Skladatelj Sir James MacMillan pretvara tišinu u pjesmu.
Poznati škotski skladatelj i dirigent Sir James MacMillan izjavio je da je u modernom svijetu “tišina gotovo izumrla”.
Ponavljajući kardinala Roberta Saraha upozorenje da zapadnjačka materijalistička kultura uništava sposobnost susreta s Bogom, MacMillan — tijekom nedavne intervju sa Zakladom Scala, čija je vizija vratiti smisao i svrhu američkoj kulturi usredotočujući se na raskrižje umjetnosti, liturgije i obrazovanja – ustvrdio je da je “rat protiv šutnje rat protiv nas samih i protiv našeg unutarnjeg života.”
Kako to da MacMillan, 65, vjeruje da nas glazba, koju on naziva najduhovnijom od svih umjetnosti, može pripremiti da iskusimo tišinu koja je punina, a ne ponor? Kad sam razgovarao s njim, zamolio sam MacMillana da u svojim memoarima razradi svoje pisanje o šutnji Škotska pjesma, u kojem je promišljao kako „tišina nije odsutnost nego prisutnost. To je tišina pratnje, Krista koji nas prati na Via Dolorosapateći s nama, kao jedan od nas, radije nego nihil. A pojam tišine kao prisutnosti, kao mistične ili metafizičke supstance ima mnogo glazbenih analogija.”
Otvorenost i pažljivost potrebni za istinsko slušanje glazbe mogu nas pripremiti za vrstu prijemljivosti koja je potrebna u molitvi i meditaciji.
“Ljubitelji glazbe se transformiraju glazbom”, rekao je. Slično, u kontemplativnoj molitvi, “morate biti otvoreni mogućnosti da budete promijenjeni kroz ono što se događa u toj tišini.”
U kršćanskoj molitvi tiha je kontemplacija žrtvovanje sebe za susret s Bogom. Slično, s glazbom, MacMillan je objasnio da, “da bi vam se složena glazba obratila, trebate se otvoriti objektivnom autoritetu. Nema smisla slušati Beethovenovu simfoniju ako namjeravate raditi nešto drugo. Ta glazba neće doprijeti do tebe. Baš kao što složeni narativi u povijesti imaju autoritet koji se ne može požurivati, morate se pokoravati strukturama i vremenskoj skali ovih glazbenih komada. Slušatelj ne može doći u prisutnost glazbe u stanju prkosa i otpora. Morate doći u stanju otvorenosti, poštovanja i ljubavi.”
Kao i kod glazbe, u kontemplativnoj molitvi, “morate žrtvovati nešto od sebe; moraš dati nešto od svog ega. Ne možete ući u prisutnost Božju u stanju prkosa i otpora. Morate biti otvoreni za mogućnost promjene kroz ono što se događa u toj tišini.”
Tišina može biti plodno tlo za kreativnost, omogućujući pojavu novih ideja i nadahnuća. MacMillan je opisao kako “u stanju odsutnosti osjećaj glazbe – male žeravice glazbe se raspiruju, mali plamenovi i treptaji ničega, za početak – može treperiti i biti raspiran u ove masivne, velike narative i simfoniju pripovijesti.”
Osvrćući se na gubitak svoje unuke kada je imala samo 6 godina, prisjetio se kako sam se “morao vratiti pisanju glazbe. Nakon tihih, slomljenih, teških vremena u tjednima i mjesecima nakon svega što se dogodilo, iznenada, iznenada, jednog dana, sve je počelo iznova. Imao sam susret s tišinom koja je omogućila malim žarovima da ponovno ožive.”
U svijetu koji sve više cijeni brzinu i učinkovitost, izdvajanje vremena za ovaj duboki angažman – bilo uz glazbu ili molitvu – postaje radikalan čin. Ipak, u tim trenucima pune prisutnosti, otvorenosti otajstvenoj Božjoj prisutnosti u tišini, često nalazimo svoja najdublja iskustva ljepote, smisla i transcendencije.
Josef Pieper pozvao je umjetnike da se vrate stvaranju umjetnosti i glazbe koji nam pomažu da uđemo u “svečanu kontemplaciju univerzalnih stvarnosti i razloga za njihovo održavanje”. U suprotnom, umjetnost i glazba postaju jednostavno “novica”, “profiterstvo”, “nervozna rastresenost”, “glupa zabava” ili “zavođenje”.
Ne bismo se trebali bojati učenja poslušnosti koja je potrebna da bismo cijenili složenost velike glazbe ništa više nego što bismo trebali težiti upoznavanju Božje prisutnosti koja nam dolazi u tišini. U pažljivoj tišini možemo pronaći dublju vjeru koja ne poriče ljudsku patnju, ali transformira i našu patnju i našu radost – slično kao što MacMillan, kao skladatelj, transformira tišinu u pjesmu.
