Zagrebačka nadbiskupija – Uvod i homilija biskupa Šaška prigodom euharistijskog slavlja s posebnom zahvalom za 356. akademsku godinu (2024./2025.) na Sveučilištu u Zagrebu

 
Braćo i sestre, u darovanome miru našega Gospodina pozdravljam vas prenoseći vam i unoseći u ovo slavlje molitvenu blizinu i blagoslov našega zagrebačkog nadbiskupa Dražena.

Pri završetku 356. godine akademskoga života Sveučilišta u Zagrebu došli smo zahvaliti Bogu i ljudima; ponajprije Bogu na njegovim milostima, kao i ljudima na njihovoj blizini, u kojoj prepoznajemo Božje darove.

Drago mi je da u zajedništvu sa svima vama: sa subraćom svećenicima, s veleučenim gospodinom Rektorom i prorektorima, s dekanima i ostalim čelnicima sveučilišnih sastavnica, predstavnicima sveučilišnih tijelā i službā, u večerašnje slavljenje otajstva vječnoga života pred Gospodina donosimo skoro sedamdeset tisuća (68 935) studenata, njihovih nastavnika i drugih djelatnika u razgranatosti sveučilišnih prisutnosti.

Kako nekada, tako i sada, sveučilišta su odrednice: za život društva, za razvijanje i jačanje zajednica; za obnavljanje i učvršćivanje identiteta; za razvijanje novih osjetljivosti i za prepoznavanje prožimanja prolaznoga i neprolaznoga, uspjeha i neuspjeha.

U konačnici, poučavanje i učenje, traženje i pronalaženje susreću se u trima božanskim krjepostima: vjeri, pouzdanju i ljubavi, kako je istaknuto u Hvalospjevu ljubavi, ali nije nepoznato ni nekršćanskoj filozofiji i umjetnosti (na tome je tragu Vergilijev stih: Omnia amor vincit et nos cedamus amori”, Ecl. X, 69).

Kao vjernici živimo tjedan između dviju svetkovina: Pedesetnice i Presvetoga Trojstva. Duh Sveti jača našu zauzetost u sebedarnoj ljubavi, u učenju i prenošenju mudrosti i znanja, posebice na temelju spomena koji je pokretač naše sadašnjosti, jer čuva nutarnji razlog i upućuje na smisao naših početnih izbora.

Tako večeras povezujemo početak 356. akademske godine i njezin završetak; početni zaziv darova Duha, osobito dara nade, moleći za život u akademskoj godini za koju danas dajemo hvalu Bogu, zazivajući dar spomena i zahvalnosti.

Kao što nam je objavio naš Učitelj i Spasitelj, Božji Duh doziva nam u pamet što nam govori Isus (usp. Iv 14, 26) i upućuje nas u svu istinu (usp. Iv 16, 13).

Došavši na ovo slavlje, odlučili smo zastati, ublažiti žurbu, prihvatiti ‘zaustavljeno vrijeme’, odnosno ući u vječni Božji ‘sada’, kao dionici Kristova djela prinošenja sebe Ocu, radi naše radosti.

Braćo i sestre, ponajprije prepoznajmo darovani biser nebeskoga kraljevstva, otajstva života, ljubavi i radosti; milosne trenutke susreta, prijateljstava, zanosa, neočekivanih plodonosnih spoznaja, uvida i obrata, baš kao i boli zbog rastanaka i suočavanja s raznim prazninama; i raskajani priznajmo istinu o svojoj ograničenosti i grijesima ispovijedajući ljepotu vjere u Božje milosrđe.
 

Homilija

 
Draga braćo i sestre!

1. I ova će akademska godina ostati zapisana u sveučilišnim godišnjacima i statistikama; bit će dio određenih podataka i prikaza, onih, naime, koji su važni za raščlambe i planiranja, ali ne uspijevaju odraziti život u njegovoj životnosti, snazi i ljepoti.

Neko će vrijeme živjeti i vijest o današnjemu liturgijskom slavlju, popraćena ponekom fotografijom, tako dugo dok ih bude trpio elektronički ‘oblak’ (cloud) i dok se ne rasprše pod naletom usputne odluke o nevažnosti i nepotrebnosti.

Ipak, negdje će ostati, preživjet će i živjeti dodiri: otajstva, čežnje, nadanja, oduševljenja i razočaranja, povezana s vremenom koje ćete pamtiti kao neku svoju godinu studija, predavanja ili službe na Sveučilištu. Upravo to što je živo dovelo nas je da budemo dionici Božjega života u ovoj euharistiji.
 
2. Složit ćemo se da, analogno životu čovjeka – jer su mu ljudi stvarni nositelji – možemo govoriti i o ‘životu Sveučilišta’ i da je protekla akademska godina dio ‘sveučilišnoga životopisa’.

Tako razmišljajući bio sam potaknut na zaključak da je nešto što povezuje i studente i nastavnike i djelatnike sveučilišta upravo pisanje životopisa. Teško da ima ikoga tko je postao članom Sveučilišta, a da nije bio obvezan napisati životopis, kraći ili duži; u skladu sa zadanim obrascima ili u slobodnome obliku. Kad samo pomislimo na: znanstvena i nastavna napredovanja, razna izvješća, zamolbe, ‘prijave na projekte’ i sl., uviđamo da je redovito potrebno priložiti i životopis, curriculum vitae, poznatiji pod siglom izgovorenom engleski – ‘CV‘ (si-vi).

Jedan napisan životopis, zapravo njegov dio, čuli smo u riječima svetoga Pavla koje je iz sužanjstva u Rimu napisao kršćanima u Filipima. Taj je kratak životopis pisan iz njegova iskustva obraćenja, iz svijesti o istinskoj vrijednosti koja se vidi u sučeljavanju prolaznoga i neprolaznoga.

Naši životopisi, dragi sveučilištarci, koji trebaju zemaljskim institucijama velikom većinom ostaju na razini podataka, poželjno neutralni što se tiče: vrijednosti, osjećaja, doživljaja, a posebice odnosa prema svemu što nadilazi zemaljsku zbilju.
 
3. O toj mi je temi pala na pamet poezija poljske nobelovke Wisławe Szymborske baš pod takvim naslovom: „Pisanie życiorysu“ – Pisanje životopisa, odnosno – kako prevode drugi jezici – Pisanje curriculuma.

Njezin se specifičan pristup bitnim pitanjima i odgovorima ogleda u otvaranju širokih prostora spajajući ozbiljnost i šaljivost, osvjetljavajući svakidašnjicu neobičnim, usuđujem se reći, otajstvenim svjetlom, nudeći uvjerljive, premda namjerno nedorečene jednostavne zaključke.

Glede pisanja životopisa ona poetski piše:

„Bez obzira na duljinu života
životopis treba biti kratak.
Obvezna je sažetost i odabir činjenica.
Krajolike treba pretvoriti u adrese
i nejasne uspomena u precizne datume. […]
Vrjednije je napisati tko poznaje tebe nego koga poznaješ ti.
Putovanja, samo ako su inozemna.
Pripadnost nečemu, ali bez odgovora zbog i radi čega. […]
Piši tako kao da sa sobom nikad nisi razgovarao
i kao da si sebe izbjegavao. […]
Radije istakni cijenu nego vrijednost;
radije naslov nego sadržaj. […]
Pridodaj fotografiju s otkrivenim uhom.
To što vrijedi je oblik uha, a ne ono što uho čuje.
A što se čuje?
Buka strojeva koji melju papir.“
 
4. Taj mi se pristup čini bliskim, ilustrativnim za ono o čemu je davno prije pisao apostol Pavao, upozoravajući na opasnost gledanja života, kako piše, svedenoga na „pouzdanje u tijelo“, zanemarujući život u onome što ga uistinu čini životnim.

I iznosi sažetak koji bi bio poželjan i za današnje obrasce; čuli smo: „Obrezan osmoga dana, od roda sam Izraelova, plemena Benjaminova, Hebrej od Hebrejâ; po Zakonu farizej, po revnosti progonitelj Crkve, po pravednosti zakonskoj besprijekoran.“ Tijek života; curriculum vitae… I mogao je dodati niz: vještina, jezičnih sposobnosti, karijernih služba, aktivnosti, članstava, utjecaja u društvu…

Ali, to nije njegov život. Njegov istinski život započinje snagom Božjega Duha, kada spoznaje te, istodobno, ponizno i zahvalno, ispunjen divljenjem ističe: „Što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom. Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem […] pravednošću po vjeri u Krista, […] ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih.“

To jest životopis (!) koji ne stane u administrativne podatke niti ih može iznjedriti tzv. umjetna inteligencija.

Na još nekoliko mjesta u njegovim poslanicama nalazi se moguća dopuna tomu CV-u, a jednu od dojmljivijih čitamo u Prvoj poslanici Korinćanima, u dijelu u kojemu zaključuje da je naša vjera uzaludna, ako Krist nije uskrsnuo (usp. 1Kor, 15, 14).

Prije toga kaže: „Ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju. Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna.“ (1Kor 15, 8-10)
 
5. Siguran sam, braćo i sestre, da u svakoj i u svakome od nas živi takav obrat, takav susret, jer inače večeras ne bismo bili ovdje, premda se nešto može čitati kao obveza, kao dio protokola, kao uljudnost ophođenja.
Večeras smo ovdje zbog istine koja diše, koja miriše i govori; koja se smije i plače, koja strepi i, konačno, shvaća da je u Kristu sve drugo doživjelo devalvaciju, pad vrijednosti, i rodilo nešto novo.

I što je još ljepše, taj obrat nije umrtvio traganja, nastojanja, htijenja, nego ih je oplemenio i umnožio.

Tu živi čudesna snaga Kristova otajstva: da kršćanstvo koje relativizira vrijednost zemaljskoga gradi civilizaciju prepunu brige za stvoreni svijet i za život u prolaznosti; da je Crkva oblikovala i oblikuje kršćansku kulturu brinući se i za tijelo, stvarajući ustanove u brizi za zdravlje, za školovanje, za kultiviranje zemlje, planina i mora te posebice ljudskih zajednica; brižno pazeći na sve što čuva spomen i postaje smjerokazom nade.

Mi kršćani, snagom spoznanja Krista, pozvani smo biti revniji učenici i studenti, nastavnici, promicatelji znanja i istraživanja; gorljiviji u otkrivanju dokučivoga u Božjemu, nama nikada do kraja dokučivome planu.

Htjeti znati više o svijetu, ljudima i pojavama znači više voljeti Krista; spoznavati kako više olakšati ljudima na zemlji njihove teškoće znači više voljeti Krista.

Danas, kada se nalazimo u svijetu s tolikim pokušajima bijega od tijela, ne prihvaćajući ikakvo trpljenja, što dovodi do uklanjanja tjelesnosti; ili pridajući tijelu odlike božanstva do njegova besmisla; ili obescjenjujući tijelo do okrutnosti trgovanja i nasilja, mi kršćani ne dopuštamo rastjelovljivanje čovjeka; inzistiramo na vrijednosti tijela, jer se Bog utjelovio, jer je svojim tijelom ispisao naš životopis u kojemu naslovi nisu važniji od sadržaja, koji ne stane u broj znakova predviđenih za pohvale i sposobnosti, koji računa s ljudskim granicama i s Božjom bezgraničnošću.
 
6. Stoga, ne zaboravimo biser. Ako i puno toga izostane u našemu stvarnom, istinskom životopisu, za biser mora biti mjesta. Današnje Evanđelje govori o istome obratu i o istoj promjeni vrijednosti. I jedan i drugi čovjek iz prispodobe, otkrivši nebesko kraljevstvo i sebe u njemu, prodaju sve što imaju, znajući da postoji radost koja se ne nalazi ni u čemu što su do tada imali.

Ta nova vrijednost daje smisao i staromu i novomu. To se itekako odnosi i na 356 godina Zagrebačkoga sveučilišta! Ta nova snaga od staroga rađa novo biserje, znajući da su biseri sastavljeni od sedefaste tvari od kojom je obložena unutrašnjost školjke bisernice.

Biser nastaje kao plod zaštite od nečega što može ozlijediti nježno tijelo školjke. Ako u školjku upadne neko zrnce pijeska, ona ga oblaže sedefom i to zrnce, koje je bilo prijetnja, darivanjem, zagrljajem i prožimanjem sedefom postaje biser.

Nadahnjujuća je to slika i za završetak akademske godine i za naše životopise i za nas kao Crkvu, da od prijetnja, nesigurnosti i neuspjeha napravimo biser, ali ne svojom snagom. Sedefastu tvar ne stvaramo mi. Gospodin nam je darovao sebe po Kristu, u Duhu, da bismo darivali bisere.

Crkva je uvijek riznica koja se otvara da bi očitovala staro i novo; da bi darivala; i zatvara se, kada nije dovoljno osluhnula ni razmatrala Božju riječ niti slijedila nadahnuća; kada treba u sebi prepoznati ili pronaći snagu dovoljno jaku za nove susrete koji zadivljuju i privlače.

Samo divljenje i privlačnost rađaju obrate do rađanja bisera nebeskoga kraljevstva za koje i večeras zahvaljujemo.

Amen.