‘Svi kršćani u bilo kojem stanju ili životnom staležu pozvani su na puninu kršćanskog života i na savršenstvo ljubavi.’ (Lumen Gentium 40)
Msgr. William Blacet preminuo je u dobi od 98 godina 2020., nakon što je više od 70 godina bio svećenik u biskupiji Kansas City-St. Josipa u Missouriju. Krstio je nekoliko mojih nećaka i nećakinja. Znao je ispovijedati se bilo kome, provodio je sate u ispovjedaonici prije i poslije svake dnevne mise. Svoje homilije nikada nije zapisivao jer bi mogle biti izvučene iz konteksta. Monsinjor je odbio otići u svećeničku mirovinu. Htio je umrijeti dok je služio Kristu, postavši Alter Christus. Poput pape sv. Ivana Pavla II., monsinjor se izlijevao kap po kap do samog kraja.
Monsinjor nikada nije smatrao svećeništvo pukim poslom. Zalagao se za spasenje duša, posebno promičući Božje milosrđe. Zapravo, nakon masakra u srednjoj školi Columbine 1999., njegova je župa počela recitirati krunicu Božanskog milosrđa nakon svake mise, što je običaj koji traje do danas. Monsinjor nikada ne bi učinio minimum — uvijek je maksimizirao svaki trenutak za Božju slavu, i svaki dan je provodio sate pred Presvetim, približavajući se Isusu Kristu.
Pojam minimalizma postao je sve popularniji posljednjih godina. Ali da bismo ga u potpunosti razumjeli, važno je razumjeti njegovo podrijetlo i razvoj.
Pojam “minimalizam” povezivao se s umjetničkim pokretom nakon Drugog svjetskog rata. Minimalizam je uključivao ogoljavanje svega do njegovih bitnih stvari, što je prešlo na mnoge aspekte društva: arhitekturu, odjeću, književnost, glazbu, kuhanje i tako dalje. Minimalizam je karakterizirala krajnja štedljivost i jednostavnost.
Davno prije nego što je minimalizam postao moderan, bio je Pravilo svetog Benedikta koji je pomogao postaviti temelje:
Pri primanju nove odjeće neka uvijek u isto vrijeme vrate staru da se spremi u ormar za siromahe; jer redovniku je dovoljno da ima dvije tunike i dvije kapuljače, dvije umjesto jedne, da ih opere i za spavanje; jer sve što je prekoračilo bi se trebalo oduzeti kao suvišno. Isto tako, cipele i sve ostalo što je staro neka vrate kad dobiju nove.
Prije svetog Benedikta, sam je naš Gospodin rekao svojim apostolima: „Ne uzimajte ništa na put; ni štap, ni torba, ni kruh, ni novac; niti ima dvije haljine” (Lk 9,3). I upravo nas je sveti Pavao podsjetio: “Jer ništa nismo donijeli na ovaj svijet, a ništa ni iznijeti ne možemo” (1. Timoteju 6,7).
S materijalnog aspekta, minimalizam može pomoći dušama da prakticiraju nevezanost. Trebaju li vam zaista tri vozila ili će dva biti dovoljna? Je li vama, dragi biskupe, doista potreban ljetnikovac za župni dvor ili bi bilo bolje da prodate tu palaču i obnovite svoju nekadašnju slavnu katedralu u kuću dostojnu Kralja kraljeva i Gospodara gospodara?
U isto vrijeme, mnoge su prekrasne katoličke crkve lišene svoje ljepote, ne nužno u ime minimalizma (iako jesu mnogi trapistički samostani), već pogrešnim tumačenjem Drugog vatikanskog sabora. Oštar je kontrast između opatije Naše Gospe Getsemanske u Kentuckyju i njezinih obijeljenih zidova i bazilike Notre Dame u Montrealu i njezinih visokih stupova i plavih stropova. Ako nas minimalistička arhitektura treba odvojiti od ovog života, onda bi nas barem mogla uputiti u raj. Štoviše, lišavanje naše Katoličke crkve kipova i oltarne ograde, pa čak i same njezine liturgije, u biti je svodi na protestantizam, baš kao i skidanje Krista s križa.
Još gore, ovo minimalističko ponašanje prelilo se na našu težnju za svetošću. Protestantski pojam “jednom spašen, uvijek spašen” naveo je mnoge katolike da vide pet crkvenih propisa kao vrhunac savršenstva, a ne kao minimum. Za mnoge je naša vjera svedena na ovih pet zahtjeva: pohađanje mise nedjeljom i obveznim svetkovinama i odmor od služenja; ispovijedanje svojih grijeha barem jednom godišnje; primanje svete pričesti tijekom uskrsnog vremena; obdržavanje propisanih dana posta i nemrsa te pomaganje u zbrinjavanju crkvenih potreba.
Ovih pet pravila je potrebno, ali nas ne izazivaju da postanemo sveci. Tek nedavno sam shvatio da i ja prihvaćam pomalo minimalističku duhovnost nakon što sam se prisjetio riječi Gospe Fatimske. Jednom je Gospa svetom Franji rekla da treba izmoliti mnogo krunice da bi dosegao Nebo. Francisco je jedva dočekao svoj 9. rođendan kada se Gospa prvi put ukazala njemu, svetoj Jacinti i Luciji. Ovdje je dječak koji vjerojatno nikada nije počinio smrtni grijeh, a Gospa kaže da mora moliti mnogo krunice kako bi vidio blaženu viziju.
Koliko nam je često teško izmoliti jednu krunicu, mi koji imamo mnogo veće grijehe od sv. Franje? Mučimo se izmoliti jednu krunicu, a onda nas možda supružnik ili prijatelji zamole da izmolimo još jednu. Ali mi odgovaramo: “Već sam rekao jedno.” Ili, išao sam na misu u nedjelju, pa zašto bih trebao ići na misu radnim danom? Ili tužna stvarnost da se mnogi katolici ne bave svakodnevnim duhovnim čitanjem. Mnogi katolici više poznaju Nicholasa Sparksa i JK Rowling nego svetog Augustina Ispovijedi ili sv. Ignacija Duhovne vježbe.
Ne možemo se spasiti pristajući na pelagijanizam (krivovjerje iz petog stoljeća) i niječući istočni grijeh, kao da bismo ikada mogli dosegnuti nebo vlastitim naporima. Potrebna nam je Božja milost da razvijemo razboritost u svemu, a posebno u duhovnom životu. Većina laika nije pozvana moliti i postiti kao sveti Franjo Asiški.
Sestra Lúcia jednom je rekla: “Oni koji prestanu moliti krunicu i koji ne idu na dnevnu misu nemaju ništa što bi ih moglo održati i tako se gube u materijalizmu zemaljskog života.” Ako naš minimalistički stil života ne vodi maksimalnoj duhovnosti, onda smo zalutali. Naš Gospodin i Gospa pozivaju nas na vrhunce savršenstva, a to je ljubav prema Bogu i prema bližnjemu.
Za mnoge, težnja za savršenstvom milosrđa uključuje pohađanje svakodnevne mise, ali za svakoga to mora uključivati svakodnevnu mentalnu molitvu. Sveci su jasni da bez svakodnevne mentalne molitve ne možemo voljeti kao Bog, niti možemo pobijediti grijeh. A bez trajnog obraćenja i pokore (česte ispovijedi), mogli bismo završiti u paklu. Da, jedina stvarna transformacija je iz života u grijehu u život u milosti koji je omogućen transupstancijacijom.
Za razliku od mnogih župa koje dijele sakrament pokore samo subotom poslijepodne u trajanju od jednog sata (što je jedno od najgorih razdoblja za obitelj zbog rada u dvorištu, poslova i sporta), monsinjor Blacet omogućio je da sakrament bude dostupan svaki dan. Monsinjor je znao da je put u pakao širok i da nas tamo može dovesti minimalistička duhovnost. S druge strane, put do Neba je uzak, i nećemo do njega doći ako učinimo minimum. Zato su sveci i sveti pastiri poput monsinjora Blaceta živjeli u potpunosti za Boga kroz život svakodnevne mentalne molitve uključujući krunicu, svakodnevno duhovno čitanje, često primanje sakramenata, život mrtvljenja i djela milosrđa. Pravi pastir mora voditi svoje ovce na zelene nebeske pašnjake svojim svetim primjerom i velikodušnim darom vremena, svakodnevno polažući svoj život u ispovjedaonici.
Činiti više za Boga iz ljubavi je ključ, a ne činiti više samo radi toga. Oni koji imaju najtješnje jedinstvo s Bogom na zemlji imat će najtješnje jedinstvo s njim zauvijek. Prema riječima Maksima u Gladijator: “Što radimo u životu odzvanja u vječnosti.”
