5. svijetlo otajstvo: Ustanova svete Euharistije
Kršćanski život

5. svijetlo otajstvo: Ustanova svete Euharistije

“Naš način razmišljanja je usklađen s Euharistijom, a Euharistija zauzvrat potvrđuje naš način razmišljanja.” —Sv. Irenej (KKC 1327.)

Sveta Euharistija je izvor i vrhunac našeg katoličkog života. Ne možemo biti katolici ako ne prihvatimo ovo učenje kao srce naše vjere, kao što ne možemo imati život u sebi ako ne sudjelujemo u ovoj božanskoj gozbi. Trebamo Isusa više nego što trebamo hranu. Peto svijetlo otajstvo je ono s kojim se vjernik mora susresti i nastaviti ga iznova otkrivati ​​svaki put kada sudjeluje na gozbi. Euharistiji uvijek moramo pristupati s entuzijazmom koji smo imali u početku i sa zahvalnošću onoga za koga je to bila posljednja gozba na ovoj Zemlji.

Predajući CCD studentima s posebnim potrebama, provodim puno vremena govoreći o euharistiji i razmišljajući koliko otajstva ovog sakramenta treba razumjeti da bi se pravilno primilo. Majka koja ide sa sinom i ja dijelimo tu brigu. Oboje vidimo da naši sinovi imaju pobožan duh i želju da budu dio mise. Oboje jako volimo naše sinove. Oboje također vidimo da naši sinovi imaju ovo stanje Downovog sindroma što, u mnogim slučajevima, ograničava njihovo razumijevanje.

Imam i kćer od 7 godina koja će iduće godine prvi put dobiti. Saznanje o tome kako ona razmišlja o životu pomaže u sagledavanju onoga što treba znati da bi se pripremilo za sakrament. Moraju znati da ovo nije samo kruh, nije samo vino. Ovo je Isus. Još više moraju znati koga primaju nego zašto. Još uvijek razgovaramo zašto. Govorimo o tome da je Euharistija posebna, sveta. Vježbamo saginjanje glave, hodanje, primanje. Čitamo Sveto pismo. Govorimo o primanju ovog najdragocjenijeg dara, Isusa u nama.

U nekom trenutku dođemo do brige o tome kako i kada. Ne voli gužvu. Razgovaramo o različitim mjestima za sjedenje, na kojima su mise manje gužve. Ponekad je glasan. Razgovaramo o načinima kako mu pomoći sa stresom, tihim strategijama. Što ako se mom sinu ne svidi okus i ispljune hostiju? Razmišljamo o vježbi s neposvećenom hostijom prije nego što odlučimo zatražiti Očevo vodstvo. Planiramo dopustiti da vrijeme, modeliranje i ponavljanje učine svoju magiju na očekivanjima i ponašanju naših sinova. Nastavit ćemo naglašavati poštivanje, umjesto da im u glavu stavljamo ideje o tome što bi mogli učiniti, iako pokušavamo potencijalne probleme svesti na minimum.

Naglasak je sveto, sveto, sveto i shvaćam da i meni treba. Koliko često zaboravljamo koliko je ovo sveto? Dovoljno često da znam da mi trebaju podsjetnici. Moja kći skakuće na petama razmišljajući o nošenju bijele haljine i primanju. Moj sin i njegov prijatelj žele biti dio onoga što smo primili svake mise za sebe, Kruh života, Kruh nebeski, jedini Istinski Bog — ponekad bez razmišljanja, ponekad bez dopuštanja da razmišljamo. U davanju uputa o tome kako primiti, ostajem s istim pitanjima vlastite duše. Prilazim li euharistiji figurativno skakućući na petama u iščekivanju? Prilazim li Bogu sa strahopoštovanjem? Jedini ispravan odgovor je: “Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, ali samo reci riječ i duša će mi ozdraviti.”

Vraćajući se u razred, tražim način da objasnim dublju stvarnost i to me pogodi. Oni su dublja stvarnost. Kao što je euharistiji izvan euharistije najbliža druga osoba, tako naši sinovi ostaju dišući primjer dublje stvarnosti njihova bića, stvarnosti izvan slučajnosti njihovih oblika. Ljudi vide naše sinove i vide pravu – djecu s Downovim sindromom – ali ne uvijek stvarnu, naše sinove koji su zabavni i ljubazni, nježni i iznenađujuće prilagodljivi i inventivni u dobivanju onoga što misle da im je potrebno. Naši sinovi komuniciraju s nebrojenim ljudima svaki dan, smiješe se, daju pet, i ne prepoznaju svi veće darove koji se nude u tim trenucima, ali oni se i dalje nude svaki dan svakoj osobi iznova i iznova. Ponekad se ljudi koji susretnu naše sinove šokiraju kad vide koliko su oni više nego što njihove etikete i prvi pogledi otkrivaju. Ponekad je susret s našim sinovima izazov i mijenja način na koji ljudi vide ljude koji imaju Downov sindrom. Ulaze u vezu i sada vide potpunije.

Euharistija je stvarna, iako ponekad ne vidimo više od stvarnog (posvećeni kruh i vino), u našem poslu i rastresenosti. Isus nam je rekao da ako ne jedemo njegovo tijelo i ne pijemo njegovu krv, nemamo života u sebi. Trebali bismo biti šokirani do srži ovom rečenicom, promijenjenom izazovom stvarnosti na našu percepciju onoga što je stvarno, a što stvarno. Uđimo u odnos s Isusom i vidimo potpunije.

Hvaljen Isus i Marija 👋
Drago nam je što Vas vidimo!

Pretplatite se na naš bilten s vijestima!

Ne šaljemo neželjenu poštu!

Povezani članci

‘Stari papa’ zahvaljuje Bogu za svoje putovanje četiriju zemalja u Aziju i Pacifik

Katoličke vijesti

Ništa na Zemlji, čak ni smrtni grijeh, ne može razvrgnuti neraskidiv brak

Katoličke vijesti

Mladi iz Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih “Ivan Pavao II.” na Mladifestu u Međugorju

Katoličke vijesti
Katoličke vijesti