Vidimo li Isusa kao Krista, Sina Božjega, ili mu namećemo svoje viđenje, pokušavajući ga načiniti na svoju sliku i želje?
Današnji dan tradicionalno se naziva “Špijunska srijeda” jer je to dan kada je Juda Iskariotski izdao našeg Gospodina Velikom vijeću. Juda je postao špijun neprijatelja. Gledao je Isusa i učenike i čekao trenutak da ih sve izda, a Krista je izdao poljupcem.
Sva tri sinoptička evanđelja uključuju izvještaj, jer je to važan trenutak u događajima muke (Matej 26:12-14, Marko 14:10-12, Luka 22:3-6). Svaki nudi nekoliko detalja koje vrijedi razmotriti.
Matej nam govori da je Juda izdao Isusa za 30 srebrnjaka, dok Luka slika đavolsku sliku zavjere da se Isus uništi:
Bližio se blagdan Beskvasnih kruhova, zvan Pasha, pa su glavari svećenički i pismoznanci tražili način da ga ubiju jer su se bojali naroda. Tada je Sotona ušao u Judu, onog koji se prezivao Iskariot, a koji je bio ubrojen među dvanaestoricu, i on je otišao do glavara svećenika i hramskih stražara da razgovaraju o planu kako da im ga predaju. Bili su zadovoljni i pristali su mu platiti novac. Prihvatio je njihovu ponudu i tražio povoljnu priliku da im ga preda bez gužve.
Zašto je to učinio?
Lukin izvještaj zahtijeva pitanje koje kršćani postavljaju od muke: zašto je Juda izdao Isusa? Uostalom, on je bio jedan od Dvanaestorice (Matej 26:14, 47; Marko 14:10, 20; Ivan 6:71; usp. Luka 22:3), a Djela također spominju da je Juda bio među apostolima, kao Petar izjavljuje, “bio je ubrojen među nas i dodijelio mu je udio u ovoj službi” (Djela 1:17).
Pa ipak, kod ovog učenika postoje stalni znakovi upozorenja. Suprotstavio se Isusovom pomazanju u Betaniji, na primjer, pitajući: “Zašto se ovo ulje nije prodalo za trista dnevnica i dalo siromasima?” Ivan dodaje: “To nije rekao zato što mu je stalo do siromaha, nego zato što je bio lopov i držao je vreću s novcem i krao priloge” (Ivan 12,4-6).
Motivacija za Judu u njegovoj aktivnoj izdaji Isusa ostaje misterij, a znanstvenici, sveci i teolozi dugo su o tome razmišljali. Možda je tražio da Isusa dovedu pred vlasti kako bi pogurao događaje da se Isusa proglasi Mesijom. Moguće je da je Isusa htio dovesti u situaciju u kojoj se on mora pokazati kao Mesija. I, naravno, i Luka i Ivan sugeriraju da je Sotona ušao u Judu i da je on čvrsto predan u tamu.
Jedan aspekt Jude koji je posebno značajan je način na koji Juda Isusa naziva samo “Rabi” (Matej 26:25). Vidio ga je kao učitelja i čini se da nikada nije razvio vjeru u Isusa kao Krista. Njegova je vjera još uvijek bila plitka. Putovao je s Isusom, slušao ga kako uči i vidio čuda. I dalje je njegova vjera bila slaba. Davno prije nego što je otišao u veliko vijeće, Juda je izdao Isusa na male načine.
Izdajica i pokajnik
Izvještaj o izdaji tijesno je povezan s Judinom reakcijom kada je golemost njegova zločina postala očita. Pokušava vratiti novac glavarima svećeničkim i starješinama, vičući: “Sagriješio sam što sam izdao nevinu krv” (Matej 27:3-4). Matej je već dao zabrinjavajuću Isusovu izjavu: “Sin Čovječji doista ide, kao što je za njega pisano, ali jao onom čovjeku koji izda Sina Čovječjeg. Bolje bi za tog čovjeka bilo da se nije ni rodio” (Matej 26,24).
Očajan nad oprostom, svladan svojom krivnjom i nesposoban vidjeti čak i na kraju da se može pokajati i obratiti u vjeri Božjem milosrđu punom ljubavi, Juda se objesi.
Svećenici znaju krv koju su kupili novcem. Matej dodaje: “Glavi svećenički skupiše novac, ali rekoše: ‘Nije dopušteno polagati ga u hramsku riznicu, jer je to cijena krvi.’ Nakon savjetovanja, njime su kupili lončarsko polje za groblje stranaca. Zato se ta njiva i danas zove Krvava njiva” (27,3-10).
Čitanje pripovijesti o muci pruža snažan kontrast s Petrom koji se tri puta odrekao Krista, ali se pokajao i pronašao Božje milosrđe.
Na općoj audijenciji 2006. papa Benedikt XVI. meditirao je o Judi i podsjetio nas sve na snagu tog milosrđa:
Za nas je to poziv da se uvijek sjećamo onoga što sveti Benedikt kaže na kraju temeljnog petog poglavlja svog ‘Pravila’: ‘Nikad ne očajavaj u Božje milosrđe.’ Zapravo, Bog je ‘veći od našeg srca’, kako kaže sveti Ivan (1. Ivanova 3,20). Prisjetimo se dvije stvari. Prvo: Isus poštuje našu slobodu. Drugo: Isus očekuje našu otvorenost obraćenju i obraćenju; bogat je milošću i oprostom. Osim toga, kada razmišljamo o negativnoj ulozi koju je Juda odigrao, moramo je razmotriti u skladu s uzvišenim načinima na koje Bog vodi događaje. Njegova izdaja dovela je do Isusove smrti, koji je ovu ogromnu muku preobrazio u prostor spasonosne ljubavi predajući se Ocu (usp. Galaćanima 2,20; Efežanima 5,2.25). Grčka riječ ‘izdati’ verzija je grčke riječi koja znači ‘supotpisati’. Ponekad je tema čak i Bog osobno: on je bio taj koji je iz ljubavi ‘susignirao’ Isusa za sve nas (Rimljanima 8,32). U svom tajanstvenom spasenjskom naumu, Bog uzima Judinu neoprostivu gestu kao povod za potpuni dar Sina za otkupljenje svijeta.
Teška pitanja
U Mateju 26, Juda se suočava sa svojom neizbježnom izdajom Učitelja. Njegov odgovor je klasičan za one koji su razotkrili svoje zločine i grijehe: “Sigurno nisam ja, rabine?”
Evanđelje nam svima postavlja teška pitanja. Vidimo se daleko od Jude Iskariotskog, ali ako smo iskreni, nismo li sličniji njemu nego što bismo željeli priznati? Ne izdajemo li našeg Gospodina na toliko malih načina? Je li naša vjera dovoljno jaka? Vidimo li ga kao Krista, Sina Božjega, ili mu namećemo svoje viđenje, pokušavajući ga načiniti na svoju sliku i želje? Testiramo li ga umjesto da mu vjerujemo?
Na kraju krajeva, jesmo li i mi špijuni tame?
