Zagrebačka nadbiskupija – Zahvalni govor biskupa Gorskog kardinalu Bozaniću na zlatnoj misi

Uzoriti i dragi kardinale Josipe,

na završetku ovog zahvalnog slavlja pridružujem se riječima nadbiskupa Dražena Kutleše i riječima biskupa Ivana Šaška. Ne spominjući što se sve važno dogodilo tijekom Vaše službe u Zagrebačkoj nadbiskupiji, želio bih Vam zahvaliti za ono na što nismo polagali dovoljno pozornosti ili nije odmah bilo vidljivo, a bez čega, vjerujem, ne biste mogli izvršiti djela koja su obilježila Crkvu zagrebačku. Prije svega hvala Vam za vjeru koju ste svjedočili svojim životom i koja je bila temelj i snaga Vašega djelovanja. Prema riječima apostola Jakova: „Vjera bez djela je mrtva“. Vaša djela svjedoče o živoj vjeri koja Vas je nosila i kojom ste prihvaćali mnoge teške trenutke službe. Uvjeren sam da ste često ponavljali riječi gesla blaženog Alojzija Stepinca: „U Tebe se Gospodine uzdam!“

Hvala Vam za vizije koje ste imali i hrabrost kojom ste pokretali određene projekte. Gledali ste naprijed, vidjeli potrebe koje tek u budućnosti dolaze i odgovorili na njih u danom sretnom trenutku. Spominjem samo neke, zbog važnosti, jer mi se čini da su u njoj sadržane mnoge stvari. To je briga za kler Zagrebačke nadbiskupije. Mnogi su zagrebački nadbiskupi sanjali o svećeničkom domu, ali konačno rješenje ostvareno je tijekom Vaše službe. Tek kada ostarimo i onemoćamo, shvaćamo svu važnost ove ustanove u kojoj bolesni i umirovljeni svećenici nalaze utočište i zasluženi mir. Dom Vam je uvijek bio na srcu.

Božja providnost Vas je vodila kada ste imali i viziju i hrabrost za obnovu Bogoslovnog sjemeništa. Bez tog zahvata, u vrijeme potresa, zgrada bogoslovije urušila bi se kako se to dogodilo 1898. Ovako ste i Vi, zbog rušenja nadbiskupskog dvora, u njoj našli privremeno utočište, svoj boravak i svoje urede.

Pred Vama je bio i hrvatski narod i hrvatski vjernici. Gledali ste unaprijed i vidjeli smjer kretanja hrvatskog društva koje je načeto raznim ideologijama. Čežnja za istinom, za znanošću koja nije podložna ideološkim utjecajima, briga za budućnost vjerskog i društvenog života, za zdravo hrvatsko društvo, rezultirala je osnivanjem Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Na istom tragu, briga za vjernike Zagrebačke nadbiskupije nadahnula Vas je da započnete i završite Drugu sinodu Zagrebačke nadbiskupije, koja je dala novi zamah crkvenom životu.

Hvala Vam za osobiti primjer krjeposti opreza. Niste brzo donosili odluke zbog velikog opreza kojim ste prihvaćali nove ideje i ljude znajući kako lako mogu biti varljive. Upravo to sačuvalo je Vas i Nadbiskupiju od većih promašaja. Tako ste nas poučili da dobro promislimo o svim posljedicama onoga što činimo.

Hvala Vam za primjer ustrajnosti u ostvarivanju zacrtanih ciljeva. Ma koliko bilo teško, nikada niste odustali ili stali na pola puta. Hvala Vam što ste imali velikog strpljenja slušati svećenike, njihove pritužbe i probleme pa i onda kada su Vam se protivili, o čemu zasigurno mnogi mogu posvjedočiti.

Hvala Vam što niste odbacili nijednog svećenika bez obzira na njegovu situaciju, već ste svima davali drugu priliku. Možda to mnogi od svećenika nisu vidjeli i prepoznali kao znak očinske skrbi, ali znam koliko Vam je bilo stalo do svakoga i, kada ste silom zakona morali intervenirati, uvijek je to bilo na onaj ljudski, blaži način.

Hvala Vam za istinske, ljudske, često skrivene osjećaje. Iako će neki reći da ste bili hladni u nastupu, znam da Vam je mnogo puta oko zasuzilo zbog teških ljudskih situacija, ali kao dobar pastir koji mora hrabro stajati ispred povjerenih ljudi, niste to pokazivali.

Hvala Vam za samoću s kojom ste stajali na vrhu Crkve zagrebačke. Jednom ste rekli: „Što je čovjek više, to je više sam.“ Nismo to znali prepoznati. Za sve to i za mnogo više, hvala Vam.

Čestitam Vam Vaš zlatni jubilej misništva s molitvom da Vam Gospodin podari dobro zdravlje i miran umirovljenički život. A u znak zahvalnosti primite mali dar Zagrebačke nadbiskupije. Simbol vjere, odgovorne službe i simbol vjernosti Kristu i Crkvi – prsni križ i biskupski prsten.