Na blagdan Gospe od Sniga i Dan domovinske zahvalnosti, u utorak, 5. kolovoza, svečano misno slavlje u crkvi Gospe od Sniga u uvali Ždrelašćica predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Nakon mise, nadbiskup je sudjelovao u procesiji s brodovima morem od uvale Ždrelašćica do Kukljice, tijekom koje je prevezen Gospin kip i prenesen u kukljičku župnu crkvu Obraćenja sv. Pavla.
Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.
Iv 2,1-11
1. Sveti trag Marijine prisutnosti
Draga braćo i sestre,
na ovom prekrasnom mjestu, u uvali Ždrelašćica, koja povezuje dva naša bisera, otok Ugljan i Pašman, dok osjećamo toplinu ljetnog sunca koje nas grije i povjetarca koji nas miluje, osluškujemo poigravanje valova koji nas okružuju; dok slušamo cvrčanje cvrčaka, čujemo i glas vjere koji već pet stoljećima kao jeka odjekuje na ovom mjestu. Ovu su nam vjeru, kao najdragocjenije blago života, prenijeli naši očevi i majke, djedovi i pradjedovi te stojimo pod pogledom Blažene Djevice Marije, Isusove i naše nebeske Majke, sabrani u vjeri, molitvi, sjećanju i zahvalnosti.
Sjećamo se kako su ribari 1514. godine, na današnji dan na ovom mjestu, pronašli sliku Majke Božje. Odnijeli su je u župnu crkvu, ali sutradan, slika je bila vraćena natrag – ovdje, na mjestu na kojem je danas crkvica Gospe od Sniga. Od tada, vjernici dolaze ovdje, ponizno, s vjerom, da Marija ovdje ne samo „boravi“, nego svojom majčinskom ljubavlju zagovara, prati i vodi svoj narod.
2. Sjećanje na Oluju i snagu molitve
Na današnji dan, prisjećamo se i 30. obljetnice vojno-redarstvene operacije „Oluja“. Toga 5. kolovoza 1995., zbog ratnih okolnosti, bojazni i opreza, nije održana tradicionalna procesija s Gospinim kipom – prvi put nakon četiri stoljeća neprekinute pobožnosti. Ali i tada, dok je oružje bilo glasno, a ljudi strepili za svoje živote i živote svojih bližnjih, Majka Božja nam nije bila daleko. Gospa nije tradicionalno plovila morem okružena brodicama i nakićena zlatom – ali je boravila u srcima mnogobrojnih molitelja i branitelja i u zagrljaju krunice oko njihovog vrata bila je njihova nada.
Mnogi hrvatski branitelji nosili su krunicu oko vrata. Ta jednostavna zrnca ujedinjena s molitvom i hrabrošću bila su njihov štit, njihova utjeha, njihova snaga. Krunica nije bila ukras oko njihovog vrata, nego trajan znak molitve. Bila je znak vjere, znak pripadnosti Mariji, znak pouzdanja u Boga i Majku koja i u najžešćim olujama života ostaje blizu. Krunica je bila tiha molitva među rafalima, utjeha u strahovima i ranama, blagoslov u hrabrosti, svjetlo među sjenama.
Prigodno uz ovu obljetnicu Oluje, u ovu molitvu danas uključimo sve hrvatske branitelje i redarstvenike koji su položili svoj život za našu slobodu i Domovinu. Gospodin neka ih primi u svoje vječno Kraljevstvo. Neka Gospodin utješi njihove obitelji, a nama podari zahvalno i odgovorno srce. Molimo i za sve nestale, čije obitelji još uvijek čekaju istinu i utjehu. Gospodaru života povjeravamo i sve žrtve Domovinskog rata – neka njihov križ bude sjeme mira i budućnosti. Blažena Djevica Marija, Kraljica mira, neka im mude Majka i zagovornica pred licem Božjim.
Pomolimo se danas i za našu Domovinu za koju su uložene mnoge žrtve. Gospodi neka blagoslovi hrvatski narod i sve koji u njemu žive. Neka nam Gospodin daruje mudre, poštene i pravedne vođe; neka nam udijeli milost jedinstva u različitosti, hrabrost u teškoćama i otvorenost srca prema dobru. Gospodin neka nam pomogne da, nadahnuti Marijinim primjerom vjere i služenja, znamo ljubiti Domovinu ponizno i požrtvovno – čuvajući vrijednosti slobode, pravde, mira i zajedništva. Neka Majka Marija, koja je znala čuvati u srcu sve što je Isus govorio i činio, i koja je ostala s Njime podno križa, nauči i nas kako i mi možemo ljubiti svoj narod, svoj zavičaj, svoj dom – ne samo riječima, nego životom.
3. Marija kao zagovornica: srce koje vidi i djeluje
Braćo i sestre!
Uloga Blažene Djevice Marije u životu vjernika kao zagovornice dolazi do izražaja i u današnjem evanđelju – na svadbi u Kani Galilejskoj. Marijina nazočnost na svadbi je tihi, nenametljivi, ali odlučan i duboko majčinski znak. Marija ne propovijeda, govori tako malo, samo dvije riječi: „Vina nemaju“; ne objašnjava i uvjerava – ona vidi i djeluje. Vidi ono što drugi ne primjećuju. Dok se svatovi vesele, Marija primjećuje da ponestaje vina. Njezin pogled je pogled majke koja je duboko uronjena u život ljudi, koja vidi i ono što nije izrečeno. I ona to stavlja pred Isusa: „Vina nemaju.“
To je upravo ono što naša nebeska Majka čini – ne čeka da joj mi sve objasnimo, nego prepoznaje naše potrebe, opasnosti, ranjivosti, strepnje i tiho ih nosi pred svoga Sina. Ona za nas zagovara. Ona je naša Zagovornica. Marija u vjeri za nas posreduje.
4. Procesija vjere i simbolika zavjetnog zlata
To čini Marija i za nas danas i ovdje. Kada plovimo u procesiji s Marijinim kipom, prisjećamo se kako je i naš život plovidba morem ovozemaljskog života prema luci vječnosti. U procesiji mi ne nosimo samo drvenu skulpturu – mi simbolički nosimo našu svakodnevicu pred nju: naše brige, slabosti, zahvalnosti, bolesti, nesanice, nesporazume, ali i radosti, ljubavi i nade. I ona sve to, kao u Kani, uzima k srcu i odnosi pred Boga.
Marijin kip, danas nakićen zlatom koje su tijekom stoljeća darovali vjernici, je živi mozaik naše povijesti i duhovnosti. Svaki lančić, medaljon i prsten govori o nekoj majci koja je molila za zdravlje djeteta, o mornaru koji se vratio s mora, o mladima koji su zahvalili za ljubav, o starcima koji su zlatom ovjenčali vjernost svome zavjetu. To zavjetno zlato na Marijinom kipu nije blještavilo taštine, nego sjaj vjere, ljubavi, molitve, zavjeta i povjerenja.
Na Gospinom kipu ovi zavjetni darovi postaju više od ukrasa – oni su obilježeni vjerom, zapečaćeni molitvama; oni su znak duše koja se otvorila Bogu preko Majke. U tom sjaju darova ne odražava se samo sjaj materije, nego i unutarnje svjetlo vjere našega naroda.
5. Svakodnevica preobražena vjerom
Braćo i sestre, razmislimo još malo dublje nad znamenjem današnjeg evanđelja po znakovima vode i vina.
Isus ne čini čudo iz ništavila. On koristi vodu iz sudova koji su namijenjeni za čišćenje, pranje. Šest kamenih posuda, na Isusovu riječ, sluge napuniše do vrha vodom. Ta voda simbol je svakodnevice, znak čišćenja, simbol života koji je često prosječan, bez boje i okusa.
Ta voda može predstavljati: umor u braku, izazove u obitelji, rutinu u molitvi, malodušnost u društvu, prazninu nakon gubitka drage osobe, slabosti koje nosimo…
I upravo to – tu vodu našeg života – Isus uzima kao sredstvo po kojem čini čudo. Isus od nas ne traži materijalno zlato, nego ono što stvarno imamo i jesmo. Ako Mu, na njegovu riječ, damo ono što jesmo, On to može pretvoriti u ono što još nismo, ali možemo postati.
Vino, s druge strane, simbolizira: radost, puninu života, zajedništvo, Božju prisutnost, novi savez u euharistiji – „Ovo je moja krv, krv Saveza“, kaže Isus na Posljednjoj večeri.
Tamo gdje mi dajemo vodu – našu svakodnevicu – Isus, po Marijinom zagovoru, daje vino, i to najbolje. Što znači da nas On ne želi „samo izvući“ iz problema, nego nas želi ispuniti novom radošću, novom svrhom, novim smislom života, novim uskrslim životom, novim vinom Duha Svetoga.
Gdje je u mom životu voda koju Bog još nije pretvorio u vino?
Je li to brak u kojem smo postali suputnici, a ne više zajedništvo ljubavi? Je li to mladost koja traži smisao, ali luta između ekrana i praznine? Je li to narod koji pamti rane rata, ali još uvijek traži iscjeljenje?
U svemu tome, Marija nam kaže isto što je rekla slugama: „Sve što vam rekne, učinite!“. Te Marijine riječi jesu putokaz našeg života prema cilju gdje traje vječna gozba ljubavi.
A što nam to Isus kaže danas? Kaže: „Ljubi“. „Praštaj“. „Moli“. „Čini dobro“. „Žrtvuj se za druge“. „Ne boj se“. „Ne budi mlak“. „Ne idi putem laži“. „Poštuj zapovijedi“.
Ako to činimo, ako u poslušnosti i vjeri – makar u nejasnoći – damo Isusu ono što imamo i jesmo, On će učiniti ono što samo On može i želi: preobrazit će našu vodu života u vino vječnosti.
Zaključak: Marijinim stopama u vjeri i ljubavi
Draga braćo i sestre!
Ono što je Marija učinila na svadbi u Kani čini i za nas danas. Kada plovimo u procesiji s Marijinim kipom ili hodamo za njim, mi pred Mariju simbolički nosimo našu svakodnevicu: naše brige, slabosti, zahvalnosti, bolesti, nesanice, nesporazume, ali i radosti, ljubavi i nade. I ona sve to, kao u Kani, uzima k srcu i odnosi pred Krista.
Ona nas uči da je molitva tiha, ali moćna. Pokazuje nam da se Božje čudo ne događa kad se sve riješi, nego kad sve Njemu predamo. Marija nas uči da voda našeg života, po Isusu, može postati vino radosti.
Zato neka Gospa od Sniga i dalje bude naša Majka, naš most prema Kristu, naša zagovornica, utjeha i vodič.
I danas, u ovoj uvali i procesiji, priznajmo i recimo Mariji iz dubine srca: Majko, nemamo više vina – ali imamo Tebe. Zagovaraj nas kod Isusa.
Amen.
Više slika u Foto – galreiji / Foto: Hrvoje Mavra
