Vrhovni zakon Crkve je spasenje duša, ali koče li to poslanje česte pastoralne promjene?
Prošle godine nekoliko stotina tisuća katoličkih obitelji u Sjedinjenim Državama izgubilo je svoje očeve. Doista, moja su vlastita djeca ovog lipnja pretrpjela gubitak oca.
Ne, nisam ovaj članak napisao s onu stranu groba — govorim o premještaju našeg župnika.
Svake godine, s nemalom zebnjom, čitam obavijest “Klerske zadaće” da vidim hoće li moj duhovnik ponovno otići u neku drugu župu brinuti se za novu duhovnu djecu.
U našu župu smo se preselili 2010. godine. Imali smo tri župnika.
A zašto? Jer, u Sjedinjenim Američkim Državama župnike imenuju njihovi biskupi na mandat od šest godina, iako se taj mandat može obnoviti na još šest godina. Možda za mnoge od nas to nije ni iznenađujuće ni šokantno. Na kraju krajeva, to je norma i mnogi od nas jednostavno uzimaju zdravo za gotovo da je Crkva objavila da su pastiri značilo služiti u kratkim rokovima.
Možda ipak, ako kopamo malo dublje, možemo otkriti obrazloženje iza ovih ograničenja crkvenih termina. Uostalom, Crkva rijetko, ako ikada, proglašava zakon – čak i one koji se odnose isključivo na njezinu pravnu i upravnu praksu – a da vjernicima također ne objasni njegovo obrazloženje i motive koji stoje iza zakona.
Kanonsko pravo, zapravo, govori o ovim pitanjima. Kanon 522 kaže: “Pastor morati posjedovati stabilnost i stoga je biti imenovan za an neodređeno vremensko razdoblje” (naglasak moj). Ako inače ne uzimate Zakonik kanonskog prava kao malo lagano štivo, ova bi vas rečenica mogla iznenaditi. Neodređeno vrijeme potpuno je suprotno našem iskustvu.
Što se ovdje događa?
Odgovor dolazi iz druge rečenice kanona 522: “Dijecezanski biskup može ga imenovati samo na određeno vrijeme ako je to dekretom dopustila Biskupska konferencija.” I tu je problem.
Sadašnji Zakonik kanonskog prava proglašen je u siječnju 1983. i stupio je na snagu u studenom te godine. Nacionalna konferencija katoličkih biskupa donijela je svoje “komplementarne zakone” dva tjedna prije nego što je novi kodeks uopće stupio na snagu. Očito je Biskupska konferencija smatrala da je od iznimne važnosti imati mogućnost fiksnih ograničenja za župnike.
Da budemo jasni, u Zakoniku kanonskog prava iz 1917. koji je zamijenjen Zakonom iz 1983. uopće nema ideje o imenovanju župnika na određeno vrijeme. Doista, ideja da pastor treba ostati u župi – osim ozbiljnog razloga za suprotno – bila je jednostavno prihvaćena norma kroz povijest Crkve. Zapravo, trenutni Zakonik kanonskog prava još uvijek to podržava kao normativni pristup Crkve. Kanon 1748 kaže: “Ako dobro duša ili potreba ili prednost Crkve zahtijevaju da župnik bude premješten iz župe kojom korisno upravlja u drugu župu ili drugu službu, biskup mu neka pismeno predloži premještaj. i nagovori ga da na to pristane iz ljubavi prema Bogu i dušama.”
Zatim kanon 1749 kaže: “Ako se župnik ne namjerava pokoriti savjetu i uvjeravanjima biskupa, neka razloge obrazloži pismeno.”
Postupajući kanoni objašnjavaju da nakon toga biskup može prihvatiti župnikove razloge ili opet “ponovite očinske poticaje župniku.”
Mogli bismo se zapitati zašto postoji toliko ceremonije oko onoga što je, naizgled, krajnje uobičajeno u našem iskustvu. Jednom riječju odgovor je: duše. Toliko čitamo u kanonu 1748. Ovi protokoli su na snazi za “dobro duša” i “ljubav prema Bogu i dušama”.
Da bismo to potvrdili, posljednji kanon o premještaju pastora kaže: “U slučaju premještaja… spasenje duša, koje uvijek mora biti najviši zakon u Crkvi, treba imati pred očima.” Ova maksima, da je “spasenje duša vrhovni zakon u Crkvi” je gotovo sigurno najpoznatiji i često citirani kanon. Ako prešućujemo da to izričito stoji u kanonu o premještaju župnika, činimo to na vlastitu odgovornost.
Kod nas je ova priča normalna: Svećenik koji vas je krstio nije svećenik koji vam je dao prvu svetu pričest, koji nije svećenik koji vas je pripremao za krizmu, koji nije svećenik na vašem vjenčanju.
Zamislite koliko bi drugačije bile sesije prije Cane sa svećenikom koji je poznavao Mikea cijeli život – pravi otac. Umjesto toga, tužna je istina da bi par u konačnici mogao imati više interakcija sa svojim ugostiteljem nego što su imali sa svojim pastorom. Što je još tužnije, možda se prema našem pastoru odnosimo na isti transakcijski način. To jest, svog pastora možemo tretirati samo kao dispanzera sakramenata, a ne kao duhovnog oca. “Uostalom”, kažemo, “za par godina njega više neće biti, a doselit će se netko novi.”
To je ipak donekle predvidljiv odgovor na stalnu rotaciju naših župnika. Rečeno nam je da smo “župna obitelj”. Međutim, otac obitelji nije samo pozicija koju treba popuniti. Konkretni razlozi zašto su američki biskupi uspostavili ograničenja mandata su, iskreno, pomalo nejasni. Jedna uobičajena sugestija je da to štiti od takozvanog “kulta ličnosti”.
Ne sumnjam u taj učinak. Uostalom, teško se vezati za “oca” za kojeg znate da će vas uskoro ostaviti. Stoga ih ne doživljavamo kao prave duhovne očeve za nas.
I tako, bit će oproštajna torta za tvog oca nakon mise jedne nedjelje. Ako sve bude po planu, logika ide, ni mi ni župnik nećemo zbog toga osjetiti neki veliki gubitak, jer smo napravili zaštitni zid koji nas štiti od mogućeg “kulta ličnosti”. Neki bi ovo mogli vidjeti kao značajku; Vidim to kao grešku. Istina je sljedeća: ako nas gubitak nekoga koga nazivamo “ocem” ne tjera na tugu, onda se čini da on i nije neki otac u pravom smislu te riječi.
Kaže nam Arški župnik da „Dobar pastir, župnik po srcu Božjem, najveće je blago koje dobri Gospodin može udijeliti jednoj župi i jedan od najdragocjenijih darova Božjeg milosrđa.“ Ovo je nevjerojatna tvrdnja. Međutim, to ima smisla kad se prisjetimo da je “spasenje duša vrhovni zakon Crkve.” Jer, kako nas podsjeća papa Pavao VI Christus Dominus, “pastirima u svoje ime … povjerena je briga za duše.” Jedan od najdragocjenijih darova božanskog milosrđa je, dakle, župnik koji ljubi one duše koje su mu povjerene.
Ljubav, kao što znamo, zahtijeva da voljeni bude poznat. Stoga Pavao VI. primjećuje: “U vršenju svoje službe pastira, pastiri bi se trebali potruditi upoznati vlastito stado.” To je možda i najtemeljniji razlog zašto Crkva uči da je pastirova stabilnost toliko potrebna: kako bi mogao bolje upoznati, a time i ljubiti one duše koje su mu povjerene na brigu, i time u konačnici pridonijeti ispunjenju vrhovnog zakona Crkve – spasenja duša. .
Ako još nismo razumjeli opetovane upute Crkve u ovoj stvari, Pavao VI stvar čini sasvim jasnom. „Sada župa postoji“, kaže nam, „samo za dobrobit duša. … Župnici trebaju uživati u svojim župama onu stabilnost službe koja je dobra dušama zahtjeva” (naglasak moj).
Mnogo toga se promijenilo u 40 godina otkako su biskupi usvojili šestogodišnji mandat župnika. Nema sumnje da je biskupska konferencija u to vrijeme vjerovala da postoje dobri razlozi za usvajanje te mjere. Možda ih je i bilo. Međutim, čini se da je nakon 40 godina sazrelo vrijeme da USCCB duboko preispita te razloge i zapita je li to doista u službi vrhovnog zakona Crkve.
Potičem ih da se ugledaju na sv. Jean-Marie Vianneyja kao njihov pokrovitelj u ovoj stvari. On je, uostalom, i zaštitnik župnih svećenika. Papa Benedikt XVI. za njega je rekao da je “pravi primjer pastira u službi Kristova stada”. Vianney je poznatiji kao “liječnik iz Arsa”. Možda je to prikladno — da je zaštitnik župnika poznat po imenu svoje župe.
U Arsu će ostati 41 godinu. Molio je: “Bože moj, daj mi obraćenje moje župe. Spreman sam patiti cijeli život. … Spreman sam trpjeti najoštrije boli i stotinu godina. Samo neka se moj narod obrati.”
Zaštitnik i uzor Crkve par excellence od župnika bio je župnik u Arsu – i samo Ars.
Nikada nije premješten. Umjesto toga, Ars je pretvoren.
Njegova je molitva bila uslišana.
Sveti Jean-Marie Vianney, moli za nas.
