Kako je ovaj tragičan dan u povijesti naše nacije oblikovao moju vjeru.
Bio sam peti razred kad su Tornjevi pali.
Sjećam se da su našu učiteljicu zamolili da izađe u dvoranu i ona se vratila da pita razred ima li netko roditelje koji rade u New Yorku. (Odrastao sam na Long Islandu oko 40 minuta od grada.) Nekoliko kolega iz razreda podiglo je ruke. Kasnije smo saznali da ćemo imati pola dana i da će nas pokupiti roditelji iako smo inače išli autobusom.
Na putu kući tata je ispričao mojoj braći i meni što se dogodilo. Video petlja na kanalu s vijestima koja prikazuje rušenje tornjeva blizanaca zauvijek će biti urezana u moje misli. Sjećam se da sam vidio svog tatu kako sjedi na stolcu vani i bulji u nebo, samo razmišljajući za sebe. Otišao sam do njega i sve što je rekao bilo je: “Tome, pamtit ćeš ovaj dan do kraja života.”
Imao je pravo.
Nekoliko je učenika moje škole tog dana izgubilo roditelje. Sjećam se da sam dok sam odrastala razmišljala o tome koliko je teško bilo izgubiti mamu ili tatu u mojim godinama. Tako sam se počeo prisjećati tih obitelji poimence i moliti za one koji su izgubili roditelja ili supružnika. Kad god bih pomislio na 11. rujna, izmolio bih molitvu prisjećajući se svih onih koji su umrli.
I sjećanje na one koji su izgubili nekoga koga su voljeli i kratka molitva u sebi za sve koji su pogođeni 11. rujna donijeli su dublju svijest u moje srce u vezi s tragedijom dana i Božjim srcem. Mnogi mladi ljudi danas su toliko udaljeni od 2001. godine da ovaj trenutak vide jednostavno kao još jedan trenutak u povijesti.
Ali to je više od samo još jednog trenutka u povijesti. To je poziv na molitvu.
Molitva mi je, unatoč tragičnim okolnostima koje su obavile ovaj dan, omogućila uvidjeti da Bog želi biti s nama u našoj slomljenosti i boli. Kad zlo udari, prirodno je razmisliti o razlozima i zapitati se kako se to moglo dogoditi. Mnogi se okreću Bogu u gnjevu i koriste tragediju kao argument protiv njega. Međutim, molitva za one koji su tog dana izgubili nekoga koga su voljeli otkriva nešto zauvijek istinito o našem Bogu: naša mu bol znači svijet i on sjedi s nama u našoj tuzi.
Simbol kršćanske vjere je križ. Taj je križ bio najžalosniji trenutak u svjetskoj povijesti i mnogi ga zanemaruju, poput mladih koji su neosjetljivi na 11. rujna. Bol koju je Isus pretrpio otvorila je put u Božje srce jer je Krist želio da budemo spašeni i da znamo da poznaje našu bol. Kao i 11. rujna, Isus želi da nikada ne zaboravimo detalje tog prvog Velikog petka jer nam omogućuje pristup ljubavi koja se ne može pobijediti.
Dakle, ako vam je ovaj dan težak, pričvrstite svoju bol na križ. I bez obzira tko ste, molite za one koji su najviše pogođeni i nikada ne postanite neosjetljivi na gubitak života. Odajte počast onima koji su umrli 11. rujna podižući svoje srce Onome koji je iskusio dubinu boli kako bi nas (i sve one koji su umrli) ponovno podigao u novi život.
Ovog 11. rujna neka vjera zavlada trijumfalno.
