Nedelja, 6. 10. 2024.
Draga sestre, poštovana Vrhovna poglavarice, draga braćo i sestre!
Pripala mi je nezahvalna zadaća da u ime Gospićko-senjske biskupije uputim zahvalni i oproštajni govor sestrama Družbe Srca Isusova koje nakon 58 godina djelovanja odlukom Vrhovne uprave Družbe odlaze iz Gospića koji je danas sjedište Gospićko-senjske biskupije.
Sakramentalna je služba u Crkvi, dakle, služenje koje se vrši u Kristovo ime. To služenje ima osobni značaj i zborni oblik. Služenje i svjedočenje vjere nužni su za spasenje. Kad »ljubavi ne bih imao«, veli još Apostol, »ništa nisam!«. I sve ono što se zove povlastice, služenje, čak i krepost …, bez ljubavi »ništa mi ne bi koristilo«.
Sv. Ivan apostol i evanđelist u 15. poglavlju kaže: „Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga“.
Upravo ove riječi možemo primijeniti na naše sestre Srca Isusova koje su djelovale u ovome gradu 58 godina, u ovoj Biskupiji preko 24 godine, a ako uzmemo u obzir sve biskupije koje su prethodile Gospićko-senjskoj biskupiji onda je djelovanje trajalo 91 godinu.
Teško je danas izreći sve osjećaje. S jedne strane osobno sam Bogu zahvalan na suživotu sa sestrama u Biskupskom ordinarijatu, a s druge strane ogromna tuga obuzima moje srce jer ovaj biskupski grad ostaje bez jedne redovničke zajednice koja je tu djelovala desetljećima, bez sestara koje su ostavile veliki trag u ovom narodu. Brojne sestre su bile na službi ovdje u Gospiću, a u mojih zadnjih 9 godina službe ovdje su djelovale s. Amalija (21 godinu), s. Celestina (8 godina), s. Svjetlana (ukupno u 2 navrata 3 godine), s. Robertina i s. Viliberta. Tu su i brojne druge sestre koje su u 58 godina djelovale u Gospiću. Neke od njih još uvijek su žive, a neke su nakon predanog redovničkog života prešle k Gospodinu.
Teško je danas izreći sve ono što se prebire u mojem srcu. Mogu istaknuti da smo biskupi, svećenici i časne sestre u Ordinarijatu živjeli kao jedna obitelj. Časne sestre svakodnevno sam doživljavao kao druge majke koje s velikom ljubavlju paze kako nam ništa ne bi nedostajalo. Onaj uzor u vjeri i predanosti službi na preočit način odražavao se u načinu življenja naši sestara. Tihe, samozatajne, nenametljive i predane u služenju drugima to su riječi kojima mogu opisati naše sestre.
Kada upotrebljavamo riječ „naš“ onda zasigurno da nitko od ljudi to ne pripisuje bilo kome, već onome koji je svojim djelima, svojom ljubavlju zaslužio da ga se tako naziva. Takav naslov „naš“ zaslužuju sestre od kojih se danas opraštamo.
Kateheza tradendae sv. Ivana Pavla II. kaže: „Sav je Kristov život bio neprestano poučavanje: njegova šutnja, njegova znamenja, djela, molitva, ljubav prema čovjeku, njegovo opredjeljenje za male i siromašne, prihvaćanje potpune žrtve na križu za otkup svijeta, njegovo uskrsnuće, sve je to ostvarenje njegove Riječi i ispunjenje Objave“. Možemo slobodno reći da se ova božanska narav pretočila i u život naših sestara. Njihova šutnja bila je jača i od riječi, djela ispunjena ljubavlju doživljavali smo svakodnevno, molitva tiha na usnama krijepila je naš život i rad, prevelika ljubav prema svakom čovjeku, osobito u teškim vremenima, daje primjer na koji način se nasljeduje Boga. Kako kaže sv. Pavao u Poslanici Korinćanima: „A sada ostaje vjera, nada, ljubav, to troje; ali najveća od ovih je ljubav“. Ljubav nam ostaje kao trajan spomen s kolikom požrtvovnošću su sestre služile Bogu prepoznajući ga u svakodnevnim stvarnostima.
Braćo i sestre, zahvalni smo danas što smo tolike godine imali prisutnost časnih sestara u našem gradu. Iako nas tuga obuzima trebamo postati svjesni i odgovornosti zbog kojih nam se događaju ovakve stvari. Svaki čovjek nezahvalan je dokle god nešto posjeduje, a kada to izgubi postaje svjestan stvarnosti. Vjerojatno je tako i s nama. Ozbiljno je pitanje koliko molimo za nova duhovna zvanja. Možda nas ovakav događaj potakne da se žarače uključimo u djelo molitve za nove radnike u njivi Gospodnjoj. U čovjekovoj prirodi je da teži za većim od onoga što posjeduje, a kada izgubi sve onda postaje svjestan i onoga što je do tada imao. Nadam se da će ovo biti poticaj svima nama za molitvu za nova duhovna zvanja.
Drage sestre, odlazite na nova odredišta gdje vas Providnost šalje. Znam da ljudski gledajući i vama nije lako poći u novu sredinu. U Knjizi Postanka Bog upućuje poziv Abrahamu i očekuje od njega pokret: »Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u zemlju koju ću ti pokazati.« Abraham se treba otrgnuti od svega onoga što je za čovjeka toga doba značilo sigurnost. Trebao je napustiti poznato i krenuti prema nepoznatom. Za takvo što bilo mu je potrebno pouzdanje u Boga.
Takav je i život nas svećenika, redovnika i redovnica. Novo poslanje uvijek je dolazak u nepoznato, ali sigurnost u Boga donosi nam olakšanje da nas Bog neće napustiti već da će krijepiti naš život i upravljati naše korake. S tim mislima i vama obećavamo molitve ali i znamo da ćete vi trajno moliti za nas. To će biti naša snaga, to će biti naš utjeha to će biti naša blizina jer nam pouzdanje dolazi od samoga Boga.
Od srca vam hvala na svemu i molim oproštenje za sve ono što nije bilo onako kako bi to trebalo biti! Slatko Srce mog Isusa – daj da te ljubim sve više!
