ACI Afrika, 20. travnja 2024. / 09:30
Žene koje su bile seksualno napadnute, zaražene bolestima i prisiljene na egzil, između ostalih brutalnosti tijekom Genocid nad Tutsijima 1994ostaju duboki ožiljci tri desetljeća kasnije, a njihove priče moraju biti ispričane, rekao je jezuitski svećenik rođen u Ruandi.
Prema Otac Marcel Uwinezapričajući priče o ženama, „koje su cijeli život pretrpjele duboke rane i nosile teške terete“, daje glas ženama koje je, kako je rekao, „genocid praktički ušutkao“.
U intervjuu od 14. travnja za ACI Africa, novinskog partnera CNA-a u Africi, Uwineza, koja je direktorica agencije sa sjedištem u Nairobiju Sveučilišni koledž Hekimarekla je da žene u Ruandi imaju rane koje se očituju danas kada zemlja obilježava 30 godina od genocida nad Tutsijima koji se dogodio od 7. travnja do 19. srpnja 1994. godine.
“Mnoge žene u Ruandi morale su sa sobom nositi duge godine patnje zbog podizanja djece koja su začeta silovanjem”, rekla je Uwineza. “Drugi su bili zaraženi HIV-om i morali su živjeti s tim stanjem cijeli život. Mnogi nose ožiljke na tijelima zbog pretrpljenih batina. Druge su morale nositi teret svojih obitelji jer su im muževi ubijeni. Ne samo da nose rane iz povijesti, već i teret da moraju ispričati priču o svojoj otpornosti.”
Neke od žena, zbog straha od odmazde, nisu ispričale o svojim užasnim susretima u genocidu u kojem je procijenjeno 800.000 ljudi ubijeno, a milijuni raseljeni. An procijenjeno 75% Tutsi populacije navodno je umrlo u masovnim ubojstvima.
Druge žene koje su bile seksualno zlostavljane također su radije šutjele strahujući da nikada neće naći muža ako progovore o silovanju, rekla je Uwineza, dodajući da su se druge bojale da će ih obitelji odbaciti. Ipak, rekao je, drugi su se bojali da će govoreći o zlostavljanju biti pozvani da javno svjedoče.
Uwineza je rekla da je važno ispričati priče o otpornosti žena koje su pretrpjele genocid protiv Tutsija i umjerenih Hutua “jer je 30 godina velika prekretnica”.
“Važno je da svijet zna kako žene mogu test pretvoriti u svjedočanstvo, a nered u poruku”, rekao je.
Aludirajući na naslov svoje knjige “Uskrsnuo iz pepela: Teologija kao autobiografija u Ruandi nakon genocida”, dodao je: “U onome što se činilo kao potpuna slomljenost, dogodilo se uskrsnuće za mnoge od ovih žena.”
Uwineza je podsjetila da su u 100 dana genocida nad Tutsijima u Ruandi mnoge žene otišle u egzil. Neki su se, rekao je, pridružili oružanoj borbi u nastojanju da se vrate kući kada su smatrali da nemaju prava u zemljama domaćinima.
Prema Uwinezi, žene u Ruandi još uvijek sa sobom nose rane od Crkve koja ih je napustila, gdje su mnoge ubijene nakon što su otišle potražiti utjehu.
Priču o patnji Ruande bolje su ispričali oni koji su je doživjeli, Uwineza, koji je također izgubio roditelje u genocidu 1994., dijeli s ACI Africa. “Povijest se često priča iz perspektive pobjednika”, rekao je. “Ali važno je slušati priče ranjenih.”
“Preživjeli su često najbolji autoritet kada se pričaju priče o borbi i otpornosti. Kada govorimo, dajemo glas onima koji su u genocidu trebali biti ušutkani. Govor je svjedočanstvo o njihovim životima”, rekao je.
Oni koji su patili u genocidu također su “ostavili nedovršenu agendu”, rekao je. “Pričanje njihovih priča znači pridruživanje njihovoj borbi za dostojanstvo.”
Uwineza je rekao da se priča o genocidu nad Tutsijima također mora neprestano pričati kako bi se suprotstavili narativima poricatelja genocida, kojih je, kako je rekao, u porastu, posebno na platformama društvenih medija.
Također je važno da druge zemlje nauče od Ruande da nasilje iza sebe ostavlja duboke rane, a neke od tih rana nikada ne zacjeljuju, rekao je dalje Uwineza.
“Nažalost, jedina lekcija koju učimo iz povijesti je da ništa ne učimo; čini se da nismo naučili ništa iz onoga što se dogodilo u Ruandi,” jadao se.
Uwineza je istaknuo potrebu da se Ruanda pozabavi svojom poviješću, koliko god ona bolna bila.
“Nakon genocida, prestali smo predavati povijest Ruande jer je povijest koju smo imali bila vrlo podijeljena. Ali ne možemo nastaviti ignorirati svoju prošlost ako moramo ići naprijed”, rekao je. “Ma kako bilo neuredno, to je naša prošlost. Stoga ga moramo uključiti i posjedovati. Svi smo bili ranjeni i zato nam je potrebna konstruktivna povijest koja će nas ujediniti.”
Da bi ozdravila, Ruanda također treba “proročku Crkvu”, rekao je za ACI Africa.
“U vrijeme genocida stanovništvo Ruande bilo je oko 80% kršćana. Ipak, sva ta nemilosrdna ubijanja dogodila su se, neka na vjerskim mjestima. Kao Crkva, moramo stati i zapitati se što je pošlo po zlu”, rekla je Uwineza.
“Moramo razviti teologiju nade i oporavka koja se osvrće na ono gdje smo pogriješili i koja predviđa bolju budućnost kako se te stvari ne bi ponavljale”, nastavio je.
“Moramo također priznati da su neki poglavari u Crkvi pogriješili i da oni ne predstavljaju Crkvu. Također moramo priznati kršćanske heroje koji su ubijeni pokušavajući spasiti živote”, rekao je.
Prema Uwinezovim riječima, proročka Crkva također mora gledati tko nedostaje za stolom dijaloga u bolju budućnost. „Jesu li žene uključene za ovaj stol, s obzirom na to da su dale veliki doprinos u prostoru civilnog društva?“ upitao.
(Priča se nastavlja u nastavku)
Pretplatite se na naš dnevni bilten
Dana 11. travnja, Uwineza je održala govor na Sveučilištu Villanova na temu “Žene graditeljice mira u Ruandi od genocida,” ističući kako se dio žena u Ruandi pogođenih genocidom izdigao iznad svojih rana kako bi doprinio procesu zacjeljivanja zemlja.
Rekao je da se od genocida status žena u Ruandi poboljšao.
“Uz svoje muške kolege, žene su odlučile pogledati iza horizonta tragedije. Sudjelovanje žena u udrugama, kreditnim grupama i poljoprivrednim zadrugama uvelike je poraslo,” rekla je Uwineza, ističući da su žene u ruandskom parlamentu promovirale zakone koji štite žene od rodno uvjetovanog nasilja.
Osim toga, nakon genocida, žene su se pridružile grupama podrške i organizacijama kao što su Pro-Femmes, organizacija za zagovaranje žena; Abasa, udruženje žena koje su jedine u svojim obiteljima preživjele genocid; i Inezašivaća zadruga žena koje žive s HIV-om kao posljedicom genocida.
“Ove su žene svojim radom i razmjenom iskustava stvorile novi krajolik u kojem su mogle udahnuti novi zrak. Drugi su kovali novu budućnost za svoju djecu,” rekla je Uwineza za ACI Africa 14. travnja.
Ova priča je prvi put objavljen od strane ACI Africa, CNA-inog partnera za vijesti u Africi, a prilagodio ju je CNA.
Agnes Aineah je kenijska novinarka s iskustvom u digitalnom i novinskom izvještavanju. Magistrirala je digitalno novinarstvo na Fakultetu za medije i komunikacije Sveučilišta Aga Khan i diplomirala lingvistiku, medije i komunikacije na kenijskog sveučilištu Moi. Agnes trenutno radi kao novinarka za ACI Africa.
