Objavljeno: 11.09.2025.
Ivan Šaško
pomoćni biskup zagrebački
Uvod i homilija
u euharistijskome slavlju i sprovodnim obredima
za preminuloga vlč. g. Ivana Kovačića (12. srpnja 1962. – 6. rujna 2025.)
prezbitera Zagrebačke nadbiskupije
Župna crkva Svete Marije Magdalene u Štrigovi
Srijeda 10. rujna 2025., u 11 sati
U zajedništvu s generalnim vikarom Varaždinske biskupije, mons. Antunom (Perčićem) i sa župnikom ove župe vlč. g. Igorom (Radašićem), te s ostalom braćom svećenicima koncelebrantima u ovoj euharistiji, pozdravljam vas, draga braćo i sestre, okupljene u ljubavi Presvetoga Trojstva, da bismo dali hvalu Bogu za život našega subrata svećenika Ivana Kovačića, molili od Gospodina da mu u svome milosrđu oprosti grijehe i da ga primi u svoju vječnu radost te da bismo kršćanskom blizinom jedni drugima darivali oni utjehu kojom nas same tješi Bog.
U ovome zajedništvu svojom nam se molitvenom blizinom pridružuje ponajprije zagrebački nadbiskup Dražen (Kutleša) kao i varaždinski biskup Bože (Radoš) te svima koje je Ivanova smrt osobito pogodila, prenosim i njihovu sućut, posebice: bratu Antunu i sestri Tereziji te svoj rodbini.
Naša sprovodna slavlja oblikovana su kao splet zahvale i molbe, radosti i tuge, dovršetka i iščekivanja, jednoga kraja i novoga početka. Takav je život. Uvijek u napetosti između Božjega dara koji živi u čežnji za beskrajem i zemaljske ograničenosti; uvida u vjeri koji seže onkraj smrti i pritisnutosti svakidašnjim suočavanjem s teškoćama.
Stoga ne čudi što se i ovdje nalazimo u zagrljaju koji pred sobom gleda lijes, ali ne samo kao jednu zatvorenost, nego i kao kolijevku novoga života.
Jer, dok gledamo lijes, pozvani smo ga razmatrati ne u sjeni otete prisutnosti, nego u svjetlu Nove prisutnosti, jer u središtu i u ovome obredu nije čovjek nego Bog, u središtu ostaje Krist, oltar i njegova riječ; mi, Crkva, Kristovo tijelo, koje živi i u našim preminulima.
U središtu je Kristovo svjetlo uskrsnuća koje je neugasivo uprisutnjuje nebo i prema njemu usmjerava naše srce.
Braćo i sestre, crkvi smo posvećenoj sv. Mariji Magdaleni, prvoj svjedokinji Krista uskrsloga, ‘Apostolki apostolâ’, kako ju stoljećima zovu propovjednici.
Sabrani u istoj vjeri da nas smrt ne može rastaviti od Božje ljubavi, sabrani u ovome prostoru koji sažima tolike životne putove, molimo Gospodina da nas učvrsti u nadi novoga susreta po Uskrsnuću i čuva snagom svoga milosrđa.
Zahvaljujemo za milosti i za svako dobro koje je po Kristu, s Kristom i u Kristu ostvario naš preminuli brat.
I dok molimo od Gospodina da bude blag prema njegovim slabostima i grijesima, i mi se kajemo, da bismo čista srca prinijeli hvalu Bogu.
Homilija
Liturgijska čitanja:
2Kor 4, 6-10.14.17; Ps 145, 28.10-11.14.17-18;
Iv 6, 51-58
Braćo i sestre!
1. Mi u svojoj ljudskoj ograničenosti sve vidimo djelomično i nepotpuno. Sprovodna nas slavlja upozoravaju na cjelinu i uvode nas u cjelinu. Mi i ljude doživljavamo i pamtimo djelomično, fragmentirano. Ostaje nam poneki susret, iskustvo, uvid; tek komadići i trenutci, ali cjelina nam ostaje nedohvatljiva.
U ovome slavlju ponizno zastajemo pred cjelinom. Zbog toga je dragocjeno naslutiti otajstvo života i put čovjeka od začeća do prelaska u vječnost. Na tome putu bezbroj je isprepletenosti, prožimanja, dubokih i površnih susreta koji imaju svoje značenje.
I svećeništvo preminuloga svećenika Ivana obuhvatilo je puno života, počevši odavde: od obitelji i rodne župe, od odrastanja u zajednici koja je molila i moli za zvanja.
Važno je razmotriti istinu da zvanje svećenika nije plod nastojanja pojedinca. U njemu je otajstvo Crkve, od početka, od skrovitih titraja do prepoznavanja u zajednici župe. Zatim slijedi život u sjemeništu, bogosloviji, u pastoralnome radu.
Koliki je raspon raznolikosti svećeničke prisutnosti našega subrata Ivana dovoljno govori i sam pogled na župe u kojima je djelovao, najprije kao župni vikar u župama: sv. Vida u Pitomači, sv. Terezije u Bjelovaru, Presvetoga Trojstva u Svetoj Nedelji; zatim kao upravitelj župe u župama: Pohoda Blažene Djevice Marije u Sisku, Svetoga Jurja mučenika u Pušći; kao župnik u župi Svetoga Ivana Krstitelja u Zlataru Bistrici, te, konačno, kao supsidijar u župi Svetoga Blaža u Zagrebu.
2. Početci su važni, a među njima posebno mi je zanimljivo zaustaviti se na naslovniku i zaštitniku župe. Oni utječu na duhovnost; oni oblikuju životni pristup vjernika i vjernica.
Tako svaki put kad vidim crkvu ili kapelu kojoj je titular sveta Marija Magdalena pomislim na uskrsno jutro, na onaj susret od kojega na svijetu neće nikada biti nešto novije. Nakon Posljednje večere, nakon Golgote i toga jutra u Getsemanskom vrtu, sve su vijesti stare. Takve će biti i one sutra i one koje na zemlji nećemo doživjeti.
Crkve i kapele posvećene Mariji Magdaleni prostori su uskrsne zore, predivna mjesta novih početaka. O tome govore i u ovome slavlju slike i kipovi, o tome govori arhitektura, zvuk zvona, blagoslovljena voda, tamjan i naše molitve i pjesme. A razlog zbog kojega su naši stari baš njoj posvetili ovu crkvu ne treba tražiti (samo) u prošlosti, nego (i) u nama.
Svetu Mariju Magdalenu umjetnost je tijekom povijesti prikazivala na četiri načina. Najvažniji i najčešći prikazuje ju kao ranojutarnju donositeljicu miomirisa na Isusov grob; drugi prikazi ju vide kao pokajnicu, jer ju je pobožna predaja pomiješala s onom grješnicom iz evanđelja koja kosom otire Isusove noge. Treći je način onaj koji ju, sa svom dramatičnošću, prikazuje kao ženu boli podno Isusova križa; kao ženu koja poziva svijet da vidi učinjenu nepravdu. Četvrti ju način prikazuju u čudesnome susretu s Isusom, u prepoznavanju, ali i u Isusovim riječima da se ne zadržava, jer ima poslanje, kao istinska apostolka. Takav je susret moguće vidjeti i u ovoj crkvi.
3. No, ovdje u Štrigovi vjernike oblikuje prisutnost još jedne predivne crkve, crkve sv. Jeronima.
Postoji detalj koji u likovnim prikazima povezuje dvoje svetaca: Magdalenu i Jeronima. Naime, pored njihova lika često se nalazi lubanja, simbol ljudske smrtnosti i nestalnosti zemaljskoga, upozoravajući častitelje, molitelje ili tek promatrače na ispraznost zemaljskih vrijednosti i na nužnost biranja onoga životnoga motrišta i uporišta koje je s vječnošću.
Sveti Jeronim u svojim spisima predstavlja smrt vidi kao sastavni dio života i duhovnoga hoda, osobito povezanoga s otajstvom križa koje daje čovjeku razlučiti ispraznost od istinske vrijednosti koja se objavljuje i daruje kao dioništvo u vječnome životu.
Tu je važna razdjelnica – između ispraznosti i vječnosti. Ona nije lišena traženja, lutanja, neuspjeha, sumnja i razočaranja. Ali se u svetima daruje kao životvorni odgovor u susretu s Kristom, tako snažno vidljivo u vrtu uskrsnoga jutra (sv. Marija Magdalena), u samoći uranjanja u Sveto pismo i umiranja pokraj spilje Rođenja (sv. Jeronim).
4. Draga braćo i sestre, o svećenicima se može govoriti, opisivati ih i doživljavati na puno načina. Netko nas vidi kao crkvene službenike, samo kao predstavnike i ljude institucije, ali ipak – koliko god bilo usporednica s drugim zvanjima i zanimanjima – svećenici nisu svodivi na to; oni upućuju na nešto drugo.
Netko će svećenike vidjeti kao: navjestitelje Božje riječi, propovjednike određenih etičkih vrijednosti; kao ljude koji nastoje njegovati krjeposti vjere, nade i ljubavi; eventualno kao ljude solidarnosti kojima je stalo do društvene pravednosti, pomirenja i zajedništva, a za neke ćemo biti nositelji neprihvatljive religijske ideologije…
Ipak, ono što mogu osjetiti i vjernici i oni koji nisu pripadnici neke vjerske zajednice, jest životna povezanost svećenika s vječnošću; i to ne bilo kakvom, nego s vječnošću koju mi kršćani živimo po Isusu Kristu i takvu ju nudimo svim ljudima.
Bilo je razdoblja u Crkvi kada se o svećenicima govorilo naglašavajući uzvišenost i svetost pojedinaca, gotovo zanemarujući ljudskost. Bilo je i razdoblja naglašavanja ljudskosti svećenika, činjenice da su svećenici ljudi kao i drugi, bez ikakvih posebnosti, pribijajući k zemlji što zemlja ne može upiti.
No, u svećeništvu i redovništvu prisutan je govor vječnosti i taj govor ne bi smio zanijemiti, ako želimo ljudskost i njezin najizvrsniji izražaj – svetost.
5. Zbog toga su za ovu euharistiju izabrana liturgijska čitanja koja – svako od njih! – progovara o vječnosti. Apostol Pavao nam govori: „Nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno.“ U Psalmu smo pjevali da ćemo Božje ime blagoslivljati dovijeka i da je njegovo kraljevstvo vječno. Evanđelje o Spasitelju, o Kruhu koji je s neba sišao, ponavlja: „Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.“
To vrijedi za sve vjernike, ali napose za svećenike.
Dakle, ako gledamo naše svećeničke životne putove, u svakome svećeničkom pozivu naći ćemo neki iznenađujuć i odlučujuć susret s vječnošću.
Valja primijetiti da mi, svećenici, ni sami ne možemo do kraja proniknuti u otajstvo svoga poziva i nije rijetkost, jer nismo mi izabrali Krista, nego on nas, kako smo čuli u pjevanom uskliku (‘Aleluja!’) prije navještaja Evanđelja.
Kao što na svijet dolazimo Božjim darom i darom roditelja te živimo brižnošću drugih ljudi, tako i naši odazivi Bogu žive po molitvi naših zajednica i pojedinih ljudi koji su otkrili vrijednost svećeništva i potrebu za svećenicima. Koliko god netko izgledao sposoban i zaslužan, postajemo svjesni da ovisimo o daru bližnjih i o njihovoj ljubavi.
Ta je ljubav za Ivana zaživjela ovdje u Štrigovi i očitovala se do njegova prelaska preko praga vidljivoga, posljednjih dana u ljubavi osoblja našega Svećeničkog doma, posebice sestre Kristijane i mons. Jurja Jerneića.
6. Najdublje iskustvo vječnosti živimo u euharistiji i u drugim sakramentima u kojima nam se daruje sam Bog u otajstvu vječnoga života; sam Krist, pravi Bog i pravi čovjek.
To je čudesno! Vječnost, cjelovitost koja nam se daruje u djelomičnosti; punina u našim prazninama; snaga u našoj slabosti; ili, kako piše Apostol’ to „blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas“.
Lijepo mi je čuti kad Međimurci govore o svome Međimurju spominjući da je to njihov ‘falačec’ zemlje. Svaki od nas svećenika je ‘falačec vječnosti’, neizmjerne, predivne, neizrecive.
I dok molimo za zvanja u Crkvi, ne bismo smjeli svećeništvo ni poimati ni promicati kao zvanje suženo na zemaljsku zbilju, bez vječnosti. Svećeništvo nije dio ponude i potražnje na tržištu, a upravo tako djeluje, ako mu se oduzme polazište i dolazište u vječnosti.
Svećeništvo, sa svim svojim radostima i teškoćama, nije samo naše, a ipak je tako snažno obilježeno nama, našim životnim iskustvima koja Krist preobražava i oplemenjuje čudesnom snagom Duha.
Naše je svećeništvo nošeno i ranjeno odnosom prema vječnosti, prema Božjemu daru konačnoga i jedinoga smisla. Pokraj lijesa s tijelom svećenika Ivana tako je zorna istina o glinenim posudama u kojima nosimo dragocjenost. Umjesto da tugujemo zbog svojih slabosti, ponizno se radujemo uprisutnjenoj vječnosti; ponizno razmatramo život koji nam do kraja nije poznat.
Moleći za našega brata sigurni smo da je i on baš ovdje susreo Gospodina koji mu je dao da u oduševljenosti i u sigurnosti, u dobroti i predanosti, u krhkosti i u stranputicama, živi vječnost.
Svećenik je čovjek Kristova dara euharistijske prisutnosti da bi vječnost postala bližom. Svećenik je čovjek dara vječnosti, da bi euharistija bila hranom od koje se ne umire. Crkva bez euharistije ne može živjeti i svijet bez vječnosti nema smisla.
Čudesno je Kristovo svećeništvo, ta neizmjerna utjeha i ohrabrenje iz vječnosti, taj djelić, čest i pričest koja se po ljudskoj slabosti daruje svijetu za obnavljanje života i radosti.
Amen.
