U svibnju 2024., u jednom intervjuu je francuski predsjednik Macron izgovorio riječ “aggiornamento” (posadašnjenje, osuvremenjivanje, ažuriranje, op.) na talijanskom, a novinar je tada citirao jako značenje te riječi u Crkvi, pri čemu ju je papa Roncalli koristio u odnosu na koncil i Pavla VI. u “Ecclesiam suam”. Iako je prošlo već šezdeset godina koje od objave ovog dokumenta, još nije zaboravljen, navodi se u izdanju lista “L`Osservatore Romano” od 7. kolovoza, prenosi Informativna katolička agencija.
Zapravo, u tisku posljednjih desetljeća, programska enciklika pape Montinija od 6. kolovoza 1964. – koju je papa Franjo definirao kao “tekst za pamćenje koji nije izgubio svoju izazovnu snagu” (“Evangelii Gaudium” br. 26) – često je zapamćena kao Magna Carta dijaloga Crkve sa svijetom. Ali kakve su bile namjere Pavla VI.?
Enciklika je napisana u duhu Drugoga vatikanskog koncila, koji je doživio stanku između drugog i trećeg razdoblja; toliko da se Papin govor na početku drugog razdoblja, 29. rujna 1963., smatra gotovo preliminarnim nacrtom; svakako snažan poticaj obrađenim temama daje hodočašće u Svetu Zemlju, od 4. do 6. siječnja 1964. godine.
Sada se nije moguće baviti svim tim točkama, niti se prisjećati višestrukih doprinosa enciklike crkvenosti, pastoralu, odnosima s ateizmom i razvojem ekumenizma, ograničavamo se na nekoliko bilješki.
Napisana u cijelosti Papinom vlastitom rukom i koju je on sam definirao kao “diskurzivnu i povjerljivu”, Ecclesiam suam pojavljuje se kao duboko osobno razmišljanje koje Papa ukratko predstavlja vjernicima na audijenciji 5. kolovoza 1964. u Castel Gandolfu: “Možda možemo nasloviti ovu encikliku: Putovi Crkve. A tri su puta naznačena od nas: prvi je duhovni; tiče se savjesti koju Crkva mora imati i njegovati u sebi. Drugi put je moralni, a tiče se obnove (…) da Crkva treba biti (…) autentična. A treći put je apostolski, a označili smo ga terminom koji je danas aktualan: dijalog. Savjest, obnova, dijalog – tri su puta koji se danas otvaraju živoj Crkvi.”
Prvi dio, o “svijesti” o tome što Crkva uistinu jest, i stoga o “ponovnom otkrivanju njezina životnog odnosa s Kristom” (br. 37), manje se pamti od drugog i trećeg, ali papa Franjo podsjeća na njega u Evangelii gaudium (br. 26), citirajući brojeve 11 i 12, jer se još uvijek rađa “želja da se idealna slika Crkve, kakvu je Krist vidio, htio i volio (…) usporedi sa stvarnim licem koje Crkva predstavlja današnjem svijetu.” Druga tema enciklike ukazuje upravo na “obnovu” ili “reformu”, kako je latinski izraz “renovatio” preveden sedam puta (a “obnova” se pojavljuje tek nekoliko puta); ona je nužna da se stvarnost približi uzoru. Već je nadbiskup Montini reformu predstavio svojim vjernicima kao trajni i svojstveni napor Crkve, kako je napisao u Pastoralnom pismu iz 1962. Mislimo na Koncil: “Reforma (…) je trajni napor u Crkvi, koji nastoji dovesti božansku ideju u ljudsku stvarnost, onu k ovoj. Reforma je u redovitom programu Crkve. Reforma je kontinuirana.”
Ali ambrozijanski župnik jasno je podsjetio na njezine granice: “Program svetaca i truba buntovnika, naivnost utopista i ambicije političara, duboka potreba kontemplativaca i pastira, neukrotivi hir nemirnih i tvrdoglavih duhova; reforma je kroz stoljeća, s vremena na vrijeme, bila obnavljajuće vrenje katoličke tradicije, baš kao što je bila vrenje raspadanja crkvene strukture”.
Tako Pavao VI. u Ecclesiam Suam precizira “u kojem se smislu treba shvatiti reforma”, koja se “ne može ticati ni bitne koncepcije, ni temeljnih struktura Katoličke Crkve (…) ako se može govoriti o reformi, ne smije se razumjeti promjena, nego potvrda u zalaganju da se u Crkvi održi ona fizionomija koju joj je Krist utisnuo“ (br. 48-49).
Tako dolazimo do velike teme posadašnjenja, kojoj Ecclesiam suam posvećuje neke značajne retke: “Riječ, koja je sada postala poznata, našeg štovanog prethodnika blažene uspomene Ivana XXIII, riječ “aggiornamento”. Mi ćemo ju uvijek imati na umu kao programska adresu; potvrdili smo ju kao vodeći kriterij ekumenskog sabora, i prisjetit ćemo se na nju kao poticaj za stalno oživljavajuću vitalnost Crkve da uvijek ima budnu sposobnost proučavanja znakova vremena [ova posljednja fraza je citirana u Evangelii gaudium, br. 51] i na njezinu uvijek mladenačku spretnost da “iskuša sve i učini ono što je dobro” (usp. 1 Sol 5,21) uvijek i posvuda” (br. 52). Ali Papa se o tome više puta izjašnjava, od prvih tjedana nastavka koncila, jer nije miran u tumačenju koncepta.
Dijalog je tema trećeg dijela enciklike i vidljivo je, na temelju broja stranica i tolikih bilješki u rukopisu, da Papa namjerava ući u dijalog i predviđa da će “misao (…) odnosa koji Crkva danas mora uspostaviti sa svijetom koji je okružuje i u kojem živi i djeluje” (br. 14), predstavljati problem. Congar u svom Dnevniku iz rujna 1965. izvješćuje o sastanku u Tajništvu za one koji ne vjeruju; na sastanku je pojam dijaloga doista zbunjujući: i to je opći osjećaj tog razdoblja.
Papa govori o metodologiji dijaloga, izrazu koji se prvi put pojavljuje u službenom dokumentu Crkve i sedamdeset i sedam puta u latinskom tekstu; tako je i uvršten u terminologiju koncila. No, kao što je navedeno, on ne namjerava predložiti njegovo teološko čitanje, već ga prikazati kao konstitutivni element poslanja Crkve. “Crkva mora stupiti u dijalog sa svijetom u kojem se nalazi. Crkva postaje riječ; Crkva postaje poruka; Crkva postaje razgovor” (br. 67). Zatim Papa precizira da govori o “dijalogu spasenja” (br. 73-79), colloquium salutis u kojemu se stapaju dvije teološke kreposti, vjera i ljubav.
U svojoj biti dijalog u Ecclesiam suam nije ništa drugo nego njihova deklinacija: “Ovom unutarnjem poticaju ljubavi, koji teži postati vanjskim darom ljubavi, dat ćemo ime, koje je sada postalo uobičajeno, dijalog” (br. 66). Kao što kažu pripremne napomene uz encikliku, u ishodištu dijaloga su “Otkrivenje – Utjelovljenje – Evanđelje”. A četiri karakteristike dopuštaju da dijalog služi apostolskom poslanju: jasnoća, krotkost, povjerenje i razboritost. Zapravo, “klima dijaloga je prijateljstvo. Uistinu, to je služba” (br. 90); ona “isključuje apriornu osudu, uvredljive i uobičajene polemike” (br. 81) – i ovdje nalazimo riječi Poziva onima koji su daleko od milanske misije 1957. – kao i “prijevare, rivalstva, prijevare i izdaje” (br. 110). Ali to mora biti bez dodvoravanja: “Naš dijalog ne može biti slabost u usporedbi s predanošću našoj vjeri” (br. 91).
Razmišljanje nastavlja, kao što je poznato, ilustracijom primatelja kojima je Crkva pozvana uputiti svoju riječ, razdvojenih prema tri koncentrična kruga – dijalog sa svim ljudima, s onima koji vjeruju u Boga, s drugim kršćanima – na koje se nadovezuje unutarcrkveni dijalog, ali ga se ipak ne uspostavlja kao poseban krug.
Valja samo spomenuti kako se potonje predstavlja kao dokaz koji je i danas sve samo ne zanemariv. Za Pavla VI., dijalog u Crkvi trebao bi biti okarakteriziran kao “domaći” i “obiteljski”, a vođen ljubavlju, poslušnošću i poniznošću; ali njegova su upozorenja uvijek aktualna: “Duh neovisnosti, kritike, pobune, ne slaže se dobro s ljubavlju koja potiče solidarnost, slogu, mir u Crkvi i lako pretvara dijalog u raspravu, u svađu, u neslaganje» (br. 119).
Zaključno, načini na koje “Katolička Crkva danas mora ispuniti svoje poslanje”, kako stoji u podnaslovu Ecclesiam suam, za Papu su duboko ukorijenjeni u korijenima vjere i u vrlinama koje ometaju njezino življenje. Želja za savršenstvom Crkve i spasenjem svijeta prožima cijelu encikliku i postaje traženje svetosti: “Zahvaćeni smo željom da Crkva Božja bude onakva kakvu Krist želi: jedna, sveta, cjelovita, usmjerena prema savršenstvu na koje on poziva i koje nam je omogućio (…) Želja za spoznajom putova Gospodnjih jest i mora biti stalna u Crkvi” (br. 43).
Ispravno shvaćen dijalog ostaje težak izazov: Papa je toga savršeno svjestan.
U bilješkama tijekom korizmenih duhovnih vježbi 1973., koje je vodio salezijanac Antonio Javierre-Ortas (kardinal od 1988.), Papa piše da je to “frizerska košulja današnjih pastira: oni moraju biti vjerni tradiciji i otvoreni zakonitim inovacijama te moraju preispitati metode obnašanja vlasti, koje također moraju ostati učinkovite”.
Sljedeće godine Papa ponovno naglašava cilj Ecclesiam suam, koji treba uvijek iznova ponavljati: “Crkva, koju treba voljeti, koju treba služiti, koju treba podnijeti, koju treba izgrađivati, sa svim talentima, sa svom predanošću, s neiscrpnom strpljivošću i poniznošću; ono što ovdje uvijek preostaje učiniti jest da se počne, počne iznova, (…) dok se Krist ne vrati.”
© L’Osservatore Romano. Za pristup cjelovitom sadržaju, više informacija možete saznati ovdje.
