Objavljeno: 17.03.2025.
U Bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca u Zagrebu u ponedjeljak 17. ožujka 2025. godine održana je korizmena duhovna obnova za svećenike Zagrebačke nadbiskupije. Duhovnu obnovu vodio je duhovnik u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu vlč. Anto Pavlović.
Nakon molitve Srednjega časa, nadbiskupa Dražena Kutlešu, nadbiskupa u miru kardinala Josipa Bozanića, pomoćne biskupe Ivana Šaška i Miju Gorskog, sve okupljene svećenike i đakone pozdravio je moderator Nadbiskupskog duhovnog stola i v. d. ekonoma Zagrebačke nadbiskupije preč. Domagoj Matošević.
Okupljenima se potom obratio nadbiskup Kutleša kazavši kako je svećeništvo “neprestana borba ne samo protiv vanjskih izazova, nego i protiv kušnji koje se javljaju u nutrini našega bića. U tome smo slični Kristu, koji je i sam prošao kroz kušnje.” Istaknuo je potom tri kušnje svećeničkog života: materijalizam, kompromis i senzacionalizam.
Govoreći o materijalizmu Nadbiskup je naglasio kako svijet često u Crkvi promatra “samo humanitarnu instituciju i socijalnu ustanovu tražeći od nje da se bavi isključivo humanitarnim i socijalnim pitanjima. Naravno, Crkva mora biti prisutna u svijetu, pomagati siromašnima, zauzimati se za pravednost. Ali ako postanemo samo dobrotvorna ustanova, ako ljude privlačimo samo materijalnim darovima, gubimo bit. Crkva nije pozvana nuditi samo kruh – Crkva mora nuditi Krista. Jer čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj Božjoj riječi, o svetim sakramentima, napose o Euharistiji. Naš svećenički poziv nije samo olakšati ljudima život na zemlji, nego se savjesno brinuti za njihove duše i voditi ih prema Bogu.”
“Evanđelje se ne treba prilagođavati svijetu, nego ga preobražavati”, istaknuo je nadbiskup Kutleša te dodao kako Isus “nije tražio kompromis s istinom, nego ju je svjedočio do kraja, čak i pod cijenu križa. Ako mi svećenici ne budemo imali hrabrosti naviještati cjelovitu istinu Evanđelja, tko će onda ljudima reći da se moraju odreći grijeha i obratiti se? Tko će ih upozoriti da široki put lagodnosti vodi u propast, u pakao, a uski put žrtve i ljubavi u život, u raj? Krist nas ne poziva da budemo ugodni govornici, nego proroci. Ne traži od nas da budemo popularni, nego vjerni. Ne šalje nas da se prilagođavamo svijetu, nego da svijetu navijestimo radosnu vijest spasenja, makar nas to koštalo neprihvaćanja i trpljenja.”
Na kraju, Nadbiskup je podsjetio svećenike kako je vjera koja se temelji na senzacijama kratkoga vijeka. “Površno oduševljenje lako ishlapi, emocije su nestalne, a ono što danas zabavlja sutra dosadi. Istinska vjera ne počiva na prolaznim osjećajima, nego na čvrstoj stijeni – na križu. Isus nije želio privući ljude spektaklom ni površnim oduševljenjem, nego ih je vodio putem istine. Krist nije izabrao put slave, nego put križa – jer zna da samo taj put donosi istinsku preobrazbu čovjeka. Križ je jedini put do pobjede, patnja jedini put do slave, a odricanje jedini put do istinske radosti. Ako kao svećenici ne budemo spremni živjeti taj put, kako ga možemo propovijedati drugima? Ne tražimo prolaznu popularnost, nego vjerno služimo Bogu. Ne tražimo da nas ljudi hvale, nego da nas Bog prepozna kao svoje vjerne sluge, jer na kraju našega života neće nas pitati koliko smo ljudi impresionirali, nego koliko smo duša priveli k njemu.”
Voditelj duhovne obnove vlč. Anto Pavlović u nagovoru je istaknuo kako su kušnje prilika “da vidimo i shvatimo da ne možemo sami, da se potrebno vratiti Ocu i da iz zajedništva s Ocem postaje sve moguće.” Dodao je kako je tema nagovora upravo Vratiti se Ocu na temelju prispodobe o izgubljenom i nađenom sinu (Lk 15, 11-32). Govoreći o duhovnom značenju izraza doći k sebi, vlč. Pavlović rekao je kako je mlađi sin iz prispodobe bio podvojen unutar sebe što pokazuje svojim postupcima. “Najveći životni promašaj i tragedija za svakog sina, za svakog čovjeka jest biti daleko od Oca, tj. ne biti u zajedništvu s njime. Bez tog temeljnog zajedništva, nijedno drugo zajedništvo nije moguće. (…) Kad nisam jedno s Ocem, nisam jedno ni sa sobom, duhovno sam izgubljen sa svim posljedicama koje ta pogubljenost nosi sa sobom.”
Vlč. Pavlović naglasio je kako unutarnja pogubljenost i posljedice koje nosi utječu i na druge odnose “sa svima onima s kojima sam u Crkvi poslan graditi jedan istinski, božanski “mi” – Crkvu. (…) Važno je imati na umu i stalno osvješćivati da što si više Božji, to si više svoj, a time i za izgradnju Crkve.”
Kao posljedice duhovne pogubljenosti obojice sinova iz prispodobe vlč. Pavlović naveo je nezahvalnost, istaknuvši kako se radi o “neprepoznavanju primljenih dobara i milosti, i kao takva je počelo i izvor svih zala i grijeha. Ako je ljubav međusobno darivanje i primanje, onda je nezahvalnost zatvorenost za to strujanje Boga i kovanje ljubavi. Ona je odbijanje sudjelovanja u životu Presvetoga Trojstva. Zatvorena je u sebe, u izolaciju.” Dodao je kako mnoge stvari uništavaju zahvalnost, a istaknuo je tri najraširenije: ponos, stav podrazumijevanja i izvrnuto stanje duha iz kojega se rađa stav da na sve imam pravo.
“Nezahvalan čovjek je siromašan i usamljen, nikada nije na miru sa sobom i s drugima, svi su mu krivi. Kada dobije ono što mu pripada, i to protrati, ne doživi u tome nikakvu radost. Sve gleda iz perspektive uspoređivanja i natjecanja”, kazao je vlč. Pavlović te dodao kako se zahvalnost s druge strane postavlja kao “most čovjeka k Bogu, ali i čovjeka k čovjeku. Ona upućuje na zajedničku pripadnost i na stvarnost da nismo protivnici, nego ljubljeni sinovi, ljubljena djeca Božja.”
Na kraju nagovora vlč. Pavlović zaključio je: “Bog nema problema s našim poteškoćama, slabostima, grijesima koliko god oni nama mogu biti opterećenje. Jedini problem koji se tu može javiti jest da iz bilo kojeg razloga ne prihvaćam poticaj Očeva duha, tj. milost koja mi je ponuđena da dođem k sebi, a onda i k Ocu.”
Nakon nagovora uslijedilo je pokorničko bogoslužje, a potom i euharistijsko klanjanje tijekom kojeg je bila prilika za sakrament pomirenja.
Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije
