Objavljeno: 24.04.2025.
Zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, u zajedništvu s apostolskim nuncijem u Republici Hrvatskoj Giorgiom Linguom, pomoćnim biskupima Ivanom Šaškom i Mijom Gorskim, okupljenim svećenicima i vjernicima, predvodio je misu zadušnicu za papu Franju u četvrtak 24. travnja u Bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca.
Na početku misnoga slavlja nadbiskup Kutleša istaknuo je kako “u ovome liturgijskom činu ne izražavamo samo ljudsku tugu zbog gašenja života čovjeka koji je u mnogim srcima probudio nadu i posijao ljubav, nego i vjerničku zahvalnost zbog dara pastira koji je više od dvanaest godina stajao na čelu Kristove Crkve. Ovo je poseban trenutak u životu Crkve. Ne opraštamo se tek od rimskoga biskupa, Petrova nasljednika, nego od oca koji je s ljubavlju i mudrošću, u duhu Evanđelja i u svjetlu Drugoga vatikanskog sabora, vodio Kristovu Crkvu u vremenima punim izazova. U njemu prepoznajemo odraz Krista, dobroga Pastira koji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj podari za mnoge (usp. Mk 10,45).”
Dodao je kako “papa Franjo, prihvativši službu rimskoga prvosvećenika, nije preuzeo tek čast i odgovornost, nego i križ protivljenja, osporavanja, nerazumijevanja, neostvarenih snova. Njegovo srce, oblikovano evanđeoskim siromaštvom i milosrđem, učinilo ga je proročkim glasom nade i blizine, osobito prema onima na periferijama društva.”
“Ovo je poseban trenutak Crkve u kojemu se kao vjernici ne opraštamo tek od Petrova nasljednika na čelu Katoličke Crkve, nego ponajprije od pastira i oca”, poručio je nadbiskup Kutleša u homiliji i nastavio: “Molitvom ispraćamo u vječnost onoga koji postavši papom nije primio samo službu, nego i poslanje da u Božje ime predvodi njegov narod stazama spasenja. Papa Franjo to je činio srcem koje osjeća potrebe i boli ljudi, koje se nije ustezalo plakati s onima koje su svi zaboravili. To nije činio svojom snagom jer nijedan čovjek ne može vlastitim silama nositi težinu odgovornosti u brizi za duše. Činio je to snagom Kristova Srca. Kad su u Crkvi i svijetu bučale riječi, on je šutio i molio. Kad su se drugi držali moći, on se oslanjao na križ. Kad su mnogi tražili sigurnost u stvarima svijeta, on je upućivao na ono što dolazi iz srca, na suosjećanje, na šutnju u kojoj progovara Bog, na molitvu koja prihvaća rane svijeta i preobražava ih novom nadom.”
Nadbiskup je naglasio kako u ovoj prigodi o Papi želi “govoriti sinovski i zahvalna srca osvrćući se na njegovu zadnju encikliku o božanskoj i ljudskoj ljubavi Srca Isusova. To ću učiniti iz uvjerenja da taj dokument sadrži Papinu duhovnu oporuku i da na najautentičniji način progovara o njemu samome i njegovu poslanju. Dilexit nos (Uzljubi nas), riječi su kojima papa Franjo započinje encikliku. Riječima o ljubavi Isusova Srca zatvara se jedan pontifikat, a otvara nova dubina svjedočanstva da je Bog nas prvi ljubio (usp. 1 Iv 4,10) i da njegovo srce kuca srcem Isusa Krista u njegovoj Crkvi, u sakramentima, u siromasima, onima koji tuguju, gladnima pravednosti, bolesnima – ukratko, u svima s kojima se poistovjetio sam Gospodin. Ova enciklika, nastala u predvečerje života pape Franje, živi je govor njegova srca. Vjerovao je da samo ono što dolazi iz srca može dotaknuti srca ljudi. Stoga nije tražio savršenstvo, nego milosrđe. Nije inzistirao na slovu zakona, nego na Duhu koji čini sve novo i podsjeća da je naše ime urezano u Božji dlan (usp. Iz 49,16).”
“U svijetu koji je slijep pored očiju, jer ne zna gledati bez suda, niti vidjeti osim kroz prizmu korisnosti ili moći, papa Franjo pozivao nas je na povratak srcu koje vidi”, podsjetio je nadbiskup Kutleša, dodavši: “To je zahtjev evanđeoskog realizma koji je snažno izrazio i papa Benedikt XVI. u svojoj enciklici „U nadi spašeni“ riječima: „Onaj koga ljubav dotakne počinje shvaćati što ‘život’ stvarno jest.“ (Spe Salvi, 27). A ljubav nas dotiče u srcu, ne u umu. Srce koje nije oživljeno ljubavlju ne vidi i ne razumije. (…) Srcem očišćenim ljubavlju Papa je prepoznavao Božje tragove tamo gdje bi mnogi rekli da Bog šuti. Znao je da pred nepravdom ne šuti Bog, nego čovjek. Znao je da šutnja pred patnjom bližnjega nije neutralnost, nego suučesništvo i zato je progovarao.”
Nadalje, Nadbiskup je istaknuo kako nas Papa u enciklici podsjeća na “geste kojima je Krist pokazivao svoju ljubav prema čovjeku. Riječ je o konkretnim gestama blizine, otvorenosti, koračanja ususret, pogledima, riječima, emocijama koje je izražavao. Upravo tu Kristovu konkretnost, blizinu, neposrednost i spontanost papa Franjo uzeo je kao model svoje pastirske službe. Ne traži li današnji čovjek upravo to: uvjeravanje djelom, ne sloganima niti ideologijama; srce koje čovjeka promatra kao osobu, a ne kao slučaj? Pontifikat pape Franje možda nije bio doktrinarno izoštren kako bismo očekivali, ali je obilovao gestama koje su propitivale i samu teološku znanost sileći je da rješenja ne traži u apstraktnosti ideja, nego u konkretnosti vjerničkoga života. Pritom se papa Franjo nije bojao biti neshvaćen. Znao je da se istina ne usvaja pljeskom i znao je nositi teret nerazumijevanja i neprihvaćanja. U tom svjetlu, njegove geste: odlasci u zatvore, pranje nogu, zagrljaji koje je dijelio s djecom i bolesnima, susreti s migrantima, molitve u tišini nad grobovima zaboravljenih nisu bile tek simbolične. Bile su puls njegova srca i prst koji upućuje na ljubav Presvetog Srca Isusova.”
“Draga braćo i sestre, živote osoba koje nose odgovornost kakvu imaju rimski prvosvećenici možemo prosuditi tek iz stanovitog odmaka. Iako nije ni vrijeme ni mjesto donositi sud o pontifikatu pape Franje, usudit ću se ovdje reći kako je sȃm htio da njega i njegovo duhovno naslijeđe razumijemo kroz prizmu ljubavi Božanskog Srca Isusova (usp. Dilexit nos, 217). Bez sumnje, tko se dade zapaliti plamenom Kristova Srca, nosi i križ. I papa Franjo ga je nosio. Nije bježao od vatre kritika, nije izbjegavao vjetrove protivljenja i led nerazumijevanja. Ali u svemu tome gorjela je ljubav prema Kristu i njegovu Tijelu, Crkvi, napose prema siromasima i onima na rubu društva”, kazao je nadbiskup Kutleša.
Na kraju je poručio: “Papa Franjo ostavio nam je bogato duhovno nasljeđe milosrđa, blizine s potrebitima, susretȃ i nade. Najbolji način da mu zahvalimo jest da nastavimo živjeti evanđeosku ljubav izlazeći izvan zidina egoizma i samodostatnosti ususret čovjeku. Neka nam u tom nastojanju pomogne zagovor Blažene Djevice Marije, Majke milosrđa i Utjehe žalosnih, koju je Papa toliko častio.”
Nakon popričesne molitve okupljenima se obratio apostolski nuncij u RH Giorgio Lingua istaknuvši: “U ovoj svetoj misi koju smo proslavili ovdje u Zagrebu, pokraj groba bl. Alojzija Stepinca, svijetlog svjedoka vjernosti Crkvi, spontano se nameće pomisao na susret Blaženika i Pape. Papa Franjo će svojim ušima čuti upravo one riječi koje je zagrebački nadbiskup izrekao tijekom svojeg suđenja kada je upitan o svojoj vjernosti Papi, bez oklijevanja odgovorio: ‘Moja je savjest čista! Ako tražite da biram između Pape i nekog drugog, ja sam uz Papu, čak i pod cijenu života.’ A papa Franjo gledajući ga u oči i smiješeći se onako kako je on to znao, zagrlio ga je toplim i bratskim zagrljajem, u zajedništvu svetih pod budnim okom Marije, koju su obojica posebno ljubili.”
Liturgijsko pjevanje na misnom slavlju predvodili su Koralisti zagrebačke katedrale, u zajedništvu s Katedralnim mješovitim zborom, pod ravnanjem mo. Miroslava Martinjaka, uz orguljašku pratnju prof. Nevena Kraljića.
Podsjetimo, sprovodnu misu za papu Franje predvodit će u subotu 26. travnja na Trgu sv. Petra dekan Kardinalskog zbora kardinal Giovanni Battista Re, nakon čega će Papino tijelo biti pokopano u Bazilici Svete Marije Velike. Na sprovodnim obredima kao član Kardinalskog zbor i uime hrvatskih biskupa sudjelovat će zagrebački nadbiskup u miru kardinal Josip Bozanić.
Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije
