Objavljeno: 22.03.2025.
Ivan Šaško
pomoćni biskup zagrebački
Pozdravna riječ
na skupu polaznika stručnoga usavršavanja – trajne formacije
djelatnika katoličkih škola u Republici Hrvatskoj
o cjelovitome rastu osobe
Nadbiskupijski pastoralni institutu u Zagrebu
Subota, 22. ožujka 2025. u 9.30 sati
Prečasni gospodine Predstojniče Nacionalnoga ureda Hrvatske biskupske konferencije za katoličke škole (Ivica Žuljević);
cijenjeni gospodine Tajniče istoga Ureda i Povjereniče za katoličke škole i predškolske ustanove Zagrebačke nadbiskupije (Tomislav Buntak);
cijenjena gospođo viša savjetnice u Agenciji za odgoj i obrazovanje (Gordana Barudžija);
dragi ravnatelji i ravnateljice;
cijenjeni predavači: gospođo Jakšić (Maja) i don Ante (Sorić)
te voditeljice radionica: gospođo Matković (Ana) i gospođo Dobrinić (Petra)
dragi dionici ovoga susreta, djelatnici katoličkih škola!
1. Došao sam jutros barem kratko biti s vama u lijepoj, anđeoskoj, službi glasnika i izaslanika, štoviše – u službi simbola, to jest ‘uprisutnjivanja drugoga’. S vama sam s jednostavnom nakanom da vas pozdravim na početku ovoga skupa u ime zagrebačkoga nadbiskupa mons. Dražena Kutleša i naše Zagrebačke nadbiskupije.
Jednostavnom rečenicom: Sve vas pozdravljam i prenosim pozdrave našega Nadbiskupa, izvršio bih svoju zadaću, ispunio ulogu koja bi bila zabilježena nekom viješću za rijetke čitače i uz poneku fotografiju.
Ipak, ovaj dan, ovaj susret i naslov s trima riječima: cjelovitost, rast i osoba ne dopuštaju mi ostati tek jedan pripadan i očekivan ‘umetak’ u prvome redu dvorane i više ili manje ravnodušna pojava za ovom govornicom.
2. U naslovu Skupa naglasak je poglavito na cjelovitosti.
Cjelovitost, cjelina, integralnost, integriranje i integracije u sadašnjemu trenutku društvenih promjena zvuče poput nade u ostvarivanje cilja koja se suočava s neobičnom čežnjom, razapetom između traganja za izgubljenim i naslućivanja budućega.
Za nas kršćane ta je slutnja učvršćena pouzdanjem i nadom utemeljenom na Objavi punine, ispunjenosti i potpunosti, za koju smo stvoreni, na koju smo pozvani i koja nam je darovana u Isusu Kristu.
Sva se ljudska povijest svodi na odnos nedostatnosti i punine; sva se kultura odražava na podlozi koju određuje razigranost integralnoga i parcijalnoga; svaki predmet u školi očituje neki od vidika odnosa lišenosti i izobilja, raspršenosti potrebe za skupljanjem. U svakoj životnoj i školskoj temi nalazimo neko otkrivanje pripadnosti, upućivanje na druge dijelove; koristimo određene slagalice, sastavnice, mozaike…
Istodobno osjećamo da se u neprepoznavanju i neprihvaćanju određenih pripadnosti i zakonitosti rađaju razmrvljenosti, fragmentiranosti, u kojima se izgubi cjelina i smisao pa je – čini se – moguće pridavati bilo čemu bilo što, stvarajući dojam bezgraničnosti, što je u biti neistinito. I to traje određeno vrijeme, dok ne udari u hridi potrebe za smislom i razumijevanjem.
3. Primjećujemo da u kulturi, društvu, crkvenome i političkome životu, općenito – u životu zajednice, živi ta dinamika između: usitnjavanja i okrupnjivanja; umnažanja i sažimanja, sužavanja i proširivanja, individualizma i pluralizma. I to po sebi nije čudno. Postaje zabrinjavajućim onda kada izblijedi, kada se gubi neka pozadinska, temeljna cjelovitost, jer mi ljudi uvijek živimo ograničenost u odnosu na bezgraničnost koja nije pod našom vlašću.
Ali čežnja se ne gubi. Ona je danas vidljiva u nazivlju, u našemu govoru, od svakidašnjega susretanja s ‘integralnim zrnom ili brašnom’, to jest s ‘integralnom hranom’, preko ‘integralnoga transporta’, do ‘napada na nečiji integritet’, i do ‘političkih integracija’, da ne spominjem već davno postojeći pojam matematičkih ‘integralnih računa’.
Premda kao sadržaj integralnost od početaka živi u kršćanstvu i u Crkvi; Crkva bez cjelovitosti ne može, u novije se vrijeme i u našemu crkvenom rječniku našao pojam integralnoga, odnosno cjelovitoga odgoja i cjelovitoga rasta. Naime, nekada bi se reklo da odgoj koji nije cjelovit, zapravo i nije odgoj; ili: kakav je to rast koji nije cjelovit?
No, te sintagme danas imaju opravdanje, a meni se čini da kao kršćani, kao katolici, u svemu što se tiče nas osobno, naše Crkve, društva u kojemu smo pozvani služiti, ne zaboravimo Radosnu vijest, Krista koji je došao ocjeloviti, ispuniti, darovati nam potpunost („da vaša radost bude potpuna“), on koji je dokinuo razdjelnicu, on koji od dvoga učini jedno; on daje i ostaje Smisao svega. Uostalom, ime naše Crkve – katolička, katholikos (kata+holos) – odražava baš to – cjelovitost, sveopćost.
4. Pridjev ‘integralan’ pokazuje latinsku složenicu: in + teger (tagere, tangere), s njezinom doslovnošću: ne-taknut. Netaknutost govori o cjelovitosti, o neokrnjenosti, o onome čemu ili komu ništa ne nedostaje.
Ovdje smo okupljeni na dan koji nas u Zagrebu i okolici podsjeća na potres prije pet godina. Nekomu sam rekao da tko je jednom zbiljski plesao s potresom, taj ples ne zaboravlja.
I potres je govor o narušavanju cjelovitosti. On je razgradnja, dezintegracija. I sada se pokušava na puno mjesta ostvariti – čujmo pojam! – ‘cjelovita obnova’. Još jedan pokazatelj čežnje za cjelovitošću.
Došao sam vas pozdraviti i zaželjeti od Gospodina da vas čuva u cjelovitosti, da vam pomaže rasti, da budete osobe, više nego što izvorno govore riječi persona i individuum. Mi nismo samo uloga, nositelji neke krinke (prosopon); mi nismo samo pojedinci u smislu nedjeljivosti (in-divisum). Mi kršćani smo jedinstveni kao ljudi po stvorenosti, ali smo u Kristu djeljivi drugima; dakle mi smo i individuae i dividuae.
(Osim toga, vidim da je jedna od tema izgorjelost, pregorjelost. Pred njom se svi nađemo i kroz nju prolazimo. I pritom se sjetimo da Bog svoju svetost očituje u grmu koji gori, ali ne sagorijeva. To je Božja odlika. Mi izgaramo, ali uvijek za druge, nastojeći da od nas ostane svjetlo a ne zgarište.)
5. Za kraj ostavljam najljepšu sliku.
U hrvatskome se poljubac kaže još i cjelov; ljubiti se kaže cjelivati. Kako su samo blizu glagoli koje koristimo za davanje poljubaca i za liječenje – iscjeljivanje. Kao odjek naslova ovoga skupa smijem reći da istinski poljubac daje rasti, a takav poljubac je itekako osoban. Još i više: tamo gdje nema istinskoga cjelova i cjelivanja, nema ni rasta ni integracija.
Došao sam vas pozdraviti, a najdublji pozdrav je onaj koji se izražava poljupcem. Štoviše, u našoj riječi ‘pozdrav’, kao i u nekim drugim jezicima, nalazi se trag zdravlja i spasenja, a tako pozdravljamo i Mariju – Salve, Regina!
Ako ništa drugo, poveznica pozdrava i cjelova sigurno će vam ostati po ponovljenim riječima Petra Preradovića koji hrvatskoj domovini govori: „Zdravo da si, domovino mila / Moja majko, zdravo, zdravo bila! / Pozdravlja te vjeran sinak tvoj. / Iza duga, teška putovanja / Tvome licu on se opet klanja / I pruža ti vrući cjelov svoj. / Primi, majko, primi cjelov rado, […] Ljubav kojom ovaj cjelov zbori, / Bez takmaca uzorito gori, / Gori samo na oltaru tvom.“
Hvala vam na svemu čime cjelivate, iscjeljujete i ocjelovljujete našu Crkvu radom i svjedočanstvom Božje ljubavi u našim školama! Gospodin, koji je Vječni poljubac neba zemlji, pratio vas svojim blagoslovom!
