Zagrebačka nadbiskupija – Zagrebačka katedrala

Kao i svake godine, 25. kolovoza u Zagrebačkoj nadbiskupiji spominjemo se posvete zagrebačke katedrale.

Dr. sc. Antun Ivandija u svojoj disertaciji piše: “Dogodilo se to g. 1217. Kralj je pošao u Križarski rat (misli se na ugarsko-hrvatskoga kralja Andriju II.) u Palestinu. Na putu prema Dalmaciji došao je u Zagreb. Pratilo ga je osam biskupa i dva nadbiskupa. Njima je dao posvetiti zagrebačku katedralu.” (Disertacija (str. 48)

Inače ugarsko-hrvatski kralj Andrija II. (1205.-1235.) bio je vrlo zanimljiva osoba. O njemu možemo čitati u knjizi Vjekoslava Klaića Povijest Hrvata (svz. I, 222-242). Klaić opisuje kralja Andriju II: “On nije bio čovjek koga bi prisega vezala. Kako je bio slab i tašt, obećavao je svašta, ali nije bio jak ni spreman da drži obećanje” (Klaić, Povijest Hrvata, I, 222.). Zbog kraljevog upravljana Ugarsko-hrvatskim Kraljevstvom bune su bile česte, a ratovi u Galiciji i Lodomeriji s malim ili nikakvim uspjehom. Nakon iznenadne smrti latinskog cara Henrika 1216., kralj Andrija II. bio je pretendent na prijestolje Latinskoga Carstva s obzirom na to da se 1215. oženio Jolandom, sestrom latinskih careva Balduina i Henrika. Papa Honorije III. (1216.-1227.) uvjetovao je potvrdu izbora Andrije II. za cara Latinskoga Carstva uvjetom da prema obećanju krene u Križarski rat.

Premda mu je izmakla carska kruna Latinskoga Carstva kralj Andrija II. ipak je krenuo u Peti križarski rat 1217.-1219. Potonji rat pokrenuo je papa Inocent III., a bio je objavljen na IV. lateranskom koncilu 1215. Vodio ga je hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. Arpadović i zatim jeruzalemski kralj Ivan Brijenije. Kako piše Klaić: “Sad pođe Andrija na put. Pratilo ga više stranih i ugarskih velikaša. Od susjednih vladara pridruži mu se austrijski vojvoda Leopold Slavni s lijepim brojem križara. Put ih je vodio na jug do Drave, a onda slovinskom zemljom kraj Zagreba i preko Gvozda (Kapele) kad je došao u Zagreb” (Klaić, Povijest Hrvata, I, 226). Ta ruta trebala je postati jedan od redovitih putova za križarske vojne, a Zagreb je trebao postati nezaobilazno mjesto na tom putu i ne samo to, trebao je postati i hodočasničko mjesto.

Na osnovu čega se to može zaključiti? Povjesničar Franjo Šanjek pišući o zagrebačkom biskupu Stjepanu I. (1215.-1225.) u standardnom djelu Zagrebački biskupi i nadbiskupi piše: “Andrijin dolazak u Zagreb dokazuje da se Zagreb nalazio na hodočasničkom putu za Svetu Zemlju. Premda je vrijeme Srednjeg vijeka izuzetno opasno za putovanje ipak su trgovački, kao i hodočasnički putovi, bili vrlo brojni. Premda su tijekom Srednjeg vijeka prevladavala tri hodočasnička centra: Jeruzalem, Rim, a kasnije od 13, stoljeća i Santiago de Compostela, nakon Križarskih ratova i brojna druga mjesta postaju ciljevi hodočašća. Iz „pereginatio religios“ razvili su se brojni putevi kroz Zapadnu i Srednju Europu. Razvile su se brojne pučke pobožnosti, a posebno se razvilo čašćenje relikvija. Kako navodi zagrebački kanonik Antun Zdenčaj: “Andrija na povratku povratku s poduzete ekspedicije pod sretnim okolnostima došao je ponovno u Zagreb. Natovaren mnogim i vrlo vrijednim plijenom od Saracena, među kojima ono najplemenitije bile su relikvije glava mnogih svetaca, sveto tijelo nevinog djeteta koje je ubio Herod (…), za trajnu uspomenu svoje pobožnosti položio je u svetište katedralne crkve zagrebačke” (Antun Zdenčaj, Series episcoporum, p. 15, kopija rukopisa, Kaptolski arhiv Zagreb).

Relikvije ili moći (lat. reliquiae: ostatci) predmeti su kojima se iskazuje religiozni kult zbog veze s nekom svetom osobom (pretkom, herojem, prorokom, mučenikom, svecem i sl.). Relikvijom se u prvom redu smatraju ostatci tijela (kosti, pepeo), zatim i stvari kojima se štovana osoba služila ili koje su bile u dodiru s njezinim tijelom ili grobom. Kada su se u 4. stoljeću počele javno zidati crkve, oltar je obično bio nad mučenikovim grobom. Odatle se razvio običaj da se relikvije mučenika stavljaju u oltar (u malu udubinu, lat. sepulcrum: grob). Relikvije se ne čuvaju samo u oltarima, nego se stavljaju i u relikvijare (moćnike) različitih oblika koji se nalaze u crkvenom ili privatnom posjedu. Za Križarskih ratova i nakon osvajanja Carigrada (1204.), Zapad je bio preplavljen relikvijama, osobito onima za koje se vjerovalo da imaju vezu s Isusovim životom i njegovom mukom (npr. čestice križa u staurotekama) te s osobama iz doba apostola.

Zagreb, točnije zagrebačka katedrala postaje hodočasničko mjesto. Od tada pa sve do danas u zagrebačku katedralu (do zagrebačkog potresa) i u Riznicu zagrebačke katedrale pohranjuju se brojne i razne relikvije. Od starijih relikvija svako je značajan plašt sv. Ladislava iz 11. stoljeća koji je prekrojen u misnicu.
 

Po starosti mogli bismo reći da slijedi relikvijar Drvo sv. Križa, dar zagrebačkog biskupa, jeruzalemskog kanonika Macilina (1131.-oko 1141.). Većinu relikvija i relikvijara inventarizirao je kanonik Antun Ivandija u Inventaru Riznice zagrebačke katedrale, I. dio, Metali i ostali kruti materijali, Prvi svezak, Zagreb 1986. Zatim slijede brojni relikvijara iz 18. stoljeća, radovi bečkih, ljubljanskih, mariborskih i brojnih drugih draguljarskih radionica, što se može iščitati iz navedenog inventara kanonika Antuna Ivandije. Relikvije i relikvijare poklanjale su i značajne povijesne i crkvene osobe. Pod signaturom M7 nalazi se srebrni, pozlaćeni relikvijar, dar carice i kraljice Marije Terezije. Svakako treba spomenuti relikvijar sv. Ladislava prvotno zabilježen pod godinom 1690.

Humeral – relikvijar bl. Augustina Kažotića
Zanimljivo je kako je relikvijar došao u Zagreb. Kako navodi Ivandija: “Glede te relikvije, izdao je biskup Aleksandar Mikulić povelju u kojoj veli da ju (misli se na relikviju humeral) je dobio od kardinala Vincenza Orsinija, beneventanskog biskupa, kasnije pape Benedikta XIII., i to zagovorom kardinala Kolonića, nadbiskupa ostrogonskog. (…) Određuje da se ta relikvija imade izložiti na blagdan sv. Augustina. Svjedodžba autentičnosti kardinala Orsinija nalazi se prepisana u knjizi vizite kanoničke 1792.”

Kršćani prvih stoljeća posebno časte mučenike, srednji vijek vjerovjesnike, pa redovnike, ispovjedaoce i askete. (usp. Peter Gemeindhardt, Die Heiligen, Von den Frühchristhen Märtyrern bis zur Gegenwart, München 2010). Slobodno se može reći da se u zagrebačkoj katedrali, a posebno u njenoj riznici čuvaju relikvije svetaca “svih vremena i vrsta svetaca”. Premda se misli da je katedralna crkva u Zagrebu bila sjedište samo pontifikalne i konventualne liturgije, ipak u njoj su djelovale bratovštine i bili brojni oltari na kojima su se častili brojni sveci. S pravom se može reći da je zagrebačka katedrala bila hodočasničko mjesto.

U naše vrijeme u katedrali nas je do zagrebačkog potresa okupljao grob bl. Alojzija Stepinca koji je također katedralu učinio hodočasničkim mjestom. Bila su brojna organizirana, ali i osobna hodočašća, na grob najsvjetlijeg lika Crkve u Hrvata i u tim trenutcima katedrala je iznova dobivala svoj suvremeni hodočasnički karakter.

U njoj su pokopani brojni velikani našega naroda i stoga s pravom A. G. Matoš pjeva:
 

Stanac kamen, hrabri Toma

U katedralu, kad su teške noći,