‘Zašto bi feministice trebale slaviti srednji vijek (i Katoličku crkvu)’

Kulturna bitka trenutno je političko pitanje broj 1 u zapadnom svijetu. To se jasno pokazalo na nedavnim izborima u SAD-u, kada je niz povijesnih demokrata i etničkih manjina prebacio svoje glasove u tabor republikanaca iz straha od političkog trijumfa teorija buđenja, koje dovode u pitanje najuniverzalnija antropološka i biološka načela. Odnosi između muškaraca i žena, njihova intrinzična priroda i razlike temeljni su dio ovih društvenih rasprava koje su posljednjih godina opasno polarizirale Zapad.

Radikalni feminizam — koji se posljednjih godina proširio na gotovo sva veća sveučilišta u SAD-u i Europi i vidi bijelca i patrijarhat kao izvor svih ženskih patnji — uvelike je destabilizirao institucije obitelji i braka. To je pak pridonijelo pojavama pada nataliteta i masovne atomizacije mladih, ubrzavajući ujedno proces dekristijanizacije na Zapadu.

Velika povjesničarka i medievistica Régine Pernoud predvidjela je ta kretanja kad je napisala Žene u doba katedrala u kasnim 70-ima, mudro podsjećajući da ništa nije bilo više osnažujuće i oslobađajuće za žene od pojave kršćanstva u drevnim vremenima i da velike žene u povijesti nikada nisu trebale pribjegavati marksističkoj retorici klasne i rodne borbe kako bi postigle svoju sudbinu. Ne upuštajući se u anakronizam, Pernoud crpi iz povijesti srednjeg vijeka, koji je predstavljao Zlatno doba za kršćanstvo u Europiključ za pomirenje i zdravu komplementarnost između dvaju spolova.

Jer izvan prolaznih ideoloških pokreta, kršćanstvo uči nepromjenjivim i bezvremenim istinama o ljudskoj prirodi, koja je jedina nositelj univerzalnosti koja povezuje narode.

Široko zajednička želja zapadnih muškaraca i žena da ponovno otkriju zdrav razum i privid društvene kohezije prilika je koju kršćani ne bi trebali oklijevati iskoristiti, počevši od ponovnog intelektualnog naoružavanja.