Kardinal Giorgio Marengo, apostolski prefekt Ulaanbaatara, dijeli obrede i tradiciju male katoličke zajednice Mongolije, rekavši da se okupljaju tijekom trodnevlja kako bi na skroman način podijelili svoju kršćansku radost.
Kardinal Giorgio Marengo
Veliki tjedan se u Mongoliji doživljava kao uistinu snažno, posebno i jedinstveno vrijeme. Najmanje dvije godine odrasli katekumeni pripremali su se za ovaj trenutak, temeljni prijelaz u svom životu.
Pratiti ih na ovom putovanju pomaže nama misionarima ponovno proživjeti čudesnost i radikalnu prirodu ovog otajstva.
U tom smislu, biti ovdje s ovom braćom i sestrama koji žele slobodno pozdraviti Kristovu smrt i uskrsnuće u svoje živote potiče nas da to slavlje učinimo našim i živimo ga s intenzitetom i obnovljenom sviješću.
Proslava Uskrsa u Mongoliji
Na nedjelju Muke Muke naše zajednice mašu vitkim granama crnogorice (palme i masline su predaleko), upravo se oporavljajući od duge zime.
Skromne procesije, koje se uvijek održavaju samo u prostorima priznatim od strane vlasti, često su šibane hladnim i prašnjavim vjetrovima.
Ovdje je proljeće najizazovnije godišnje doba, s naglim temperaturnim promjenama, oslabljenim stadima i fizičkim testiranjima ljudi. Misterij naše regeneracije događa se u najkritičnijem trenutku prirodnog ciklusa, gotovo kao da je naš Gospodin odabrao ovo godišnje doba da dosegne najnižu točku naše jadne ljudskosti.
Za utorak pomaknuto slavlje krizmanika važan je termin za svećenike koji dolaze i iz najudaljenijih mjesta.
Svoja svećenička obećanja obnavljaju u katedrali s nekolicinom vjernika i nekoliko redovnica. Zatim se zaustavljamo radi kratkog razmišljanja o otajstvu zaređenog svećeništva i radosno dijelimo ručak.
Povratak u župe mora se dogoditi u ograničeno vrijeme kako bi se izbjegli rizici od još uvijek zaleđenih cesta.
Proslava Uskrsa u Mongoliji
Svaka župa živi Sveto trodnevlje pomno pripremajući liturgije i ugošćujući biskupa, koji nastoji biti prisutan barem u zajednicama glavnoga grada.
Tada dolazi sveta noć. Vatra pucketa unutar tradicionalnog oltara, simbola obitelji. Posvuda unaokolo, zakrčen promet i svjetlucava svjetla grada, uglavnom nesvjesni što se događa.
Katedrala u obliku gera (mongolskog šatora) obavijena je tamom koja se razrjeđuje na ulazu u procesiju s vazmenom svijećom i svijećama vjernika.
Exsultet se pjeva na mongolskom; svojim pjesničkim slikama podsjeća na lirske skladbe domaće tradicije.
Ubrzo nakon toga, katekumeni će pristupiti krsnom zdencu i obući bjelinu novog života; neki dolaze u deel (tradicionalnoj nošnji) napravljenoj posebno za tu priliku. Dijele nekoliko suza ganuća, mnogo pribranosti i mnogo radosti, čak i bez velikih vanjskih manifestacija.
Proslava Uskrsa u Mongoliji
Tako doživljeni, sveti dani Uskrsa pravi su blagoslov i za one koji su dulje hodali u vjeri. Sve pridonosi vraćanju svježine vjere.
Na Uskrsni ponedjeljak, mi misionari okupljamo se u Khandgaitu, u šumi malo izvan Ulaanbaatara, gdje Apostolska prefektura ima kuću duhovnosti. Slavimo u maloj drvenoj kapelici, zagrijanoj dan ranije za tu priliku.
Nekih godina pada obilan snijeg, drugi put sja proljetno sunce. Svatko se od nas osjeća duboko promijenjenim iskustvima prethodnih dana i slavimo uskrslog Gospodina za nove članove zajednice koji su u vodama krštenja preporođeni za novi život.
U našim je ušima i srcima Isusovo pitanje nakon pranja nogu svojim učenicima: “Razumijete li što sam vam učinio?” (usp. Iv 13,12).
Nikada nećemo do kraja razumjeti, ali dani Uskrsa pomažu nam upravo u tome: da se uvijek iznova vraćamo proljetnoj dimenziji naše vjere. I ponovno zapaliti onu vatru koja je gorjela u prsima učenika iz Emausa, sada spremnih radosnim korakom krenuti prema svijetu, iščekujući objavu koja je promijenila povijest.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
