Biskup Ivica Petanjak u krčkoj je katedrali predvodio misno slavlje Večere Gospodnje s obredom pranja nogu dvanaestorici župljana Župe Krk, predstavnicima očeva ovogodišnjih prvopričesnika i krizmanika.
U homiliji, biskup je objasnio koliko je bogatstvo milosrdnog i spasenjskog Božjeg djelovanja sadržano u Poljednjoj večeri koju je Isus slavio sa svojim učenicima, a tako i na svakoj euharistiji koju slavimo.
„Za Židove je Pasha ne samo najveći blagdan u godini nego spomen-čin najvećeg događaja što ga je Bog izveo u Starom zavjetu u korist svoga naroda. Isus tu židovsku Pashu čini svojom Pashom. On postaje žrtveno janje koje svojom krvlju nas izbavlja i spašava od ropstva grijeha i smrti i sebe samoga daje nama za hranu.
Prije nego će biti mučen i ubijen, Isus se u duhu, u srcu već pripremio za svoju Pashu, za svoj prijelaz Ocu, iz ovog u vječni život, iz smrti u uskrsnuće.
U liturgijskim čitanjima smo čuli kakva mora biti atmosfera u kojoj se blaguje Pasha. To je atmosfera obiteljskog zajedništva i intimnosti. Male se obitelji poziva da se pridruže drugima, jer se zajedništvo s Bogom najbolje doživljava kad smo, inače raspršeni, skupljeni i sabrani zajedno. Vodeći računa o tome, Isus od svojih učenika – apostola – stvara svoju novu obitelj, duhovnu obitelj. Želi sa svojim učenicima tu svoju posljednju Pashu proslaviti u gornjoj sobi, daleko od buke masa. On i njegovi učenici sami. Pokušajmo si to dočarati. To je jedan veličanstveni prizor.
Prostrt stol. Oko stola Isus i apostoli ispruženi potrbuške jedan do drugoga i gledaju u oči jedan drugoga. Jelo se ležeći, u krugu. I da hoćeš, ne možeš nikamo drugamo gledati nego jedan drugoga u oči. Kao da čitamo jedan drugoga. Ne možemo ništa sakriti jedan od drugoga.
Takav bi trebao biti naš odnos s Isusom Kristom, s njegovom riječju, s njegovim sakramentima. Dopustiti da me njegova riječ pronikne, pročita, da me razoruža, učini golim, takvim kakav jesam.
Početak evanđelja: »Isus, budući da je ljubio svoje koji bijahu u svijetu, ljubio ih je do kraja« (Iv 13,1).
Isus nas ljubi do kraja. Svim svojim bićem, svom svojom ljubavlju, svim svojim životom, sve do prolijevanja krvi za nas. Ne staje na pola puta, ne predomišlja se, ne mijenja odluku, ne povlači se. Ide do kraja, pod cijenu svog života. I to je Božja konstanta. To je njegov način ponašanja uvijek. I zato ova euharistija, euharistija Posljednje večere nije nešto što se dogodilo i prošlo, nego je trajna. Trajni spomen-čin Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Isusove ljubavi.
Povijesni čin. Židovska Pasha dobiva novi sadržaj, novi smisao, novo značenje, puninu. Nije tu više pashalno janje, nego je živa osoba Isusa Krista, Boga i čovjeka, koji se daje nama za naše spasenje i naš život. Slijedi rečenica: »Isus, znajući da mu je Otac sve predao u ruke, i da je od Boga izišao te da k Bogu ide, usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se« (Iv 13,3-4).
Isus je od Oca primio sve i odlazeći s ovog svijeta želi svojim učenicima ostaviti sve. Želi da mi budemo dionici sve Božje ljubavi. Ništa ne zadržava za sebe. Tim skidanjem haljina i ostajanjem onako gol kako će visiti na križu, Isus unaprijed pokazuje učenicima da će im dati svega sebe. Ne možemo zadržati ništa za sebe ako želimo da Božja ljubav koju smo primili kola poput krvotoka i u drugim ljudima. I dolazi trenutak kojeg bi mogli nazvati: ranjivost, siromaštvo.
Isus se saginje do nogu svakog pojedinog. Skida im sandale i pere im noge. Nakon što su pješačili, skida im obuću. Te umorne noge znak su naše ranjivosti, naših slabosti, naših umora. Nije lako tražiti pomoć. I opet gledati u oči.
Isus pere noge i gleda u oči. Isus uvijek pere naše rane, dotiče naše ožiljke, naše žuljeve. I onda kad mi to ne znamo i nismo toga svjesni, kao ni apostoli tada. Kad budu shvatili bit će spremni položiti život za Krista i jedan za drugoga.
To je življena euharistija. Euharistija koja nije samo obred. Kad bismo razumjeli da je u toj euharistiji sva Božja i sva Kristova ljubav i da je ona naša hrana za zemlju i za nebo, za vrijeme i za vječnost, uvijek bi nam bila prekratka, jer ljubavi nikada dosta.
Nakon sv. mise, biskup Ivica, u procesiji svećenika i katedralnog zbora, prenio je Presveti oltarski sakrament u svetohranište u kapeli Srca Isusova, gdje su se, do ponoći, vjernici mogli zadržati u klanjanju i molitvi.
