Prije misnog slavlja hodočasnici Ozaljsko-lipničkog dekanata predvođeni dekanom preč. Željkom Bakšićem i domaći župljani molili su križni put na otvorenom. Misu su suslavila šestorica svećenika.
O. Stjepan u propovijedi je govorio o savjesti, podsjećajući na riječi bl. Alojzija: „Moja je savjest čista i mirna pred Bogom.“ Kazao je da je savjest nešto veličanstveno. „Kad je rekao naš Alojzije: ‘Moja je savjest čista’, to znači da je on ušao u svetište vlastitoga srca, tamo gdje se čovjek susreće sa svojim Bogom“, rekao je propovjednik.
„A savjest je iskustvena činjenica i svatko ju ima“, istaknuo je dodavši da je ona sudište koje je nemoguće podmititi ili prevariti. „Ona je istovjetna, jednaka je s nama, a ipak nas nadilazi. Raste s nama, ali nas poput iskusna učitelja odgaja i poučava. Mahom nas poziva na odgovornost, a onda mirom nagrađuje dobra djela. Dobre čine odobrava, a zle osuđuje. Savjest je tumač svih pisanih i nepisanih zakona koji dobro nagrađuju, a zlo zabranjuju“, poručio je o. Stjepan.
Upitao je nazočne jesu li razmišljali, nakon što su učinili nešto loše i nije bilo svjedoka, kako im glas iznutra odjednom govori: „Ovo što si učinio, nije bilo dobro.“ Dodao je da to nije razum, nego se preko razuma očituje to skrovište u kojemu je čovjek sâm sa svojim Bogom. „Bog mi pokazuje: ‘Ovo što si učinio, nije dobro. Ne kažnjavam te, ali ti progovaram iznutra da tako ne živiš.’ I što je taj čin veći i lošiji, mi ne možemo spavati“, primijetio je propovjednik te podsjetio na ubojstvo iz romana „Zločin i kazna“ Fjodora Mihajloviča Dostojevskog.
„Grijeh je stvarnost koja mnogo nudi, a onda kada pristajemo na zlo, unosi nam nemir u dušu jer grijeh mnogo nudi, malo daje, a uzima mir i moje ljudsko dostojanstvo“, naglasio je spomenuvši svjedočanstvo čovjeka koji je ubio vlastitu tetu, nakon čega je čuo kako mu iznutra glas viče: „Zašto si ubio svoju tetu?“
„To je savjest, to je Bog kojega susrećemo u dubinama svoga bića i koji želi da budemo sretni, veseli, raspoloženi – djeca Božja! Ali ako smo neposlušni toj savjesti i unatoč toga idemo krivim putevima, onda sami sebi pišemo svoju sudbinu. A to je da imam nutarnji nemir, da imam grižnju savjesti koja može biti tako strašno jaka da čovjek jednostavno ne može živjeti“, rekao je propovjednik.
Govoreći o bl. Stepincu, naglasio je da se nije bojao ničega te je mogao svakome pogledati u oči jer mu je savjest bila čista. „Trpio je za svakog svećenika, za svakoga vjernika“, rekao je dodavši da je nadbiskup Stepinac bio uvjeren da je na pravome putu jer ne čini zlodjela kao što su činili neprijatelji, nego je sve koji su bili u potrebi prigrlio i pomagao.
Podsjetio je i na don Antu Bakovića kazavši da su ga htjeli ubiti jer je „čvrsto branio stavove našega kardinala Stepinca“.
„Sve nam je jasno. ‘Moja je savjest čista’, kaže naš kardinal. I poruku svima nama da u tišini srca stvarno si postavimo pitanje: Dragi Bože, je li moja savjest čista u odnosu na moga muža, moju ženu, na moga susjeda, Boga i ljude s kojima živim, djela koja činim? Činim li ih iskreno iz srca da želim drugima dobro ili gledam svoju korist?“, poručio je o. Stjepan te dodao da uvijek ima povratka. „Bog je onaj koji nas čeka raširenih ruku. ‘Sinko, kćeri, ne idi tim putem. Evo ti put radosti, dođi ponovno k meni’“, naglasio je.
„Prvi proglašeni svetac od samoga Krista Gospodina je razbojnik [koji je zamolio Isusa da ga se sjeti kada dođe u svoje kraljevstvo]. Ma što nam se god u životu dogodilo, živimo tako da naša savjest bude čista i mirna pred Bogom, kao što nam je to svjedočio naš svetac! Stoga se danas usrdno molimo da i mi budemo čiste savjesti jer samo tako možemo svjedočiti ljepotu svoga kršćanskog života“, zaključio je propovjednik.
Na kraju euharistijskog slavlja, kao i inače, prisutni vjernici i svećenici zajedno su izmolili Molitvu za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca, a zajedništvo je potom nastavljeno uz okrjepu.