Zagrebačka nadbiskupija – Uvodni i završni nagovor biskupa Šaška na Križnom putu za mlade na Ksaveru

Uvod

Dragi mladi,
pozdravljam vas u zajedništvu s našim povjerenikom za mlade vlč. g. Filipom (Šešekom), s ocima franjevcima trećoredcima, s ostalom subraćom u svećeništvu i s đakonom, s redovnicima i redovnicama, na ovome Križnom putu, osobito znakovitom za našu Nadbiskupiju, za Zagreb i za hrvatsku domovinu, u Jubilejskoj godini, s koracima nade, u godini spomena ne samo na 1100 godina od uspostave hrvatskoga kraljevstva nego i o stotoj obljetnici otkako su – poglavito hrvatske žene – pokrenule uređivanje ovih postaja križnoga puta na kojima su zapisom istaknuti važni događaji hrvatske povijesti, u kojima mi vjernici čitamo Božju prisutnost i djelovanje Božjega Duha.
Ove godine posebno smo pozorni na znakove nade u osobnome životu, u životu vjerničke zajednice i društva u kojemu živimo.

Pred Veliki tjedan, s vama mladima pozvani smo znakove nade tražiti na neočekivanom mjestu: u pobožnosti Križnoga puta koja djeluje kao zbirka znakova neuspjeha, granica, poraza. Ipak, upravo se tu susreće i može iščitati narav kršćanske nade.

Križni put je poseban put, put kojim slijedimo Isusa u najtežim trenucima. To nije puko pripovijedanje o trpljenju, nego molitva koracima, našim tijelom; molitva koja nas uči da svaka bol može biti preobražena u nadu i da svaki pad može postati novim pridizanjem i uzdignućem.

Privlačna je istina da Kristov križ nije završetak nego vrata koja se otvaraju i kroz koja prolazimo u novi život.

Došli smo da bismo Gospodinu povjerili svoje križeve, one koje uzimamo svakoga dana i one koji nas opterete kada ih najmanje očekujemo. Došli smo podijeliti teret s bližnjima  te braći i sestrama koji trpe očitovati da nisu sami. Ovdje smo da bismo jedni druge tješili onom utjehom kojom nas same tješi Bog.

Dok ulazimo u noć, ni u nama ni pred nama nije tama. Svjetlo vjere, nade i ljubavi u nama svijetli pouzdanjem kojim možemo razaznati Kristovo lice u licima bližnjih i susresti prisutnost osobito tamo gdje su nas ranile ljudske odsutnosti.

Među velike događaje nacionalne povijesti na svakoj postaji, draga mlada braćo i sestre, ljubavlju koja je po Duhom Svetom razlivena u našim srcima upišimo poneki svoj događaj povezan s otajstvom koje na dotičnoj postaji razmatramo. Naći ćemo se pred osudama, pred prihvaćenjem križa i tjeskobe; naći ćemo se u susretima sa zemljom i vapajima prema nebu; s tvrdoćom kamena i drveta i s još većom tvrdoćom srca; s dvojbama i pitanjima, ali – i s odgovorima kao nadahnućem za nove početke.

Zahvalimo ponajprije Spasitelju koji nas je oslobodio i darovao predokus vječnoga zajedništva sa sobom; zahvalimo za sve koji su nosili i koji nose naše križeve; spomenimo se ljudi za koje posebno večeras molimo, blize i daleke. Ovih smo dana kao dionici jedne sveopće Crkve na istome Kristovom putu muke, dok toliki – tijelom i dušom – trpe nasilje i osjećaju nesigurnost. Večeras je molitva povjerena nama. Lijepo je biti njezinim nositeljem za Crkvu, narod, domovinu i svijet.
 

Završni nagovor

Dragi mladi, braćo i sestre!
 
1. Malo je mjesta u našoj liturgiji, u našim pobožnostima u kojima je tako vidljiva zahvaćenost cijeloga našega bića, tijela i duha, kao što je to u Križnome putu. Zazvučat će neobično, ako kažem da je ovaj naš hod ‘ples Crkve’, gibanje naših tijela u Kristovu tijelu; pouzdanje i predanost duha u Kristovu predanju svome nebeskom Ocu.

U Kristovu tijelu i mi dopiremo dalje od pogleda, od koraka i od ruku; dalje od same tjelesnosti, osude na umiranje i pokušaja da tama zarobi svjetlo.

2. Uvijek je dojmljiva noć u ovome perivoju. I još k tomu mjesec koji se puni do mjere oznake za slavlje Pashe, prjelaska. Taj isti osvijetljen Mjesec obasjavao je Getsemanski vrt, a nama je dano živjeti puno više od onoga što su živjeli apostoli, još uvijek bez svjetla Uskrsnuća, bez ognja, vjetra i snage Duha.

Zato je na našim putovima dobro vidjeti da smo hodočasnici u nadi koju u sebi nosi svaki čovjek; da smo ljudi nade, jer smo Kristovi i da se upućujemo prema ispunjenju nade koju zemlja ne može dati.
Vama mladima često stariji znaju reći da ste vi naša nada, da ste nada svijeta, da na vama svijet ostaje. Razni su razlozi zašto vam se tako govori. No, to zvuči isprazno, ako nema uporište koje seže dalje od prolaznosti. Jer, večeras vas gledam kao nadu ne zbog vaših godina, nego zbog Božjega dara vjere u vama; zbog toga jer želite biti očitovanje Kristova tijela u svijetu, na svim mjestima ljudskosti i neljudskosti. Zbog toga je mjesečina lijep poticaj, na tragu Kristove molitve Ocu.

Sjetio sam se da je fra Bonaventura Duha rado ovako tepao o mjesečini:

Oduvijek sam volio mjesečinu
u njoj se sve stvari čine kao da jesu
i kao da nisu.
I sebi sam tako izgledam
da jesam, i kao da nisam.
…
O, Ti koji jesi i nikada nisi
O daj mi biti, biti mi daj.
Da jesam i samo jesam vječno
i zauvijek, jesam u tebi
O, Ti koji jesi, biti mi daj.
 
3. Dragi mladi, dok vas, nerijetko sasvim površno, nazivaju nadom; dok vam govore da možete sami prekoračiti granice, u svojoj kršćanskoj vjeri granice ne gledajte samo kao zaprjeke, nego kao vrelo novih početaka i milost.
U središtu proslave otajstva našega spasenja Bog nam je objavio kako prihvaća granicu, da bi nam darovao sebe, da budemo – usidreni i sigurni u nadi – po ljubavi.

I vi ste to prepoznali u večerašnjim razmatranjima i molitvama, ponavljajući, poput pripjeva, Kristove riječi: Idi, i ti čini tako, oslanjajući se na istinu i djelovanje Božjega milosrđa u nama i po nama u svijetu, itekako osjećajući granicu. Bez granica nema susreta, bez granice niječemo svoje bližnje; bez granice nema ljubavi.

Drago mi je da to večeras svjedočite. Nema nas puno, ali dijelimo Puninu. Za razliku od onih susreta kada se pokazuje mnoštvo mladih, ovdje nema kamera, nema izvanjskoga sjaja ni privlačnosti, nema isticanja snage i nema estradizacije duhovnosti. Ovdje smo tek mi, nositelji molitve za našu Nadbiskupiju, osobito za mlade u Crkvi i društvu; nositelji slabašnoga svjetla u susretu s granicama i slabošću koja je naša jakost. U ovoj noći i u svojim životnim noćima, zavolite Božje svjetlo u kojemu se raspoznajemo ograničenima, ali po Kristovu smo daru bezgranični.

4. Zato sam na početku ovoga Križnog puta spomenuo razliku između noći i tame. Noć je višeznačna, ponekad zajedno stavlja i grješnost i milost, dok je tama redovito nejasnoća i prijetnja.

Sjetimo se Izlaska, Pashe izabranoga naroda kojemu je upravo noć bila prijateljica u kojoj mu je Božje svjetlo u njoj darovalo slobodu. Sjetimo se riječi iz Knjige o Jobu: “U noći najcrnjoj dan se približava; blizu je već svjetlo što tminu izgoni.” (Job 17, 12); ili psalamskoga vapaja u noći u kojoj oko gasne od žalosti pri čemu pobožnik govori: “Čuo je Gospodin…, Gospodin je primio moju molitvu.” (usp. Ps 6, 10)

Nije li predivna čežnja, opisana u Pjesmi nad pjesmama, kojom duša traži ljubljenoga (usp. Pj 3, 1)? Ima li prikladnije riječi od Izaijinih (Iz 30, 29) za ovaj trenutak: “Pjesma će ti biti kao u noćima blagdanskim, kad su srca vesela kao u onoga koji uza zvuke frule hodočasti na goru Gospodnju.”

5. A tama? Došli smo u noći da bismo odagnali tamu. Učimo razlučivati, prianjati uz ono svjetlo koje “u tami svijetli i tama ga ne obuze.” U vjeri pogledom sežemo od tame koja je ustuknula pred Svjetlom Stvaranja, preko raznih robovanja kojima je upućenja proročka riječ: “Dođite na svjetlo!” (Iz 49, 9) i doneseno spasenje “onima koji sjede u tmini i sjeni smrtnoj” (Lk 1, 79) do Krista koji je svjetlost svijeta (Iv 8, 12) i tko ide za njim “neće hoditi u tami.”
Mi nismo u tami (usp. Sol 5, 4), premda čujemo Isusovo upozorenje: “Hodite dok imate svjetlost da vas ne obuzme tama. Tko hodi u tami, ne zna kamo ide.” (Iv 12, 35), a to se odnosi osobito ako u sebi gajimo mržnju (usp. 1Iv 2,9).

Večeras smo se susreli i s tamom koja je nastala od šeste do devete ure, radosni što je Bog darovao svoga Sina da živimo kao djeca svjetla. I slušamo poticaje svetoga Pavla: “Nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu: kao djeca svjetlosti hodite – plod je svjetlosti svaka dobrota, pravednost i istina – i odlučite se za ono što je milo Gospodinu. A nemajte udjela u jalovim djelima tame, nego ih dapače raskrinkavajte.” (Ef 5, 8-11)

6. Braćo i sestre, Jubilejsku godinu nade liturgijski osobito živimo u svjetlu krsne milosti i Gospodinova križa. Na ovoj ‘Hrvatskoj kalvariji’ gledamo vas kao novi naraštaj hrvatskih vjernika.

Zato ću i ovdje ponoviti, da bismo naučili, zapamtili početne riječi s ‘Krstionice hrvatskoga naroda’, s ‘Višeslavove krstionice’, riječi koje su ispisane na vijencu nakon znaka križa (i tu je dvoje: križ i krštenje!): Ovo vrelo prima nemoćne, da bi vratilo prosvijetljene. (Haec fons nempe sumit infirmos ut reddat illuminatos.) U tim riječima je istina u kojoj se susreće naša stvorenost i smrtnost s Božjom milošću koja preobražava u besmrtnost; naša nemoć koja Božjim svjetlom postaje snagom; naša ranjenost i nestalnost koja se liječi Božjim milosrđem. Da, kada to živimo, vidljiva je i nada!

Čuvajmo ju, učeći od naraštaja kršćana koji su ovdje nosili isto svjetlo i predali nam svjedočanstvo mladosti i vječnoga života u Kristu. Stoga posebno zahvaljujem franjevcima trećoredcima koji njeguju ovaj čudesni perivoj otajstva Muke; koji je duži od zemaljskih putova i koji je dublji od hoda jednoga naraštaja!
Amen.