Svetom misom zadušnicom, koju je u župnoj crkvi sv. Ante Padovanskoga u Prnjavoru, 5. studenoga 2024. u zajedništvu s biskupom banjolučkim mons. Željkom Majićem i 10 svećenika (među kojima su bila trojica istočnoga obreda) predvodio umirovljeni biskup banjolučki mons. Franjo Komarica, prnjavorska vjernička zajednica oprostila se od svoga dugogodišnjega župnika mons. Vlade Lukende, svećenika Banjolučke biskupije koji je preminuo 31. listopada u 77. godini i 51. godini svećeništva, izvijestila je Tiskovna agencija Banjolučke biskupije.
Uz veliki broj vjernika, rodbine, prijatelja i skupine vjernika iz Poljske, misi su nazočila dvojica svećenika Srpske pravoslavne Crkve, glavni imam MIZ u Prnjavoru te prnjavorski gradonačelnik. Svi oni biranim su se riječima oprostili od svoga sugrađanina koji je, kako su istaknuli u svojim govorima, 35 godina, unatoč teškim vremenima, njegovao ekumenizam i dijalog, radio na zajedništvu i pomirenju. Duhovnu blizinu i sućut izrazili su nad/biskupi Biskupske konferencije BiH te mons. Ivan Štironja, biskup porečko-pulski, nekadašnji nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela u Bosni i Hercegovini, koji je istaknuo posebnu ljubav i brigu pokojnog svećenika Vlade za misije. U ime kolega svećenika od pok. mons. Lukende se prigodnim govorom oprostio njegov dugogodišnji prijatelj, svećenik u miru mons. Anto Orlovac, a u ime župne zajednice Renata Boras.
U nastavku u cijelosti prenosimo oproštajni govor mons. Orlovca:
Dragi Vlado, prijatelju moj!
(Najprije molim neka mi se ne zamjeri osobni ton koji prožima ovaj oproštajni govor; iz rečenoga će se vidjeti zašto je takav. Naime, s prijateljem se i ne oprašta nego osobno.)
Naše prijateljstvo
Prije ravno tri mjeseca imao sam priliku prikazati Tvoj životni put i izreći Ti čestitku za Tvoj zlatni svećenički jubilej u Tvojoj i mojoj rodnoj župi Barlovci, a danas me zapade ista časna dužnost u posve drugačijoj prilici, oproštaja od Tebe. Zadužen sam reći Ti oproštajno hvala za sve u ime svih svećenika naše biskupije, dijecezanskih i redovničkih. Posebno to želim učiniti u svoje osobno ime kao Tvoj prijatelj od našega djetinjstva do danas. Rođeni smo u dva susjedna sela, Ti u Barlovcima, ja u Bukovici, u istoj župi. Rođeni smo u susljednim godinama i mjesecima, Ti 29. veljače 1948., ja jednu godinu i jedan mjesec prije. Upoznali smo se dok smo kao mali pastiri išli za ovcama na pašnjacima, ni ne sluteći da će nas Božji poziv odvesti do službe pastira Božjega stada kao svećenike iste biskupije. Posebno smo blisko surađivali u Banjoj Luci osamdesetih godina prošloga stoljeća.
Najbolje nas je okarakterizirao biskup pok. Alfred Pichler kojemu si bio vjerni i bliski suradnik dugi niz godina. Vi, stariji Prnjavorčani, sjećate se sigurno biskupa Pichlera, bio vam je župnik, a upravo u Prnjavoru zateklo ga je i imenovanje biskupom. Biskup je, gledajući kako smo u svemu izvrsno surađivali, ali se često duhovito peckali, bez ikakve ljutnje, rekao jednom svome gostu: „Ova moja dvojica, kad ih čovjek sluša, rekao bi da će na noževe, a krvi bi dali jedan za drugoga“. Nitko nas nije tako lijepo i tako pogođeno opisao. Uživao je u tom našem peckanju, ali i respektirao našu odgovornost u radu i bratsku suradnju. Toliko smo puta zamjenjivali jedan drugoga, ili pok. svećenika Filipa Lukendu kad mu je bilo narušeno zdravlje pa smo biskupa tek naknadno obavijestili, da ga uzalud ne opterećujemo, a on bi samo rekao: „Dobro ste to napravili, hvala vam!“. To nam je bila i nagrada i poticaj. A razumjeli smo se kao rijetko tko. Dovoljno je bila samo sitna aluzija jednoga i onaj je drugi znao što je mislio.
Tvoj životni put
Tvoj životni put započeo je 29. veljače 1948. u Barlovcima, u brojnoj obitelji Tvojih roditelja Ilije Lukende i Marije rođ. Lopar. Bio si im najmlađe dijete od čak deset koliko im je Bog dao. Na krštenju u barlovačkoj župi dadoše Ti ime Vlado. Školu si započeo u Barlovcima, Trnu i Dragočaju (1955.-1963.), a onda Te je zov Božji odveo u Zagreb i Đakovo gdje si, pripremajući se za sveto svećeničko zvanje, završio sjemenišnu gimnaziju (1963.-1967.), a nakon mature 1967. godine i odsluženja vojnoga roka, u Đakovu si završio i filozofsko-teološki studij (1969.-1974.). Bog te je obdario mnogim sposobnostima, a Ti si se revno spremao da bi mogao što bolje vjernomu puku navješćivati Božju riječ. Stigao si do Božjeg oltara na Petrovo, 29. lipnja 1974., kada Te je kao prvoga u novoj banjolučkoj katedrali za svećenika zaredio blagopokojni biskup Alfred Pichler. Mladu misu proslavio si u Barlovcima 7. srpnja 1974. A, evo, bez ikakva dogovora izabrali smo si i isto mladomisničko geslo, riječi sv. Ivana apostola: „Ne ljubimo riječju i jezikom, nego djelom i iskreno“. kojega si se vjerno držao cijeloga svoga života. Isti nam je bio i propovjednik na mladim misama, pok. Tomislav Matković.
A onda si punih 50 godina i nekoliko mjeseci više služio Božjem narodu u svojoj biskupiji tamo kamo su te poslali Tvoji poglavari: najprije si dvije godine bio kapelan u župi Pohoda BDM u Banjoj Luci (1974.-1976.), a onda godinu dana obavljao različite poslove u Biskupskom ordinarijatu u Banjoj Luci, a kraće vrijeme pomagao si, kad je zatrebalo, u nekoliko župa, među njima i u Prnjavoru.
Zatim si 12 godina (1977.-1989.) bio desna ruka biskupu Alfredu Pichleru: njegov tajnik, kancelar, vozač, rektor katedrale, ekonom biskupije, urednik Okružnica, službenog glasila biskupske kancelarije, i tko bi sve Tvoje službe nabrojio. Obavljao si veoma vjerno povjerene službe punih 12 godina, ne štedeći se, sve dok se biskup Pichler nije povukao u mirovinu 1989. godine.
Dana 24. kolovoza 1989. godine razriješen si svih službi u Biskupskom ordinarijatu i imenovan župnikom ovdje u Prnjavoru, odakle si u više navrata povremeno upravljao i susjednim župama Kulaši i Dragalovci (1992.-1993.), zatim (1999.) te (2005.-2008.). Oko pet godina upravljao si (bez dekreta!) čak i župom Derventa u susjednoj Vrhbosanskoj nadbiskupiji, sve dok tamo 1997. nije došao župnik. Ustrajao si unatoč svim opasnostima za vrijeme ratnih zbivanja. Osim prnjavorske župe Tvojoj su stalnoj brizi bili povjereni i malobrojni preostali vjernici u čak sedam ugaslih župa: Devetina, Gumjera, Kunova, Novi Martinac, Rakovac, Stara Dubrava i Šibovska. Evo, ovoj prnjavorskoj župi darovao si punih 35 godina svoga svećeničkog života i djelovanja, za što su Ti župljani posebno zahvalili 14. rujna ove godine priredivši u filijali Štivoru svečanu proslavu Tvoga zlatnog misničkog jubileja i ove visoke obljetnice župnikovanja u ovoj župi. Ti to u svojoj skromnosti nisi želio, ali oni jesu. Jedva smo Te uspjeli nagovoriti da svoju Zlatnu misu proslaviš u rodnoj župi Barlovci, jer Te Tvoja velika skromnost u tom priječila; no bilo je to vrlo lijepo slavlje na blagdan Gospe od Anđela, 2. kolovoza ove godine.
Proživio si ratna stradanja, a zadnjih godina doživio i teže zdravstvene tegobe, ali odustajao nisi. Napunio si i dob kada drugi svećenici prepuštaju mjesto drugome; Ti si i dalje ostao na svojoj župi. Doslovno, do zadnjega daha, jer si i preminuo u praskozorje 31. listopada 2024. kao aktivni prnjavorski župnik.
Obnašao si i niz drugih važnih svećeničkih službȃ u biskupiji: bio si dekan prnjavorskog i bosanskogradiškog dekanata u više mandata. Bio si dugi niz godina vrlo zauzet biskupijski povjerenik za misije, član nekoliko biskupijskih vijeća: Vijeća za obitelj, Svećeničkog i Konzultorskog, a nisam siguran da sam sve uspio obuhvatiti, jer si sve samozatajno radio bez buke i reklame. U Banjoj Luci si bio aktivan u obnovi katedrale, sa svojim župljanima gradio si ovaj lijepi župni pastoralni centar u Prnjavoru (2000.-2003.), obnavljao župnu crkvu, postavio ove lijepe vitraje (2014.), iznova podigao brojne srušene kapelice po grobljima prnjavorske župe.
Ali ono najvažnije: gradio si ustrajno i revno živu Crkvu Kristovih vjernika, svjedočeći riječju i primjerom širinu svoga svećeničkog srca. Priredio si i tiskao u tu svrhu i Mali molitvenik i katekizam (2009.).
Sve si ljude prihvaćao otvoreno i radosno, vedro i s karakterističnim humorom, a i oni Tebe: i katolici rimskog i istočnog obreda, i pravoslavni, i muslimani, i oni koji nisu vjernici. A i oni Tebe; da nisi zar bi ostao ovdje punih 35 godina?
Za svoj uzoran i zaslužan svećenički život odlikovan si 1997. godine od svetog pape Ivana Pavla II. počasnim naslovom kućnog kapelana Njegove Svetosti s naslovom monsinjora. Uvijek si bio tih, nenametljiv, ali ustrajan i žilav radnik u vinogradu Gospodnjem, ne štedeći truda i znoja, pa ni vlastitoga zdravlja. Svima si bio dobrohotan, sve s ljubavlju susretao, svakom se susretu iskreno veselio. Hvala Ti na tome, a dobrom Bogu slava i hvala što nam Te je darovao. A ja Ti kao Tvoj dugogodišnji prijatelj želim posebno zahvaliti na svemu prijateljstvu, suradnji i pomoći. Kao vrstan poznavalac materinskog hrvatskog jezika pomogao si mi u lektoriranju brojnih mojih knjiga i drugih tekstova. Božji je blagoslov imati takva čovjeka uza svoj životni put.
Tvoja je životna svijeća tiho gorjela. I dogorjela. Ugasila se. Ali si ugledao – uvjeren sam – toplo svjetlo u domu Oca nebeskoga. Tamo nam je svima cilj. Zato ne želimo dopustiti da nas rastuži bol rastanka, nego neka nas hrabri i tješi nada novog susreta. Počivaj u miru, prijatelju moj, u zagrljaju Oca nebeskoga, na njegovu srcu, sa svojom subraćom svećenicima Banjolučke biskupije i vjernicima kojima si služio. Do novog našeg susreta u kući Očevoj, doviđenja.
