu, u zahvaljivanju za njegova čudesna djela. Jubilarne crkve duž hodočasničkih putova i u gradu Rimu mogu poslužiti kao oaze duhovnosti i mjesta odmora na hodočašću vjere, gdje možemo piti iz izvora nade, prije svega pristupanjem sakramentu pomirenja, bitnom polazište svakog pravog puta obraćenja. U partikularnim Crkvama treba posebno paziti na pripremu svećenika i vjernika za slavljenje sakramenta ispovijedi i učiniti ga dostupnim u osobnom obliku.

Na poseban način želim pozvati vjernike istočnih Crkava, osobito one koji su već u punom zajedništvu s Petrovim nasljednikom, da sudjeluju u ovom hodočašću. Mnogo su patili, često čak do smrti, zbog svoje vjernosti Kristu i Crkvi, pa bi se trebali osjećati posebno dobrodošlima u ovom gradu Rimu koji je također njihova majka i njeguje tolike uspomene na njihovu prisutnost. Katolička Crkva, obogaćena njihovim drevnim liturgijama te teologijom i duhovnošću svojih otaca, redovnika i teologa, želi simbolično izraziti svoj zagrljaj njima i njihovoj pravoslavnoj braći i sestrama u ovim vremenima kada podnose svoj križni put. , često prisiljeni nasiljem i nestabilnošću napustiti svoje domovine, svoje svete zemlje, na sigurnija mjesta. Za njih će simbolika Jubileja biti još snažnija nada rođena iz spoznaje da su ljubljeni od Crkve koja ih ne napušta nego ih prati kamo god krenu.

6. Sveta godina 2025. sama je u kontinuitetu s prethodnim slavljima milosti. U prošlom redovnom jubileju prešli smo prag dva tisućljeća od rođenja Isusa Krista. Zatim sam 13. ožujka 2015. proglasio Izvanredni jubilej radi obznanjivanja i poticanja na susret s „milosrdnim licem Božjim“, temeljnom porukom Evanđelja za svakog muškarca i ženu svakog vremena i mjesta. Sada je došlo vrijeme za novi Jubilej, kada će Sveta vrata ponovno biti širom otvorena da pozovu sve na intenzivno iskustvo Božje ljubavi koja u srcima budi sigurnu nadu spasenja u Kristu. Sveta godina također će voditi naše korake prema još jednom temeljnom slavlju za sve kršćane: 2033. obilježit će dvijetisućitu obljetnicu otkupljenja dobivenog mukom, smrću i uskrsnućem Gospodina Isusa. Pred nama je hodočašće obilježeno velikim događajima, u kojima Božja milost prethodi i prati njegov narod dok napreduje čvrst u vjeri, aktivan u ljubavi i postojan u nadi (usp. 1 Sol 1,3).

Nošen ovom velikom tradicijom i uvjeren da će Jubilarna godina za cijelu Crkvu biti živo iskustvo milosti i nade, ovime naređujem da se Sveta vrata Bazilike Svetog Petra u Vatikanu otvore 24. prosinca 2024. čime je svečano otvoren Redovni jubilej. Sljedeće nedjelje, 29. prosinca 2024., otvorit ću Sveta vrata svoje katedrale, Svetog Ivana Lateranskog, gdje ich će 9. studenoga ove godine proslaviti 1700. obljetnicu svog posvećenja. Potom će se 1. siječnja 2025., na Svetkovinu Marije, Majke Božje, otvoriti Sveta vrata Papinske bazilike Svete Marije Velike. Naposljetku, nedjelja 5. siječnja 2025. obilježit će otvaranje Svetih vrata Papinske bazilike svetoga Pavla izvan zidina. Ova zadnja troja sveta vrata bit će zatvorena u nedjelju 28. prosinca 2025.

Nadalje određujem da u nedjelju, 29. prosinca 2024., u svakoj katedrali i konkatedrali dijecezanski biskupi slave svetu misu kao svečano otvaranje jubilarne godine, služeći se obrednim oznakama koje će za tu prigodu biti predviđene. Za slavlja u konkatedralama mjesto biskupa može preuzeti prikladno određeni delegat. Hodočašće koje kreće iz crkve odabrane za zbornik i zatim nastavlja do katedrale može poslužiti kao simbol putovanja nade koje, obasjano Božjom riječju, ujedinjuje sve vjernike. Tijekom ovog hodočašća mogu se čitati odlomci iz ovog Dokumenta, zajedno s najavom jubilarnog oprosta koji treba dobiti u skladu s propisima koji se nalaze u gore spomenutim ritualnim indikacijama. Sveta godina završit će u partikularnim Crkvama u nedjelju 28. prosinca 2025.; Tijekom godine treba se potruditi da Božji narod potpuno sudjeluje u njegovu navještaju nade u Božju milost iu znakovima koji svjedoče njegovu učinkovitost.

Redoviti jubilej zaključit će se zatvaranjem Svetih vrata u Papinskoj bazilici svetoga Petra u Vatikanu 6. siječnja 2026., na svetkovinu Bogojavljenja Gospodinova. Neka tijekom Svete godine svjetlo kršćanske nade obasja svakog muškarca i ženu, kao poruka Božje ljubavi upućena svima! I neka Crkva vjerno svjedoči ovu poruku u svakom dijelu svijeta!

Znakovi nade

(Priča se nastavlja u nastavku)

Pretplatite se na naš dnevni bilten

7. Osim nade u Božjoj milosti, pozvani smo otkriti nadu i u znakovima vremena koje nam Gospodin daje. Kao što je primijetio Drugi vatikanski sabor: “U svakom vremenu Crkva ima odgovornost čitati znakove vremena i tumačiti ih u svjetlu Evanđelja. Na taj način, jezikom prilagođenim svakoj generaciji, ona može odgovoriti na uporna pitanja ljudi o značenju sadašnjeg i budućeg života te kako je jedno s drugim povezano.” Moramo prepoznati ogromnu dobrotu prisutnu u našem svijetu, kako ne bismo bili u iskušenju da mislimo da smo preplavljeni zlom i nasiljem. Znakovi vremena, među kojima je i čežnja ljudskih srca u potrebi za Božjom spasiteljskom prisutnošću, trebaju postati znakovi nade.

8. Prvi znak nade neka bude želja za mirom u našem svijetu, koji se ponovno nalazi uronjen u tragediju rata. Ne obazirući se na užase prošlosti, čovječanstvo se suočava s još jednim iskušenjem jer su mnogi narodi žrtve brutalnosti i nasilja. Kakva je budućnost tim narodima, koji su već toliko toga pretrpjeli? Kako je moguće da njihova očajnička molba za pomoć ne motivira svjetske vođe da riješe brojne regionalne sukobe s obzirom na njihove moguće posljedice na globalnoj razini? Je li previše sanjati da oružje može utihnuti i prestati kišiti uništenje i smrt? Neka nas Jubilej podsjeti da će se oni koji su mirotvorci zvati “djecom Božjom” (Mt 5,9). Potreba za mirom predstavlja izazov za sve nas i zahtijeva poduzimanje konkretnih koraka. Neka diplomacija bude neumorna u svojoj predanosti traženju, hrabrošću i kreativnošću, svake prilike za poduzimanje pregovora usmjerenih na trajni mir.

9. Gledati u budućnost s nadom podrazumijeva i entuzijazam za život i spremnost da ga dijelimo. Nažalost, u mnogim situacijama to nedostaje. Prvi učinak ovoga je gubitak želje za prenošenjem života. Brojne zemlje bilježe alarmantan pad nataliteta kao posljedicu današnjeg frenetičnog tempa, strahova za budućnost, nedostatka sigurnosti posla i adekvatne socijalne politike te društvenih modela čiji program diktira potraga za profitom, a ne brigom za odnose. U određenim četvrtima, tendencija “okrivljivanja rasta stanovništva, umjesto ekstremnog i selektivnog konzumerizma od strane nekih, jedan je od načina odbijanja suočavanja s [real] pitanja.”

Otvorenost životu i odgovorno roditeljstvo nacrt je koji je Stvoritelj usadio u srca i tijela muškaraca i žena, poslanje koje je Gospodin povjerio supružnicima i njihovoj ljubavi. Hitno je potrebno da odgovorno zakonodavstvo država bude popraćeno čvrstom potporom vjerničkih zajednica i cjelokupne građanske zajednice u svim njezinim sastavnicama. Jer želja mladih da rađaju nove sinove i kćeri kao znak plodnosti njihove ljubavi osigurava budućnost svakom društvu. Ovo je stvar nade: ona se rađa iz nade i stvara nadu.

Slijedom toga, kršćanska bi zajednica trebala biti na čelu u isticanju potrebe za društvenim savezom koji će poduprijeti i poticati nadu, onaj koji je uključiv, a ne ideološki, radeći za budućnost ispunjenu smijehom beba i djece, kako bi ispunili prazne kolijevke u mnogim dijelovima našeg svijeta. Svi mi, međutim, trebamo povratiti radost življenja, budući da muškarci i žene, stvoreni na sliku i priliku Božju (usp. Post 1,26), ne mogu se zadovoljiti slaganjem dan po dan, zadovoljavajući se ovdje i sada i traženje ispunjenja samo u materijalnim stvarnostima. To dovodi do uskog individualizma i gubitka nade; rađa tugu koja se nastani u srcu i rađa plodove nezadovoljstva i netrpeljivosti.

10. Tijekom Svete godine pozvani smo biti opipljivi znakovi nade za onu našu braću i sestre koji prolaze kroz bilo kakve nevolje. Mislim na zatvorenike koji, lišeni slobode, svakodnevno osjećaju grubost pritvora i njegovih ograničenja, nedostatak ljubavi i, u više od nekoliko slučajeva, nedostatak poštovanja prema vlastitoj osobi. Predlažem da u ovoj Jubilarnoj godini vlade poduzmu inicijative usmjerene na vraćanje nade; oblici amnestije ili pomilovanja koji trebaju pomoći pojedincima da ponovno steknu povjerenje u sebe iu društvo; i programe reintegracije u zajednicu, uključujući konkretnu predanost poštivanju zakona.

Ovo je drevni apel, izvučen iz Božje riječi, čija mudrost ostaje uvijek aktualna. Poziva na djela milosrđa i oslobođenja koja omogućuju nove početke: “Posveti pedesetu godinu i naviještaj slobodu po svoj zemlji svim njezinim stanovnicima” (Lev 25,10). Ovu instituciju Mojsijevog zakona kasnije je preuzeo prorok Izaija: “Jahve me je poslao da donesem radosnu vijest potlačenima, da povijem one koji su slomljena srca, da proglasim slobodu sužnjima i oslobođenje sužnjima, da objavim godina milosti Gospodnje” (Iz 61,1-2). Isus je te riječi učinio svojima na početku svoje službe, predstavljajući se kao ispunjenje “godine milosti Gospodnje” (usp. Lk 4,18-19). U svakom dijelu svijeta vjernici, a posebno njihovi dušobrižnici, trebaju biti jedinstveni u traženju dostojnih uvjeta za zatvorenike, poštivanje njihovih ljudskih prava i iznad svega ukidanje smrtne kazne, odredbe koja je u suprotnosti s kršćanskom vjerom i onaj koji eliminira svaku nadu u oprost i rehabilitaciju. Kako bih zatvorenicima ponudio konkretan znak blizine, i sam bih želio otvoriti Sveta vrata u zatvoru, kao znak koji poziva zatvorenike da gledaju u budućnost s nadom i obnovljenim osjećajem povjerenja.

11. Znakove nade treba pokazivati ​​i bolesnicima, kod kuće ili u bolnici. Njihove patnje mogu se ublažiti blizinom i privrženošću onih koji ih posjećuju. Djela milosrđa također su djela nade koja rađaju neizmjernu zahvalnost. Isto tako treba zahvaliti svim onim zdravstvenim djelatnicima koji, često u nesigurnim uvjetima, obavljaju svoje poslanje uz stalnu brigu i brigu za bolesne i one najugroženije.

Uključivu pozornost treba posvetiti i svima onima koji se nalaze u posebno teškim situacijama, koji doživljavaju vlastite slabosti i ograničenja, osobito onima koji su pogođeni bolestima ili nedostacima koji ozbiljno ograničavaju njihovu osobnu neovisnost i slobodu. Briga koja im se pruža himna je ljudskom dostojanstvu, pjesma nade koja poziva na zborno sudjelovanje društva u cjelini.

12. Znakove nade trebaju i oni koji su samo utjelovljenje nade, naime mladi. Nažalost, oni često vide frustrirane svoje snove i težnje. Ne smijemo ih razočarati, jer o njihovom entuzijazmu ovisi budućnost. Zadovoljstvo je vidjeti energiju koju pokazuju, na primjer, zasučući rukave i volontirajući da pomognu kada se dogodi katastrofa i ljudi su u nevolji. Ipak, tužno je vidjeti mlade ljude koji su bez nade, koji se suočavaju s neizvjesnom i neobećavajućom budućnošću, koji nemaju posao ili sigurnost radnog mjesta, ili realne perspektive nakon završetka škole. Bez nade da se njihovi snovi mogu ostvariti, neizbježno će postati obeshrabreni i bezvoljni. Bijeg u drogu, preuzimanje rizika i potraga za trenutnim zadovoljstvom posebno im više šteti jer ih zatvara prema ljepoti i bogatstvu života, može dovesti do depresije, pa čak i autodestruktivnih postupaka. Zbog toga bi Jubilej trebao potaknuti Crkvu da uloži veće napore kako bi doprla do njih. S obnovljenom strašću pokažimo brigu i brigu za adolescente, studente i mlade parove, generaciju koja raste. Približimo se mladima jer oni su radost i nada Crkve i svijeta!

13. Znakovi nade trebaju biti prisutni i za migrante koji napuštaju svoju domovinu u potrazi za boljim životom za sebe i svoje obitelji. Njihova očekivanja ne smiju biti osujećena predrasudama i odbijanjem. Duh dobrodošlice, koji svakoga obuhvaća uz poštivanje njegova dostojanstva, trebao bi biti popraćen osjećajem odgovornosti, kako nikome ne bi bilo uskraćeno pravo na dostojanstven život. Prognanicima, prognanicima i izbjeglicama, koje međunarodne napetosti prisiljavaju na iseljavanje kako bi izbjegli rat, nasilje i diskriminaciju, treba zajamčiti sigurnost i pristup zapošljavanju i obrazovanju, sredstvima koja su im potrebna da nađu svoje mjesto u novom društvenom kontekstu.

Neka kršćanska zajednica uvijek bude spremna braniti prava onih koji su najranjiviji, širom im otvarajući svoja vrata da ih dočeka, kako nitko nikada ne bi bio lišen nade u bolju budućnost. Neka Gospodinove riječi u velikoj prispodobi Posljednjeg suda uvijek nađu odjeka u našim srcima: „Stranac bijah i primiste me“ jer „kao što učiniste jednome od ove moje najmanje braće i sestara, učini mi to” (Mt 25,35.40).

14. Starije osobe, koje se često osjećaju usamljeno i napušteno, također zaslužuju znakove nade. Poštivanje blaga koje oni jesu, njihova životna iskustva, prikupljene mudrosti i doprinosa koji još mogu dati, dužnost je kršćanske zajednice i civilnog društva, koji su pozvani surađivati ​​u jačanju saveza među generacijama.

Ovdje bih spomenula i bake i djedove, koji predstavljaju prenošenje vjere i mudrosti na mlađi naraštaj. Neka oslonac nađu u zahvalnosti svoje djece i ljubavi svojih unuka, koji u njima otkrivaju svoje korijene i izvor razumijevanja i ohrabrenja.

15. Od sveg srca molim da se udijeli nada milijardama siromašnih, kojima često nedostaju najnužnije stvari za život. Pred stalnom plimom novih oblika osiromašenja, lako se možemo uvrijediti i rezignirati. Ipak, ne smijemo zatvarati oči pred dramatičnim situacijama s kojima se danas susrećemo posvuda oko nas, ne samo u pojedinim dijelovima svijeta. Svaki dan susrećemo ljude koji su siromašni ili osiromašeni; možda su nam čak i najbliži susjedi. Često su beskućnici ili nemaju dovoljno hrane za taj dan. Oni pate od isključenosti i ravnodušnosti mnogih. Skandalozno je da u svijetu koji posjeduje ogromne resurse, namijenjene uglavnom za proizvodnju oružja, siromašni i dalje čine “većinu stanovništva planeta, milijarde ljudi. Ovih se dana spominju u međunarodnim političkim i gospodarskim raspravama, no često se ima dojam da se njihovi problemi spominju kao naknadna misao, pitanje koje se dodaje gotovo iz dužnosti ili tangencijalno, ako se ne tretira samo kao kolateralna šteta . Doista, kad se sve zbroji, oni često ostanu na dnu gomile.” Ne zaboravimo: siromašni su gotovo uvijek žrtve, a ne oni koje treba okriviti.

Apeli za nadu

16. Ponavljajući prastaru poruku proroka, Jubilej nas podsjeća da zemaljska dobra nisu namijenjena nekolicini privilegiranih, nego svima. Bogati moraju biti velikodušni i ne skretati oči s lica svoje braće i sestara u potrebi. Ovdje posebno mislim na one kojima nedostaje vode i hrane: glad je sablazan, otvorena rana na tijelu našeg čovječanstva, koja nas sve poziva na ozbiljan ispit savjesti. Ponavljam svoj apel da “s novcem potrošenim na oružje i druge vojne izdatke, uspostavimo globalni fond koji može konačno stati na kraj gladi i pogodovati razvoju u najsiromašnijim zemljama, tako da njihovi građani ne pribjegavaju nasilju ili iluzorne situacije, ili moraju napustiti svoje zemlje kako bi potražili dostojanstveniji život.”

Još jedan iskreni apel koji bih uputio u svjetlu nadolazećeg Jubileja usmjeren je na bogatije nacije. Tražim od njih da priznaju težinu tolikih svojih prošlih odluka i da odluče oprostiti dugove državama koje ih nikada neće moći otplatiti. Više od pitanja velikodušnosti, ovo je pitanje pravde. Danas je to još ozbiljnije zbog novog oblika nepravde koji sve više prepoznajemo, naime, da „postoji pravi ‘ekološki dug’, posebno između globalnog Sjevera i Juga, povezan s komercijalnim neravnotežama s učincima na okoliš i nerazmjerno korištenje prirodnih resursa od strane određenih zemalja tijekom dugih vremenskih razdoblja.” Kako uči Sveto pismo, zemlja je Gospodnja i svi mi na njoj prebivamo kao “došljaci i stanari” (Lev 25,23). Ako doista želimo pripremiti put do mira u našem svijetu, posvetimo se ispravljanju udaljenih uzroka nepravde, podmirivanju nepravednih i neplativih dugova i nahrani gladne.

17. Nadolazeća jubilejska godina poklopit će se i sa značajnim datumom za sve kršćane, naime s 1700. obljetnicom proslave prvog velikog ekumenskog sabora, onog u Nikeji. Vrijedno je istaknuti da su se biskupi od apostolskih vremena okupljali u raznim prigodama kako bi raspravljali o doktrinarnim i disciplinskim pitanjima. U prvim stoljećima kršćanstva sinode su se često održavale i na Istoku i na Zapadu, pokazujući važnost osiguranja jedinstva Božjeg naroda i vjernog naviještanja Evanđelja. Jubilej može poslužiti kao važna prigoda da se konkretno izrazi ovaj oblik sinodalnosti, koji kršćanska zajednica danas smatra sve potrebnijim za odgovor na hitnu potrebu za evangelizacijom. Svi krštenici, sa svojim karizmama i službama, suodgovorni su da brojni znakovi nade svjedoče Božju prisutnost u svijetu.

Nicejski sabor nastojao je očuvati jedinstvo Crkve, koje je bilo ozbiljno ugroženo poricanjem potpunog božanstva Isusa Krista, a time i njegove istobitnosti s Ocem. Sudjelovalo je oko tri stotine biskupa, sazvanih po nalogu cara Konstantina; njihov prvi susret dogodio se u Carskoj palači 20. svibnja 325. Nakon raznih rasprava, milošću Duha jednoglasno su prihvatili Vjerovanje koje i danas izgovaramo svake nedjelje na euharistijskom slavlju. Koncilski su oci odlučili započeti to Vjerovanje upotrebom po prvi put izraza “Vjerujemo”, kao znak da su sve Crkve u zajedništvu i da svi kršćani ispovijedaju istu vjeru.

Nicejski sabor bio je prekretnica u povijesti Crkve. Proslava njegove obljetnice poziva kršćane da se pridruže hvalospjevu i zahvali Presvetom Trojstvu, a posebno Isusu Kristu, Sinu Božjemu, “jednobitnom s Ocem”, koji nam je objavio to otajstvo ljubavi. U isto vrijeme Nikeja predstavlja poziv svim Crkvama i crkvenim zajednicama da ustraju na putu prema vidljivom jedinstvu i traženju primjerenih načina da u potpunosti odgovore na Isusovu molitvu „da svi budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni budu u nama da vjeruje svijet da si me ti poslao“ (Iv 17,21).

Nicejski sabor također je raspravljao o datumu Uskrsa. Do danas različiti pristupi ovom pitanju onemogućuju da se temeljni događaj naše vjere slavi na isti dan. Providnosno, zajedničko slavlje održat će se 2025. godine. Neka to posluži kao poziv svim kršćanima, Istoka i Zapada, da poduzmu odlučan korak naprijed prema jedinstvu oko zajedničkog datuma Uskrsa. Bilo bi dobro podsjetiti se da mnogi ljudi, nesvjesni kontroverzi iz prošlosti, ne razumiju kako podjele u tom pogledu mogu i dalje postojati.

Usidren u nadi

18. Nada, zajedno s vjerom i ljubavlju, čini triptih “teoloških kreposti” koje izražavaju srce kršćanskog života (usp. 1 Kor 13,13; 1 Sol 1,3). U njihovom neraskidivom jedinstvu, nada je krepost koja, da tako kažemo, daje unutarnje usmjerenje i svrhu životu vjernika. Zbog toga nas apostol Pavao potiče da se “radujemo u nadi, strpljivi u trpljenju i ustrajni u molitvi” (Rim 12,12). Zasigurno trebamo “obilovati nadom” (usp. Rim 15,13), kako bismo mogli vjerodostojno i privlačno svjedočiti vjeru i ljubav koje prebivaju u našim srcima; da naša vjera bude radosna i naše milosrđe oduševljeno; i da svatko od nas može ponuditi osmijeh, malu gestu prijateljstva, ljubazan pogled, spremno uho, dobro djelo, u spoznaji da, u Duhu Isusovu, to može postati, za one koji primaju njih, bogato sjeme nade. No, što je temelj naše nade? Da bismo to razumjeli, zastanimo i razmislimo o “razlozima naše nade” (usp. 1 Pt 3,15).

19. “Vjerujem u vječni život.” Tako naša vjera ispovijeda. Kršćanska nada u ovim riječima nalazi bitni temelj. Jer nada je “ona teološka vrlina kojom želimo… vječni život kao svoju sreću.” Drugi vatikanski koncil kaže o nadi da, “kada su ljudi lišeni ove božanske potpore i nemaju nade u vječni život, njihovo je dostojanstvo duboko narušeno, kao što se danas često može vidjeti. Problemi života i smrti, krivnje i patnje ostaju neriješeni, tako da su ljudi često bačeni u očaj.” Mi, međutim, zahvaljujući nadi u kojoj smo spašeni, možemo promatrati tijek vremena sa sigurnošću da povijest čovječanstva i naša vlastita individualna povijest nisu osuđene na slijepu ulicu ili mračni ponor, već usmjerene ka susret s Gospodinom slave. Kao rezultat toga, živimo svoje živote očekujući njegov povratak i u nadi da ćemo zauvijek živjeti u njemu. U tom duhu činimo svojom srdačnu molitvu prvih kršćana kojom završava Sveto pismo: “Dođi, Gospodine Isuse!” (Otkrivenje 22,20).

20. Isusova smrt i uskrsnuće srce je naše vjere i temelj naše nade. Sveti Pavao to jezgrovito izjavljuje upotrebom četiri glagola: “Predao sam vam kao prvo što sam primio, da je Krist umro za naše grijehe u skladu s Pismom, i da je pokopan, i da je Uskrsnuo je treći dan po Pismima i ukazao se Kefi, a zatim dvanaestorici” (1 Kor 15,3-5). Krist je umro, bio je pokopan, uskrsnuo je i pojavio se. Za nas je Isus iskusio dramu smrti. Očeva ga je ljubav uzdigla u snazi ​​Duha i od njegova čovještva učinila prvence našega vječnoga spasenja. Kršćanska se nada sastoji upravo u ovome: da pred smrću, koja se čini kao kraj svega, imamo sigurnost da je, zahvaljujući Kristovoj milosti koja nam je udijeljena u krštenju, “život promijenjen, a ne prekinut”, zauvijek. Pokopani s Kristom u krštenju, u njegovom uskrsnuću primamo dar novog života koji ruši zidove smrti, čineći je prolazom u vječnost.

Stvarnost smrti, kao bolnog odvajanja od onih koji su nam najdraži, ne može se ublažiti ispraznom retorikom. Jubilej nam, međutim, nudi priliku da iznova, s neizmjernom zahvalnošću, cijenimo dar novoga života koji smo primili u krštenju, života koji može preobraziti dramu smrti. Vrijedi razmisliti, u kontekstu Jubileja, o tome kako se to otajstvo shvaćalo od najranijih stoljeća života Crkve. Primjer bi bila tradicija gradnje zdenaca za krštenje u obliku osmerokuta, kao što se vidi u mnogim starim baptisterijima, poput krstionice Svetog Ivana Lateranskog u Rimu. Ovo je trebalo simbolizirati da je krštenje zora “osmog dana”, dan uskrsnuća, dan koji nadilazi normalan, tjedni protok vremena, otvarajući ga dimenziji vječnosti i vječnom životu: cilj koje čuvamo na našem zemaljskom hodočašću (usp. Rim 6,22).

Najuvjerljivije svjedočanstvo te nade pružaju mučenici. Postojani u svojoj vjeri u uskrsloga Krista, odrekli su se samog života ovdje dolje, radije nego da izdaju svoga Gospodina. Mučenici, kao ispovjednici života koji ne poznaje kraja, prisutni su i brojni u svakom vremenu, a možda još više u našem vremenu. Trebamo cijeniti njihovo svjedočanstvo, kako bismo potvrdili svoju nadu i omogućili joj da donese dobre plodove.

Mučenici, budući da dolaze iz različitih kršćanskih tradicija, također su sjeme jedinstva, izrazi ekumenizma krvi. Jako se nadam da će Jubilej uključiti i ekumenska slavlja kako bi se istaknulo bogatstvo svjedočanstva ovih mučenika.

21. Što će, dakle, biti s nama nakon smrti? S Isusom, iza ovog praga naći ćemo vječni život, koji se sastoji od punog zajedništva s Bogom dok vječno razmatramo i dijelimo njegovu beskrajnu ljubav. Sve što sada doživljavamo u nadi, tada ćemo vidjeti u stvarnosti. Podsjetimo se riječi svetog Augustina: „Kad budem jedno s tobom cijelim svojim bićem, neće više biti boli i muke; moj će život biti pravi život, život u potpunosti ispunjen tobom.” Što će karakterizirati tu puninu zajedništva? Biti sretan. Sreća je naš ljudski poziv, cilj kojem svi teže.

Ali što je sreća? Što je sreća koju čekamo i želimo? Ne neko prolazno zadovoljstvo, trenutno zadovoljstvo koje nas, jednom doživljeno, tjera da žudimo za još, u očajničkoj potrazi koja ostavlja naša srca nezasićenima i sve praznijima. Težimo sreći koja se definitivno nalazi u jedinoj stvari koja nam može donijeti ispunjenje, a to je ljubav. Tako ćemo i sada moći reći: voljen sam, dakle postojim; i živjet ću zauvijek u ljubavi koja ne razočara, ljubavi od koje me ništa ne može odvojiti. Poslušajmo još jednom riječi apostola: “Uvjeren sam da ni smrt, ni život, ni anđeli, ni vladari, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, ni išta drugo u svemu stvorenju, moći će nas rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu” (Rim 8,38-39).

22. Druga stvarnost koja ima veze s vječnim životom je Božji sud, kako na kraju naših pojedinačnih života tako i na kraju povijesti. Umjetnici su je često pokušavali prikazati – ovdje se misli na Michelangelov magnum opus u Sikstinskoj kapeli – u skladu s teološkom vizijom svoga vremena i s ciljem da u gledatelju pobudi osjećaj strahopoštovanja. Trebali bismo se doista svjesno i trezveno pripremiti za trenutak kada će nam se život suditi, ali to uvijek moramo činiti sa stajališta nade, teološke kreposti koja održava naše živote i štiti ih od neutemeljenog straha. Sud Božji, koji je ljubav (usp. 1 Iv 4, 8.16), sigurno će se temeljiti na ljubavi, a posebno na svemu što smo učinili ili propustili učiniti s onima u potrebi, usred kojih je Krist, sam Sudac, prisutan (usp. Mt 25,31-46). Jasno je, dakle, da govorimo o presudi koja se razlikuje od svih donesenih od strane ljudskih, zemaljskih sudova; treba ga shvatiti kao odnos istine s Bogom koji je ljubav i sa samim sobom, unutar nedokučivog otajstva božanskog milosrđa. Sveto pismo kaže: “Ti si poučio svoj narod da pravednik mora biti dobrostiv, i ispunio si svoju djecu dobrom nadom, jer daješ pokajanje za grijehe, tako da … kad nam se sudi, možemo očekivati ​​milost” (Mudr 12). :19,22). Riječima Benedikta XVI.: „U trenutku suda doživljavamo i upijamo silnu snagu njegove ljubavi nad svim zlom u svijetu iu nama samima. Bol ljubavi postaje naš spas i naša radost.”

Sud se, dakle, odnosi na spasenje kojemu se nadamo i koje nam je Isus priskrbio svojom smrću h i uskrsnuće. Namjera je dovesti nas do konačnog susreta s Gospodinom. Zlo koje smo učinili ne može ostati skriveno; potrebno ga je pročistiti kako bi se omogućio taj konačni susret s Božjom ljubavlju. Ovdje počinjemo uviđati potrebu naše molitve za sve one koji su završili svoje zemaljsko hodočašće, naše solidarnosti u zagovoru koji je djelotvoran po zajedništvu svetih i zajedničke veze koja nas čini jednima u Kristu, prvorođencu. svega stvorenog. Jubilejski je oprost, zahvaljujući snazi ​​molitve, na poseban način namijenjen onima koji su prošli prije nas, kako bi zadobili puno milosrđe.

23. Doista, oprost je način otkrivanja neograničene naravi Božjeg milosrđa. Nimalo slučajno, za stare su pojmovi “milosrđe” i “popuštanje” bili međusobno zamjenjivi, kao izrazi punine Božjeg oprosta, koje ne poznaje granice.

Sakrament pokore jamči nam da Bog briše naše grijehe. Doživljavamo one snažne i utješne riječi psalma: „On je onaj koji oprašta sve tvoje krivnje, koji liječi svaku tvoju bolest, koji otkupljuje tvoj život iz groba, koji te kruni ljubavlju i samilošću… Gospodin je samilost i ljubav, spor na gnjev i bogat milosrđem… On ne postupa s nama po našim grijesima, niti nam vraća po našim prijestupima. Jer koliko su nebesa visoko iznad zemlje, tako je jaka njegova ljubav prema onima koji ga se boje. Koliko je istok udaljen od zapada, toliko on uklanja grijehe naše” (Ps 103,3-4.8.10-12). Sakrament pomirenja nije samo veličanstveni duhovni dar, nego i odlučujući, bitan i temeljni korak na našem putu vjere. Tamo dopuštamo Gospodinu da izbriše naše grijehe, da izliječi naša srca, da nas podigne, da nas zagrli i otkrije nam svoje nježno i suosjećajno lice. Nema boljeg načina da upoznamo Boga nego dopustiti mu da nas pomiri sa sobom (usp. 2 Kor 5,20) i okusiti njegovo oproštenje. Ne zanemarimo ispovijed, nego ponovno otkrijmo ljepotu ovog sakramenta ozdravljenja i radosti, ljepotu Božjeg oproštenja naših grijeha!

Ipak, kao što znamo iz osobnog iskustva, svaki grijeh “ostavlja traga”. Grijeh ima posljedice, ne samo izvana u učincima zla koje činimo, nego i iznutra, budući da “svaki grijeh, čak i lak, povlači za sobom nezdravu privrženost stvorenjima, koja se moraju pročistiti ili ovdje na zemlji, ili nakon smrti, u stanje zvano Čistilište.” U našem čovječanstvu, slabom i privučenom zlom, ostaju određene zaostale posljedice grijeha. Oni se uklanjaju oprostom, uvijek Kristovom milošću, koji je, kako je napisao sveti Pavao VI., “sam naš ‘oprost’.” Apostolska će pokornica izdati norme za dobivanje i duhovno plodonosno prakticiranje jubilarnog oprosta.

Ovo iskustvo potpunog oprosta ne može ne otvoriti naša srca i umove za potrebu da zauzvrat opraštamo drugima. Oprost ne mijenja prošlost; ne može promijeniti ono što se dogodilo u prošlosti, ali nam može omogućiti da promijenimo budućnost i živimo drugačije živote, bez ljutnje, neprijateljstva i osvetoljubivosti. Opraštanje omogućuje svjetliju budućnost, koja nam omogućuje da na prošlost gledamo drugim očima, sada smirenijim, iako još uvijek noseći trag prošlih suza.

Za posljednji izvanredni jubilej, ovlastio sam Misionare milosrđa, i oni nastavljaju izvršavati važnu misiju. Tijekom nadolazećeg Jubileja, neka vrše svoju službu oživljavajući nadu i nudeći oproštenje kad god im se grešnik obrati otvorenog srca i pokajničkog duha. Neka ostanu izvor pomirenja i poticaj da u budućnost gledamo s iskrenom nadom nadahnutom Očevim milosrđem. Potičem biskupe da iskoriste svoju dragocjenu službu, posebno šaljući ih gdje god je nada na teškoj kušnji: u zatvore, bolnice i mjesta gdje je povrijeđeno ljudsko dostojanstvo, gdje vlada siromaštvo i prevladava društveno propadanje. Neka u ovoj Jubilarnoj godini nitko ne bude uskraćen za primanje Božjeg oprosta i utjehe.

24. Nada nalazi svoje najveće svjedoke u Majci Božjoj. U Blaženoj Djevici vidimo da nada nije naivni optimizam nego dar milosti usred stvarnosti života. Kao i svaka majka, kad god je Marija pogledala svoga Sina, pomislila je na njegovu budućnost. Zasigurno je neprestano razmišljala u svom srcu o riječima koje joj je u Hramu rekao stariji Simeon: “Ovo je dijete određeno za pad i uskrsnuće mnogih u Izraelu, i da bude znak koji će se suprotstaviti, tako da unutarnje misli od mnogih će se otkriti — i tebi će mač probosti dušu« (Lk 2,34-35). Podno križa svjedočila je muci i smrti Isusa, svoga nevinog sina. Shrvana tugom, ona je ipak obnovila svoj “fiat”, nikada ne napuštajući svoju nadu i pouzdanje u Boga. Na taj je način Marija radi nas surađivala u ispunjenju svega što je njezin Sin prorekao najavljujući da će morati “podnijeti veliku patnju, biti odbačen od starješina, svećeničkih glavara i pismoznanaca, i biti ubijen, i nakon tri dana uskrsnuti” (Mk 8,31). U mukama te tuge, prinesene u ljubavi, Marija je postala naša Majka, Majka nade. Nije slučajno da pučka pobožnost i dalje zaziva Blaženu Djevicu kao Stella Maris, naslov koji govori o sigurnoj nadi da nam u olujama ovoga života Majka Božja dolazi u pomoć, podupire nas i potiče da ustrajemo u nadi i povjerenju.

S tim u vezi, istaknuo bih da se svetište Naše Gospe od Guadalupe u Mexico Cityju priprema za proslavu, 2031. godine, pete stote obljetnice Gospina prvog ukazanja. Preko Juana Diega Majka Božja je donijela revolucionarnu poruku nade koju nastavlja donositi svakom hodočasniku i svim vjernicima: „Nisam li ja ovdje, tko je vaša Majka?“ Ta poruka i dalje dira srca u brojnim marijanskim svetištima diljem svijeta, gdje bezbrojni hodočasnici povjeravaju svetoj Majci Božjoj svoje brige, svoje boli i svoje nade. Neka u jubilarnoj godini ova svetišta budu sveta mjesta dobrodošlice i povlašteni prostori za ponovno rođenje nade. Potičem sve hodočasnike u Rim da provedu vrijeme u molitvi u marijanskim svetištima grada, kako bi štovali Blaženu Majku i molili njezinu zaštitu. Uvjeren sam da će svi, a osobito patnici i najpotrebitiji, upoznati blizinu Marije, najljubaznije majke, koja nikada ne napušta svoju djecu i koja je za svete Božje ljude „znak izvjesna nada i utjeha.”

25. Na našem putu prema Jubileju, vratimo se Svetome pismu i shvatimo da nam ono govori ovim riječima: „Neka mi koji smo mu se utekli, budemo snažno ohrabreni da zgrabimo nadu koja je pred nama. Imamo tu nadu, sigurno i postojano sidro duše, nadu koja ulazi u nutrinu iza zastora, kamo je Isus, preteča za nas, ušao” (Heb 6,18-20). Te su nam riječi snažan poticaj da nikada ne izgubimo darovanu nadu, da se čvrsto držimo te nade i da u Bogu nađemo svoje utočište i svoju snagu.

Slika sidra je rječita; pomaže nam prepoznati stabilnost i sigurnost koja nam pripada u uzburkanim vodama ovoga života, pod uvjetom da se povjerimo Gospodinu Isusu. Oluje koje nas udaraju nikada neće prevladati, jer smo čvrsto usidreni u nadi rođenoj iz milosti, koja nam omogućuje živjeti u Kristu i pobijediti grijeh, strah i smrt. Ova nada, koja nadilazi prolazna životna zadovoljstva i postizanje naših neposrednih ciljeva, tjera nas da se izdignemo iznad naših kušnji i poteškoća i nadahnjuje nas da nastavimo tjerati naprijed, nikada ne gubeći iz vida veličanstvenost nebeskog cilja na koji smo pozvani.

Nadolazeći jubilej bit će tako sveta godina obilježena nadom koja ne blijedi, našom nadom u Boga. Neka nam pomogne povratiti pouzdanje koje nam je potrebno u Crkvi i društvu, u našim međuljudskim odnosima, u međunarodnim odnosima i u našoj zadaći promicanja dostojanstva svih osoba i poštovanja Božjeg dara stvaranja. Neka svjedočanstvo vjernika bude za naš svijet kvasac istinske nade, vjesnik novog neba i nove zemlje (usp. 2 Pt 3,13), gdje će ljudi i žene prebivati ​​u pravdi i skladu, u radosnom iščekivanju ispunjenje Gospodnjih obećanja.

Neka nas i sada privuče ova nada! Kroz naše svjedočanstvo neka se nada proširi na sve one koji je željno traže. Neka im način na koji živimo kaže s toliko riječi: „Uzdajte se u Gospodina! Držite se, hrabri i uzdajte se u Gospodina!” (Ps 27,14). Neka snaga nade ispuni naše dane, dok s pouzdanjem iščekujemo dolazak Gospodina Isusa Krista, kojemu neka je hvala i slava, sada i uvijeke.

Dano u Rimu, u Svetom Ivanu Lateranskom, 9. svibnja, na svetkovinu Uzašašća Gospodina našega Isusa Krista, godine 2024., dvanaeste godine moga pontifikata.