Živjeti dan Gospodnji kroz cijeli tjedan
Praktični vjernik

Živjeti dan Gospodnji kroz cijeli tjedan

Zadovoljstvo nam je podijeliti članak autora Daniela Fitzpatricka o njegovoj novoj knjizi, Obnova dana GospodnjegSophia Institute Press.

Odgovoriti na Gospodinov poziv, “Dođi, slijedi me,” nikako ne znači obvezati se na jedan sat bogoslužja tjedno. Za apostole je to značilo napuštanje zanimanja, obitelji i kuća, da ne spominjemo, u mnogim slučajevima, dobar položaj u zajednici, bogatstvo i udobnost. To je značilo napuštanje Kafarnauma i Jeruzalema za Rim, Grčku, Tursku i Indiju. To je u gotovo svakom slučaju značilo mučeništvo. To je značilo da svaki sat svakog dana, svaki susret i svaka potraga više ne može biti stvar osobnog interesa; nego je to morao postati trenutak pažnje prema Gospodinu kao suradniku u Očevom vinogradu, koji nastoji ostvariti Kraljevstvo. Ostvarenje Kraljevstva ne može biti stvar razdvajanja, povremene molitve, povremenog bogoslužja, povremenog služenja, a sve to sasvim udobno odvojeno od stvarnog života. Za sv. Petra i Pavla, život je postao stvar neprestane molitve, predanja svakog djela i misli, svakog trenutka postojanja, Ocu sa Sinom koji je sam sav svijet podigao na oltar Križa.

Kako su apostoli održali ovaj život potpunog predanja Kristu? Na prvom mjestu, njihova je energija bez sumnje bila funkcija dubine njihovih susreta s Gospodinom, čiji je život postao

u njima izvor koji izvire u vječni život, tako da je, kroz potrebe života, sveti Pavao mogao napisati: „Naučio sam, u kakvoj god situaciji da se nađem, biti sam sebi dovoljan. Ja doista znam kako živjeti u skromnim okolnostima; Znam i kako živjeti s obiljem. U svim okolnostima iu svim stvarima naučio sam tajnu kako biti dobro hranjen i biti gladan, živjeti u izobilju i biti u potrebi. Za sve imam snage po Onome koji me jača” (Fil 4,11–13).

Ta samodostatnost bila je, sama po sebi, stvar prepoznavanja Krista u dubini samosvojnosti, a to je bila stvar molitve. Jedna od stvari koja postaje najupečatljivija u izvješću o putovanjima svetog Pavla u Djelima apostolskim je način na koji on očito održava i subotu i dan Gospodnji kao zajedničko mjesto molitvene zajednice koja bi mogla proširiti Tijelo Kristovo kroz Sveto pismo i razum, jačajući to Tijelo kroz blagovanje Euharistije. Iznova i iznova tijekom njegovih putovanja govori nam se da Pavao ide u sinagogu subotom. Ondje ulazi u rasprave o Svetom pismu i nastoji sve prisutne uvjeriti u nužnost Kristova utjelovljenja, smrti i uskrsnuća. I, barem u Djelima 20, Pavao lomi kruh s lokalnom crkvom prvog dana u tjednu, propovijedajući tako duboko u noć da je mladić Eutih, koji je drijemao na prozoru, pao u smrt, samo da bi bio vraćen kad se Paul baci na njega. Zatim se euharistijsko slavlje nastavlja do zore. “I odvedoše dječaka živa i neizmjerno se utješiše” (12). Kad bi svi kršćani u svom slavlju Dana Gospodnjeg mogli otići življi, utješeni preko svake mjere.

Ovo subotnje proučavanje Svetoga pisma, praćeno euharistijom na dan Gospodnji, sigurno je služilo svetom Pavlu kao izvor duhovne energije dok je tijekom cijelog tjedna raspravljao, radio, pisao i, u toliko slučajeva, podnosio progonstvo. Uronjen u Gospodina, uvijek u djelovanju Duha, Pavao je konačno ojačan za mučeništvo odrubljivanja glave koje ga je čekalo u Rimu. Krvnikov mač je pao, a priča se da su na tri mjesta gdje je njegova pala glava udarila o tlo, nastali izvori vode. On je sam prouzročio doslovni izvor žive vode, koja izvire u vječni život. Njegovom smrću, kojom je ušao u Dan Gospodnji u kojemu je nastojao živjeti, nastavlja se jačati Kristova Crkva.

Otkrivenje: Nebeska liturgija

Jedini apostol koji nije podnio mučeništvo (iako ne zbog nedostatka pokušaja) bio je sveti Ivan, koji je završio život u progonstvu na otoku Patmosu. Ondje je ljubljeni učenik, onaj koji je stajao uz Marijinu stranu kod raspeća, onaj koji je trčao ispred svetog Petra do groba, onaj koji je prvi prepoznao Gospodina na obali Tiberijadskog mora, bio „uhvaćen u duhu na dan Gospodnji (Otk 1,10). Susret koji je uslijedio s nekim koji je izgledao kao “Sin Čovječji” (Otk 1,13) podsjeća na susrete s Kristom na dan uskrsnuća. Sveti Ivan pada kao mrtav, kao što su stražari koji su bdjeli nad grobom pali od pogleda anđela. Slava Gospodinova, koji se pojavljuje kao što se pojavio kod Preobraženja, s blještavobijelom odjećom i s licem sjajnim poput sunca na svom najjačem sjaju, obuzima čak i apostola koji je na Posljednjoj večeri položio glavu na Isusove grudi.

Nakon što je Gospodin Ivanu prenio poruke za anđele sedam crkava Azije, On poziva Ivana na viziju Božjeg prijestolja i nebeskog štovanja koje ga vječno prati. Dvadeset i četiri starca, kao i četiri životinje, šestokrile i pokrivenih očiju, pjevaju hvalu Gospodu; životinje bez prestanka naviještaju “Svet, svet, svet je Gospodin Bog svemogući, koji bijaše i koji jest i koji dolazi” (Otk 4,8). U međuvremenu starješine objavljuju: “Dostojan si, Gospodine Bože naš, primiti slavu, čast i moć, jer si ti sve stvorio; po tvojoj su volji nastali i stvoreni” (Otk 4,11). Nebeske pohvale naglašavaju Božju vječnost, kao i potpunu ovisnost stvorenog svemira o Njemu, ovisnost koja je usmjerena prema štovanju kao istinskoj radosti svih stvorenih bića. Doista, kad se približio Jaganjac, Ivan je “čuo svako stvorenje na nebu i na zemlji i pod zemljom i u moru, sve u svemiru kako viče: Onome koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu blagoslov i čast, slava i moć u vijeke vjekova’” (Otk 5,13).

Dok smo skloni razmišljati o Otkrivenju kao o izvješću o budućem događaju, konačnom užasnom povlačenju zastora između vremena i vječnosti, Ivanova vizija nebeske liturgije služi kao podsjetnik da vječnost nije samo ono što nas čeka u kraj vremena. Umjesto toga, vječnost je neograničeno sadašnje vrijeme Trojstva, savršena prisutnost Oca, Sina i Duha Svetoga, jednih uz druge, koji podupiru stvaranje i izazivaju hvale anđeoskih zborova. Dan Gospodnji je Božji tjedni poziv da se pridružimo tom vječnom zboru. To je vječno, ponuđeno nam u našem vremenskom stanju. To je, takoreći, osmi dan, dan na koji zaklano Janje biva podignuto u vječni život kako bismo i mi, sudionici Njegovog tijela i krvi, mogli također sudjelovati u tom životu.

Čovjek je stvoren za vječnost Jaganjca i cijeli čovjekov život trebao bi biti proces podvrgavanja toj milosti koja vječnost čini mogućnošću za naše ograničeno vremensko ja. Dan Gospodnji, kada nam Muka i Uskrsnuće uvijek iznova postaju prisutni do kraja vremena, vrhovno je sredstvo kojim nas Bog čini jednim sa sobom, pozivajući nas natrag na rajsko upravljanje ponuđeno Adamu, posvećujući stvorenje kao kozmički hram, i uzdižući čovjeka čak i izvan dosega anđela.

Bio autor: Daniel Fitzpatrick

Daniel Fitzpatrick autor je dvaju romana, zbirke poezije i prijevoda Danteova Božanstvena komedija. Njegova knjiga Obnova dana Gospodnjeg izlazi u travnju od Sophia Institute Pressa. Urednik je Joie de Vivre: Časopis za umjetnost, kulturu i pisma za Južnu Louisianučlan Creative Assembly u Muzeju umjetnosti New Orleansa i profesor u Jesuit High School u New Orleansu, gdje živi sa suprugom i četvero djece.

Hvaljen Isus i Marija 👋
Drago nam je što Vas vidimo!

Pretplatite se na naš bilten s vijestima!

Ne šaljemo neželjenu poštu!

Povezani članci

Sveti razgovori — što nas Isus uči

Katoličke vijesti

Ain’t Nobody Got Time… Uživajte

Katoličke vijesti

Svađa je gotova

Katoličke vijesti
Katoličke vijesti