Regionalni susret franjevaca Male braće: „Kako rane postaju znakovi novoga života“ – Dubrovačka biskupija
Dubrovačka biskupija

Regionalni susret franjevaca Male braće: „Kako rane postaju znakovi novoga života“ – Dubrovačka biskupija

U samostanu Male braće u Dubrovniku održan je u srijedu 20. ožujka regionalni susret franjevaca južnog dijela Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, izvijestili su na mrežnim stranicama Provincije.

Na susretu su sudjelovala braća iz samostana Male braće u Dubrovniku, samostana Pohođenja Marijina u Rožatu, samostana sv. Vlaha i samostana Uznesenja Marijina na Orebiću. Na susretu je na daljinu sudjelovao i provincijal fra Tomislav Šanko.

Izlaganje o temi „Kako rane postaju znakovi novoga života“ održao je novoimenovani generalni vizitator provincije fra Domagoj Runje, član Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. U svom izlaganju osvrnuo se na obilježavanje 800. obljetnice iskustva što ga je sveti Franjo doživio na brdu La Verna kada je 1224. primio stigme, istaknuvši da je on tamo već došao izranjen i na fizičkoj i na duhovnoj razini. Uz fizičke rane i probleme s očima te želudcem, Franjo je u sebi nosio i rane povezane s njegovom zajednicom. Doživljavao je nerazumijevanje od braće, tražio je smisao i pitao se u kojem smjeru zajednica uopće ide. Franjo se, dodao je predavač, rado povlačio u samoću zbog molitve, ali i zbog činjenice da se ponekad nije dobro snalazio u suživotu s braćom. Bio je, dodao je, ispunjen strahovima te osjećajem neuspjeha i promašenosti.

U tome stanju, istaknuo je vizitator Runje, pojavljuju se na Franjinom tijelu Kristove rane. To je Kristov odgovor na Franjinu izranjenost. Kada je Krist utisnuo u Franju svoje rane, on mu je time htio pokazati da sve njegove rane imaju smisla. Htio mu je, dodao je predavač, pokazati da njegove rane nisu besmislene, da nisu samo rane koje ga muče, već da se njegove rane mogu preobraziti u Kristove rane. Kristove rane znakovi su našega otkupljena, a otkupljeni smo na novi život, rekao je te dodao da rane tako postaju znakovi novog života, a to je poruka nade.

Predavač je zatim predstavio svoje promišljanje o pet rana koje, kako je rekao, doživljavamo u cijelom Redu i našim provincijama. O tim je ranama promišljao u svjetlu Kristovih i Franjinih rana, ali i franjevačkog poslanja u današnjem svijetu. Pet rana predstavljaju pet dijelova tijela na kojima je Krist imao svoje rane, pojasnio je predavač te dodao da će za svaku ranu predložiti i lijek u svjetlu evanđelja.

Prva rana, naglasio je, polazi od starosne dobi u zajednicama, tj. osjećaja nemoći. Istaknuo je da se taj osjećaj nemoći često očituje i u situacijama u kojima se trebaju donijeti jednostavne odluke. Istaknuvši da se ta rana nalazi na jednoj od Kristovih nogu, povezao je to s nemogućnošću hodanja bez pomoći drugoga ili nekog sredstva, primjerice štapa. Dodavši da se u tom osjećaju nemoći nazire lijek, naglasio je da se s osjećajem nemoći u nogama životni ciklus vraća u razdoblje kada smo bili djeca.

„Ako taj osjećaj nemoći u nogama, a koji je došao zbog starosne dobi, povežemo s Kristovim ranama, onda ga povezujemo s djetetom koje ne može samo hodati. Tom je djetetu potrebna pomoć da prohoda. To je osjećaj nemoći koje ima nejako dijete. ‘Kad sam slab, onda sam jak’, reći će sv. Pavao. Potrebno je naše pouzdanje staviti u Gospodina. Prihvaćanje realnosti, koja se odnosi na dječju nejakost, daje nam vedar pogled prema budućnosti“, istaknuo je predavač.

Kao drugu ranu na drugoj nozi, predavač Runje je istaknuo manjak novih zvanja. „Ta rana ranjava i boli ponajviše jer kada nema novih zvanja, onda nemamo svijetao pogled na budućnost“, rekao je te dodao da je lijek za tu ranu dan u evanđelju, a to je molitva. „Molite, dakle, gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“, rekao je predavač te pojasnio da molitva podrazumijeva stalan odnos Bogom. Istaknuo je također i važnost svjedočenja ljepote redovničkoga zajedništva.

Kao treću ranu jedne ruke, fra Domagoj je istaknuo ranu međusobnih odnosa, tj. pitanje međusobnih ranjavanja. Naglasivši da je posve normalno da u zajednicama dolazi do podjela, sukoba i nesporazuma, istaknuo je važnost zrelog nošenja sa sukobima. Osvrćući se na evanđeoski odlomak u kojem Krist govori da nije došao donijeti mir na zemlju, nego razdjeljenje, fra Domagoj je istaknuo da postoje razdjeljenja koja su dobra i potrebna da bi se  došlo do autentičnog mira koji daje Krist. Taj mir nije ušutkivanje ili pozivanje na pokornost, već pravi mir dolazi kao plod našeg izmirenja s Bogom. Potrebno je graditi otvorene odnose, koji podrazumijevaju i konflikte i sukobe, no u to je potrebno ulaziti s Kristom – tako se dolazi do mira kojeg on daje, dodao je.

Kao drugu ranu na rukama, fra Domagoj je istaknuo moralne padove, posebno se osvrnuvši na one koje se tiču redovničkih zavjeta siromaštva, čistoće i poslušnosti. Između ostaloga, problematizirao je pitanje neurednog odnosa prema materijalnome što je, dodao je, pitanje kolektivnog grijeha. Također, dotaknuo se i pitanja pojedinačnih moralnih padova na području čistoće, dodavši da se oni u nekim slučajevima ne tiču samo života pojedinca, nego i čitave zajednice. Kao lijek za tu ranu, fra Domagoj je istaknuo Kristov poziv na obraćenje.

Kao posljednju ranu na boku istaknuo je ranu individualizma, dodavši da je ta rana najbliža srcu. Istaknuvši da je individualizam sociološki pojam, naglasio je da ga je potrebno prevesti u duhovnome smislu kao sebičnost, egocentričnost i oholost. Individualizam je u duhovnoj terminologiji oholost života, naglasio je te dodao da često ne uviđamo tu povezanost jer individualizam zasljepljuje čovjeka. Kao lijek za tu ranu istaknuo je važnost da svatko u sebi prepozna svoga najvećeg neprijatelja u svome „ja“, tj. u svome egu što je, pojasnio je, prvo blaženstvo prema sv. Franji.

Nakon predavanja uslijedila je rasprava tijekom koje je provincijalni vikar pojasnio koja je uloga generalnog vizitatora i kako će se odvijati proces prestrukturiranja u sljedećem razdoblju. Između ostaloga, istaknuo je kako je rijetkost da se kustodija teritorijalno dodiruje s provincijom s kojom se pripaja. Također, govorilo se i o vjernosti redovničkim zavjetima te o autentičnosti života u redovničkoj zajednici.

Nakon predavanja, braća su zajedno u samostanskoj crkvi izmolila molitvu Srednjeg časa. Zatim su se okupili na zajedničkom ručku na kojem im se pridružio dubrovački biskup Roko Glasnović i fra Ante Vučković, koji trenutno predvodi tradicionalnu korizmenu duhovnu obnovu u dubrovačkoj katedrali.

Hvaljen Isus i Marija 👋
Drago nam je što Vas vidimo!

Pretplatite se na naš bilten s vijestima!

Ne šaljemo neželjenu poštu!

Povezani članci

Mons. Pervan predvodio proslavu Gospe od Čarskog polja – Dubrovačka biskupija

Katoličke vijesti

Tečajevi priprave za brak u 2024. godini – Dubrovačka biskupija

Katoličke vijesti

NAJAVA 25. 5. Županijsko stručno vijeće za vjeroučitelje – Dubrovačka biskupija

Katoličke vijesti
Katoličke vijesti