Zagrebačka nadbiskupija – Nadbiskup Kutleša predvodio misu za Domovinu u Kninu

Draga braćo i sestre, poštovani hrvatski branitelji, poštovani predstavnici državnih vlasti,
danas stojimo u ovom povijesnom gradu kao svjedoci jedne borbe koja je bila duga i teška. Grad Knin, uzdignut na stijeni iznad Krke, nije samo zemljopisna točka na karti naše Domovine –  on je simbol u kojemu se susreću rana i ozdravljenje, bol i nada, križ i uskrsnuće jednoga naroda.

Danas nas ne okuplja samo sjećanje, nego i odgovornost, jer sjećanje koje ne rađa plodom odgovornosti i vjernosti blijedi i gubi se. Danas smo ovdje kako bismo prepoznali svoje korijene i nahranili svoje grane. Ovdje smo da se zapitamo što nas danas pokreće? Zbog čega danas gore naša srca? Što ostaje kada sve drugo nestane? Što nas čini spremnima darovati se do kraja?

Živimo u vremenu u kojemu se i najdublje istine pokušavaju obezvrijediti. U vremenu u kojemu se trguje i životom i smrću, i vjerom i domom, u kojemu više nije jasno ni tko smo ni komu pripadamo. Zato se danas s evanđeoskom jasnoćom i domoljubnom hrabrošću pitamo: „Za što vrijedi umrijeti?“ To nas pitanje ne vodi samo prema žrtvi, ono nas vodi prema istini o životu i odgovoru na pitanje: „Za što vrijedi živjeti?“ Tek kad zastanemo pred granicom vlastitoga postojanja, kad se susretnemo sa smrću, ne kao s porazom nego kao sa svjedočanstvom vjernosti, tada uistinu prepoznajemo što nam je u životu najdragocjenije. U toj se svijesti rađa snaga naroda. U toj se istini učvršćuje karakter čovjeka. U tom se svjetlu razumije i prošlost i sadašnjost i budućnost.

Zato danas s vama želim razmišljati o trima stvarnostima koje su vrijedne naše pažnje, naše molitve i naše vjernosti, štoviše vrijedne su našeg umiranja. Za njih treba živjeti iz dana u dan prinoseći svoje žrtve i molitve. Te tri stvarnosti su: Bog, obitelj i domovina.

To su tri stupa na kojima ne stoji samo naš narod, nego i naše ljudsko dostojanstvo; tri temelja na kojima se gradi ne samo društvo, nego i savjest svakog pojedinca. To su tri zavjeta koja nas povezuju s prošlošću, jačaju u sadašnjosti i otvaraju put budućnosti.

Zato, neka današnji dan ne bude samo komemoracija, neka bude posveta. Neka ovo slavlje ne bude samo sjećanje na pobjedu, nego obnova saveza s Bogom, vjernosti njemu, obitelji i Domovini. Savez je to vrijedan življenja i umiranja.
 
1. Bog
„Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi?“ (Mt 16,26) pita nas Gospodin Isus Krist. To pitanje posebno snažno odjekuje upravo na ovome mjestu natopljenom krvlju branitelja i ispunjenom vapajima njihove djece, supruga i majki. Da smo zadobili teritorij, a izgubili dušu, izgubili bismo sve. Da smo stekli slobodu, a izgubili istinu, sloboda bi bila laž. Da smo postigli mir, a izgubili Boga, naš mir bi bio grobna tišina, a ne uskrsna radost.

Draga braćo i sestre, Bog nije dodatak našem životu. On nije izbor ni filozofska kategorija, on je temelj i počelo svega. Bez njega sve drugo gubi smisao i propada, a s njime, čak i u najmračnijim trenucima povijesti, narod ostaje uspravan, sposoban za nadu, za svetost. Gubitak Boga nije samo osobna tragedija, to je i duhovno samoubojstvo jednoga naroda. Društvo i budućnost ne mogu se graditi protivno Bogu. Oni koji se sjećaju svojih korijena i cijene svoju tradiciju mogu mnogo pridonijeti životu svoje domovine. Blagostanje postignuto suprotno Božjim zakonima redovito donosi smrt.

Ne zaboravimo: hrvatski narod u trenucima krize nije napuštao Boga, nego je još čvršće prianjao uz njega. Kad je svijet bio protiv nas, Bog je bio s nama. Kad su nas pokušali iskorijeniti iz vlastite duhovne baštine, hrvatska majka je šaptom molila Očenaš, hrvatski je djed križao kruh prije blagovanja, a svećenik prinosio misnu žrtvu za svoj narod ne pristajući na šutnju uime režima. To nas je održalo.

Lažni idoli, novac i razne ideologije mogu nas zavesti, ali samo Bog može ispuniti čovjekovo srce. Za svjedočanstvo vjernosti Bogu i kršćanske ljubavi, na koju nas ta vjernost poziva, vrijedi dati svoj život, jer samo on daje smisao i životu i smrti. 

Danas, kada ponovno osjećamo prijetnju duhovnoga iskorjenjivanja, kada se srce naroda prazni bivajući izloženo ispraznim riječima, lošim strategijama i površnim zabavama – potrebna nam je duhovna obnova, pokret za čovjeka usklađen s Božjim planom o njemu. Potrebna nam je odlučnost da se Krist ne izbaci iz školskih programa, da se ne sramimo njegova križa u javnosti.

Bez Boga zemlja za koju smo se borili samo je prašina koja može pasti u zaborav. Bez Boga zastava je samo komad tkanine. Bez Boga mi smo samo biološke jedinke. S Bogom postajemo narod svetaca, mučenika i heroja, narod koji ne živi samo za trenutak, nego za vječnost. S Bogom smrt postaje sjeme vječnoga života, a patnja rađa plodom. S Bogom, i mali narod ima neizmjernu vrijednost u Božjoj vječnosti.

Bog jedini može smrt preobraziti u život. Samo ako je on s nama, znamo tko smo. Ako imamo njega, ne bojmo se ničega. Ako izgubimo njega, ne vrijedi ništa od onoga što smo sačuvali.

Samo ako umiremo s njime i za njega, znamo da ćemo živjeti.
 
2. Obitelj
Draga braćo i sestre, govoriti o obitelji znači govoriti o samome izvoru života. Obitelj je, kako nas uči Katekizam Katoličke Crkve, „naravna zajednica“ (br. 2207), „kućna Crkva“ (br. 1656), „prva škola kršćanskog života“ (br. 1657). No, ona nije sveta zbog svoje važnosti. Ona je sveta jer u svojoj strukturi odražava najdublju tajnu našega Boga: zajedništvo Presvetoga Trojstva.

Otac, Sin i Duh Sveti – jedinstvo u Trojstvu, Trojstvo u jedinstvu – slika su onoga što bi svaka kršćanska obitelj trebala biti: zajedništvo u ljubavi, slobodi i darivanju. Nije li, stoga, brak, sakramentalno sjedinjenje muškarca i žene, po riječima sv. Pavla, „slika Krista i Crkve“ (usp. Ef 5,32)? Nije li obitelj prvi prostor u kojemu dijete uči reći: „Volim te“, „Oprosti“ i „Hvala“? Nije li to mjesto gdje se prvi put susreće križ, ali i uskrsnuće?

Obitelj nije samo sociološka kategorija. Ona je svetinja za koju se živi i umire. Ne čuva se ona zato što je „tradicija“, nego zato što je izvor života, osobito onih najranjivijih: djece, staraca, bolesnih.

U Domovinskom ratu, u Kninu, u Oluji, u rovovima, u izbjeglištvu – nije bilo teorija, bilo je suza, hrabrosti i zajedništva. Upravo je obitelj bila pokretačka snaga zajedništva i razlog izdržljivosti. Majke su plakale, ali su molile. Očevi su išli na bojišta, ne za ideologiju, nego za svoju obitelj i za svoj dom. Tada se nije pitalo što je „identitet“ ili „rodna uloga“ – znalo se tko nosi križ, tko se žrtvuje, tko moli, tko prašta.

Kada majka nosi i rađa dijete, riskira svoj život. Odgajajući ga, umire sama sebi. To je istinska ljubav: umiranje iz dana u dan za onoga koga voliš. To je svakodnevno mučeništvo koje se ne vidi na naslovnicama, ali čini tkivo naroda. Gdje se uči praštanje, ako ne u obitelji? Gdje se uči moliti, ako ne od majke? Gdje se osjeća poštovanje prema starijima, ako ne za obiteljskim stolom?

Zato, nije čudo da se danas vodi najžešći ideološki rat upravo protiv obitelji. Ako se razori obitelj, gdje naučiti ljubiti i darivati se? Kad se brak proglasi privremenim ugovorom, a djetetov život izborom, onda se brzo zaboravi da je svaki život dar od Boga, a ne proizvod nečije volje.

Branitelji koji su položili svoje živote nisu išli u smrt da bi škole bile mjesta ideoloških eksperimenata, da bi se brak obezvrjeđivao, a majčinstvo ismijavalo. Branitelji su išli u rat za svoju obitelj i za svoju Domovinu.

Upravo po umiranju sebi da bi drugi živjeli raste čovjek, raste narod.
 
3. Domovina
Draga braćo i sestre, u svijetu koji sve češće mjeri vrijednost prema korisnosti i tržišnoj cijeni riječ „domovina“ zvuči poput zastarjele metafore. No, za nas, sinove i kćeri hrvatskoga naroda, domovina nije puka zemljopisna niti politička kategorija, domovina je svetinja i savez. Taj savez nije sklopljen samo perom diplomata, nego molitvom udovica, suzama majki i krvlju branitelja.

Božja riječ nam govori: ako se „ponizi moj narod na koji je prizvano ime moje i pomoli se i potraži lice moje i okani se zlih putova, ja ću ga tada uslišati s neba i oprostiti mu grijeh i izliječit ću mu zemlju “ (2 Ljet 7,14).

Zemlja se liječi kad se narod pokaje. Domovina se obnavlja poniznim povratkom Bogu. I zato je svaka misa, svaki čin milosrđa, svaka oproštena krivnja, čin izgradnje domovine. Naša je domovina sveta jer se za nju molilo i ginulo, za nju se vapilo ponizna srca. Njezina su brda i doline natopljeni krvlju branitelja i pomazani molitvom svetih duša.

Jedan od najdubljih znakova dekadencije zapadne civilizacije jest to što više ne znamo za što bismo bili spremni umrijeti. A kad ne znaš za što vrijedi umrijeti, nećeš znati ni za što vrijedi živjeti. I tu je srž problema suvremenog čovjeka: sve zna, a ni za što nije spreman darovati život. Mnogi su stručnjaci, a rijetki svjedoci. Gotovo svi žele prava, a malo tko želi dužnosti. No, narod bez ideala za koje bi bio spreman položiti život polagano umire.

To je duh svijeta koji paralizira nadu i ubija povijest. A povijest hrvatskog naroda ne smije biti izbrisana jer je pisana krvlju onih koji su znali za što vrijedi umrijeti: ne za politiku, nego za slobodu;  ne za ideologiju, nego za ljudsko i kršćansko dostojanstvo; ne da bismo porazili druge, nego da bismo ostali svoji na svome.

Naši branitelji nisu ginuli da bismo zaboravili tko smo i komu pripadamo. Oni su dali život jer su znali da je domovina mjesto gdje se živi vjera, gdje obitelj ima dom, gdje je sloboda pitanje časti.

Stoga možemo reći: možda nismo uvijek bili savršeni, ali smo znali moliti i praštati. Možda nismo sve uvijek razumjeli, ali znali smo poštovati svoje svetinje. Možda nismo uvijek imali moć, ali znali smo razlikovati dobro od zla i za zlo se kajati.

Domovina je dar, ali i zadatak. Ona nije gotov proizvod, nego poslanje. Čovjek bez domovine je kao duša bez tijela: lebdi, ali se ne može utjeloviti.

Zato neka nas nikada ne bude sram reći „domovina“. Neka nas ne bude strah voljeti je. Neka nas ne obeshrabri kad nas ismijavaju i obezvrjeđuju. Domovina se ne voli zato što je velika i moćna, nego zato što je tvoja. Ne budimo oni koji ne vole svoju Domovinu, koji zaboravljaju njezine svetinje, koji relativiziraju njezinu žrtvu i rasprodaju je za sitne probitke. Ne budimo takvi!

Budimo narod koji zna kad treba zastati, boriti se i kleknuti pred Bogom.
 
Draga braćo i sestre, danas, na ovom svetom mjestu, u sjeni kninske tvrđave i križa naše povijesti, pred likom Gospe Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta postavimo pitanje koje ne smije nikada ušutjeti: za što vrijedi umrijeti? Odgovor će nas suočiti i s onim za što vrijedi živjeti.

U vremenu u kojemu se smrt banalizira, a život obezvrjeđuje; u kojemu se žrtva ismijava, a vjernost proglašava nazadnošću, mi ovdje izričemo odgovor koji nije plod ideologije, nego plod povijesnoga iskustva i vječne istine.

Vrijedi umrijeti za Boga, jer samo on daje smisao i životu i smrti. Vrijedi umrijeti za obitelj, jer ona nije puki sklop odnosa, nego sveta zajednica u kojoj se rađa život i u kojoj se čovjek oblikuje za nebo. Vrijedi umrijeti za domovinu, jer ona nije prostor interesa, nego prostor identiteta, duhovnosti i žrtve. Ako to troje izgubimo, nećemo više znati tko smo. Ako to troje sačuvamo, imat ćemo budućnost koja ima dušu.

Ne budimo narod koji zaboravlja, jer zaborav rađa ravnodušnost, a ravnodušnost vodi u duhovnu i moralnu smrt. Ne budimo kršćani koji šute, jer šutnja pred zlom nije neutralna, ona je izdaja. Ne budimo djeca koja se srame svojih predaka, jer tko se srami korijena, sasušit će se u granama.

U ovom slavlju pobjede i domovinske zahvalnosti, u ovoj liturgiji žrtve i vjere, neka se naša molitva vine kao ponovni zavjet: Bože, učini da te nikada ne zaboravimo, da tvoje Ime ne nestane s naših usana, iz školskih programa i iz zakona naše Domovine. Daj da obitelji naše budu uvijek vjerne čuvarice života, da odgajaju slobodne i odgovorne građane ove zemlje.

Učinimo danas zavjet moleći da nikada više nitko ne mora umirati da bi nas podsjetio na ono što je sveto, da nikada više ne izdamo ono za što su naši preci disali, molili i umirali. Jer ova zemlja nije samo gruda tla. Ona je krštena krvlju i suzama, natopljena molitvama i progonstvima, izgrađena vjerom i ljubavlju.

I zato, takva zemlja zaslužuje da se za nju živi časno i umire ponosno. Neka tako bude, dokle god zvona zvone, dokle se god križ uzdiže, dokle god srce hrvatsko zna reći: Vjerujem! Amen.