Nacionalni katolički registar, 1. siječnja 2025. / 04:00 ujutro
Kao katolički blagdan, 1. siječnja je kroz povijest povezivao različite niti. Dugo se nazivalo “Obrezanjem Gospodinovim” jer je na osminu Božića, au skladu sa židovskim zakonom (Post 17,12; Lk 2,21) Isus obrezan. Od vremena Abrahama nadalje, obrezivanje je bilo znak uključivanja u Božji savez s Izraelom.
Počevši od 1. siječnja 1968., Papa Pavao VI. također je odredio 1. siječnja kao “Svjetski dan mira”, naposljetku čak uvodeći neobaveznu zavjetnu misu za to svetkovanje.
Što Crkva ima ne koji se obilježava 1. siječnja početak je građanske nove godine. Crkvena nova godina počinje prvom nedjeljom došašća kada se crkvena godina vraća na početak Kristova života označavajući pripravu za njegovo rođenje. Povijesno gledano, građanska nova godina započinjala je u različite dane, pa tako i 25. ožujka (blagdan Blagovijesti, obilježavanje Isusova začeća i devet mjeseci prije Božića). Dok su mnoge europske zemlje prešle na 1. siječnja u 16. stoljeću, Britanija i 13 kolonija zadržale su novu godinu usmjerenu na marijanske praznike u korelaciji s Isusovim začećem sve do 1752. godine.
Od reforme rimskog kalendara 1969. Crkva slavi 1. siječnja kao svetkovinu Marije, Majke Božje. Ovo, međutim, nije obred izvučen iz cijele tkanine. Štovanje Marije kao majke Božje 1. siječnja zapravo je najranije slavlje tog datuma u Rimskoj Crkvi.
Govoriti o Mariji kao o “Theotokos”, “Bogonositeljici” ili “majci Božjoj”, nije samo lijep način da se kaže očito. Naslov je bio vezan uz kristološke rasprave rane Crkve.
Nestorije je bio heretik iz petog stoljeća. Odbacio je naslov “Theotokos” zbog svoje temeljne (i manjkave) kristologije. Katolička teologija uči da je Isus Krist jedna osoba koja ima dvije naravi — božansko i ljudsko. Isus je u potpunosti Bog i u potpunosti čovjek zahvaljujući dvjema cjelovitim naravima. Ali Isus nije dvoje ljudi; on je jedna osoba.
Nestorije je odbacio to učenje. Prema njemu, Marija je “majka Isusa” čovjeka, ali ne i “majka Božja”.
Nestorijev stav je shizofren, pretvarajući Isusa u dvije osobe — jednu božansku, drugu ljudsku. Rani heretici koji su zastupali takva gledišta u osnovi su zauzeli stajališta slična drevnim gnosticima koji su, smatrajući tijelo zlom, nastojali pobjeći od njega. Gotovo univerzalna zajednička nit koja se provlači kroz rane hereze u kršćanstvu bila je nastojanje da se poreknu neki aspekti Isusove ljudskosti, čineći tu ljudskost na neki način nepotpunom ili nedjelotvornom. Jednostavno rečeno, sve te vizije temelje se na jasnom učenju Svetog pisma da je Isus bio “čovjek poput nas u svemu osim u grijehu” (Heb 2,17).
Budući da je Marijin sin uistinu jedna osoba — “pravi Bog i pravi čovjek” kako će kasnije poučavati Kalcedonski koncil — Osoba kojega je Marija rodila bio je i potpuno ljudski i potpuno božanski. A budući da je on oboje, ona je “Majka Božja”.
“Priroda” je, naposljetku, nešto poput apstraktnog pojma. Budući da svi imamo ljudsku “prirodu”, dijelimo zajedničke karakteristike čovječanstva, npr. podložnost prostoru i vremenu, tijelo i duh i, od pada, oslabljenost kao rezultat grijeha. Ali ne susrećemo apstraktne “prirode” koje trče ulicom. Susrećemo samo stvarne osobe s ljudskom prirodom (jer ne postoje osobe bez prirode). Zašto bismo onda mislili da je Marija rodila apstrakciju?
Ako Isus nije pravi Bog, on nas ne može spasiti. On je mudar učitelj, nježan uzor i možda svestrano dobar momak, ali nije Bog, a ako nije, nemoćan je kao i svako drugo ljudsko biće da nas spasi.
Ako Isus nije pravi čovjek, on nas ne može spasiti. On može biti Svemogući Bog, ali ne može zastupati, predstavljati ili učiniti bilo što u naše ime. Božji odnos prema nama bio bi potpuno vanjski. Ali Bog želi da smo uključeni u djelo našeg otkupljenja.
Ili je osoba Isus “pravi Bog i pravi čovjek” – a Marija je majka te osobe, ili je Božić laž.
Katoličko je učenje od početka držalo na okupu otajstvo “jedne osobe/dvije naravi”. Zato su već na saboru u Efezu 431. godine saborski oci Gospu nazvali ono što mi danas slavimo: “Theotokos, Majko Božja”.
Ovo nisu samo drevne rasprave. Ono što kažemo o kristologiji također izražava ono što vjerujemo o ljudskoj antropologiji, tko smo mi. Naša moderna kultura često dijeli ljudsku osobu od ljudske prirode, svodeći našu prirodu – koja je sastavni dio naše ljudskosti – na nešto što se smatra “podosobnim”, instrumentalnim, podložnim manipulaciji. Katolička teologija se tome opire jer je ono što naš kvazi-gnostički mentalitet naziva “podosobnim” zapravo prilično osobno, a budući da osobe treba voljeti, a ne koristiti, napadi na ljudsku prirodu teško da su “ljubavi”. Oni su napadi na ljudsku osobu, cjelovito promatranu. Na isticanju te istine neumorno je radio sveti Ivan Pavao II.
Današnji blagdan predstavljen je na ikoni iz 15. stoljeća “Rođenje”, koju je molio Andrej Rubljov. U pravoslavnoj tradiciji, svete slike ikona se ne “slikaju”, “izrađuju” ili “stvore”, već se pišu i “mole”, vjerujući da Božje nadahnuće vodi zemaljsku ruku. Rublev je molio ovu ikonu za pravoslavnu katedralu Navještenja u Moskvi.
(Priča se nastavlja u nastavku)
Pretplatite se na naš dnevni bilten
Poput srednjovjekovne zapadne umjetnosti, ikone se ne pridržavaju jednostavnih kanona prostora i vremena kao “realistična umjetnost”. Budući da ikona govori o duhovnim stvarnostima, njezini prikazi okupljaju više simbola, koncepata i događaja zajedno kako bi izrazili duhovnu istinu koju ikona predstavlja. Ikone su pogled na nebeske stvarnosti, a naše ljudsko razumijevanje neba je ograničeno. Budući da su ikone tračak neba, to je tipičan razlog zašto su zlatne i ograničene na duhovne stvarnosti, bez dodanih “dodataka” poput krajolika ili vremenskih scena.
Na ikoni “Theotokos”, Majka Božja je ispred i u sredini. Ona je najveća osoba na ikoni, na svom porodnom krevetu. Njezin Sin, povijen u pelene, nalazi se u susjednim jaslama, životinje su mu najbliže, anđeli iznad njega. Jaslice su u špilji, simbolizirajući tamu ljudske grešnosti iz koje nas Isus, ulaskom u ovaj svijet, dolazi spasiti. Pastiri prilaze s desne strane, prolazeći pokraj biljke za koju pravoslavni komentatori kažu da je “Jessejevo drvo”, potvrđujući Isusovo Davidovo podrijetlo. U gornjem lijevom kutu se također približavaju tri mudraca. Pomoć i pomoć također se nalazi na desnoj strani: u gornjem desnom kutu, anđeli obožavaju i čekaju da služe, u donjem desnom kutu, pravoslavni komentatori kažu da su ljudske babice. Odakle bi ta ideja došla, s obzirom na napuštenost Marije i Josipa u prebukiranom Betlehemu, ne mogu reći. Nadalje, budući da predaja drži da je Marijino rođenje bilo bezbolno (budući da je bol pri porodu u Svetom pismu (Post 3,16) prikazana kao dio kazne za grijeh, tj. da se priroda, pa i tijelo buni i opire osobi), dalje se pitamo odakle je mogla doći ta pravoslavna predodžba. Dolje lijevo je Josip, pomalo izoliran jer je njegova uloga udomitelja, a ne oca. Opet, neki pravoslavni komentatori kažu da je lik uz njega đavao, iskušavajući njegov ponos zbog njegove ograničene uloge u tim događajima.
Povjesničari umjetnosti odaju priznanje Rubljovu jer je bio početak novog i osebujnog stila u ruskim ikonama, mekšeg i manje strogog, osobito u boji. Možda je njegova najpoznatija ikona u zapadnom svijetu “Ikona Svete Trojice” u kojoj su tri Osobe predstavljene trima spomenutim anđelima (Post 18,1-13) kao posjetiteljima u Abrahamovu šatoru koji obećavaju da će Sara i Abraham za godinu dana dobiti sina.
Crkva poziva svoje sinove i kćeri na ovom početku nove godine da časte Majku Božju — koja je također i naša majka (vidi Iv 19,27). Otkupljenje čovječanstva počelo je s Marijom, koja je pristala biti majka Gospodinova. Nema bolje osobe za dobre početke.
Ova priča je prvi put objavljen od strane Nacionalnog katoličkog registra, CNA-inog sestrinskog partnera za vijesti, 2. siječnja 2022., a prilagodio ga je CNA.
John M. Grondelski (dr.sc., Fordham) bivši je pomoćnik dekana Teološkog fakulteta Sveučilišta Seton Hall, South Orange, New Jersey. Posebno ga zanima moralna teologija i misao Ivana Pavla II.
